Piše: Zlatko Dizdarević
Teško je danas, 66 godina od odluke da se stvore Izrael i Palestina, s običnim ljudima po svijetu razgovarati o tome zašto Palestine nema. Slično je, premda ne isto, razgovarati i o Izraelu kojeg itekako ima. Teško je zato što apsolutno najveći broj tih razgovora u startu polazi od emocija, osjećaja za pravdu i nepravdu, od političkih, vjerskih, nacionalnih i etničkih kodova, od nataloženih “istina” i laži, kao i od mržnji do surovosti, budalaština, prizivanja mrtvog Hitlera da ustane iz groba i “dovrši posao” ili sreće na izraelskoj strani brdašca iznad Gaze gdje se uz “toplu kafu i sitnu mezu” promatra tamo dolje i podvriskuje od zadovoljstva kada avionska ili tenkovska granata sravni u Gazi kuću prepunu djece…
Mnogi mediji uživaju u prilici koju imaju da se dodvore ovom ili onom, ili u relativizaciji drame toliko neophodnoj da se svatko može ravnopravno udjenuti u programski okvir svakog zadatka. Slika je davno pojela tekst, a emocija razum. Krv i patnja za njih su čisti dobitak. Oni što su unaprijed svrstani u ovoj pretužnoj priči po logici korijena, također djeluju uglavnom onako kako se može i razumjeti. Emotivno svatko na svoj način, pritisnuti svojim nesretnim prošlostima, poviješću, iskustvima, traumama, izgubljenim nadama da će ikada dočekati sreću ili uvjerenjem da su uhvatili konopac svoga spasa i neće ga sada ispustiti. Nikome se ništa ne može zamjeriti, osim nasilju nad faktima. Tako, evo bezmalo sedam decenija svijet se šprda s onim koji je odlučio, ponovio, naredio, zakleo se nazivajući sve zajedno “mirovnim procesom…” Odavno je jasno, procesom laganja.
To je tako. Uz veće ili manje pojedinačne izuzetke na svim stranama, kojih je toliko da ne mogu bitno utjecati ni na što.
Fingirani mirovni procesi
Istina, pravda, “poštena” istorija ili međunarodni poredak (dok je još postojao zasnovan na pravu, sistemu i institucijama nakon pobjede nad fašizmom) u ovoj priči, kao i u najvećem broju drugih iole sličnih, ne postoje. Da postoje, bilo bi onako kako je davno odlučeno s Palestinom i Izraelom, tamo gdje je i trebalo odlučiti. Bile bi dvije države, suverene, međunarodno i međusobno priznate, sa svim onim što državu time čini. Teritorij, Jeruzalem, granice, izbjeglice i sve drugo bilo bi jasno. Osvajanja izvan tih granica bivala bi sankcionirana po međunarodnom pravu i pravdi, i terorizam bilo koga nad bilo kim, i otimanje zemlje, i gaženje elementarnih ljudskih prava, i ubijanje djece, i kopanje tunela ispod granice i pravljenje logora od enklave druge države…
Glavna tema tada, međutim, ne bi bio “terorizam” i proizvodnja opsesije jednih da se poput mitske Masade, nekad, moraju do zadnjeg boriti, ali ne predati. Ili drugih da će izginuti za svoju zemlju i slobodu, dok im lideri bježe u skloništa pod zemljom, a neka gore djeca ginu.
Drama izgubljene priče o Palestini je u tome kako je politika jačeg i brutalnog u svijetu (ne samo Izraela, nego i mnogih drugih) ukrala palestinsku državu, ćušnula je pod tepih, a ostalima plasirala storiju o terorizmu kao razlogu zbog kojeg umjesto “one” Palestine treba da bude neka druga ili još bolje, nikakva. Nitko već godinama, pa evo i sada kada krv civila teče Gazom (ne tako brojno i lidera Hamasa), ne spominje kako je i zašto sve počelo, što tko danas postavlja kao uvjet, a što tko hoće, neće ili ne može prihvatiti. Ima li ikoga tko će objaviti ovih dana što je čije bilo tamo prije 66 godina, što prije 47, pa danas… Koliko je Izraelaca i ilegalnih naselja bilo na palestinskoj zemlji prije dvadeset ili trideset godina, a koliko danas i gdje su. Toga nema, a svi pozivaju na “prekid vatre”. Na čelu s Vijećem sigurnosti UN-a. Evo i da prekinu, prekinuli su i 2008-2009. i koliko puta u povijesti prije, i što onda. Palestinci će uz podršku miroljubivih UN-a, Amerike i Europe opet u straćare uz zatvorenu granicu, uz zatvoreno more, pod zatvoreno nebo. Hamas ili netko još gori opet će u nove tunele, opet uz tuđe pare do novih raketa (to bar danas nije teško, mogu se kupiti i od Arapa, izraelskih saveznika), pa ukrug.
Tako se dobiva bitka za vrijeme – protiv države. Podjednako i bitka za zemlju, bitka za odseljavanje Palestinaca iz Gaze i sa Zapadne obale. Ova “geostrategija” nije nikakva novost. Prvi predsjednik Izraela Ben Gurion kazao je davno: “Stari Palestinci će umrijeti, a mladi će zaboraviti.” Uz stare, umiru evo i mladi, ali oni što preživljavaju, ne zaboravljaju. Ma koliko neki od njih od toga čak imaju i interesa.
Nikoga nije briga
Ta igra interesa i prevara u doista bezočnoj svjetskoj politici s Palestinom i Izraelom neviđena je: počelo je britanskim lažima Arapima o stvaranju države Palestine, ako budu na njihovoj strani protiv Turaka u Prvom svjetskom ratu. Bili su, ali Palestina nije stvorena. Britanci su tamo dobili protektorat, u podjeli cijelog Bliskog istoka s Francuzima. Došao je Drugi svjetski rat i najveće planetarno potiranje jednog naroda, Holokaust. Govorilo se okolo, “nismo znali”. A znali su. Duga priča. Iz današnje perspektive čini se da bi se fašizmu puno toga čak i zaboravilo da nije bilo tog u neljudskosti povijesno jedinstvenog zla. Razlog za grižnju savjesti bio je svakako golem i prepoznatljiv u matematici kod odlučivanja o dvije nove države na prostoru na kojem je “grunt” apsolutno bio na strani Palestinaca. Izrael je dobio više i plodnije, Palestinci manje i besplodnije. Onda su se braća Arapi ujedinili da “isprave nepravdu”. I izgubili. Tako više puta. Nakon svega njima ostalo je njihovo, samo je Palestina bivala sve dalja i manja. Danas su mnogi od tih Arapa bliži Izraelu nego nepostojećoj Palestini. Amos Gilad, nekad ključna veza između izraelske armije i Mubaraka, sada direktor Odjela za političko-vojne odnose Ministarstva obrane Izraela, javno tvrdi: “Ovo je najbolje razdoblje sigurnosnih i diplomatskih odnosa s Arapima…” Nije ni čudo kad lideri i diplomati tih Arapa, kako su mnoge kamere zorno pokazale nedavno na sastanku visokog foruma Islamske konferencije, bukvalno spavaju dok netko tamo čita neku dosadnu deklaraciju o “pravednoj borbi Palestine”.
Intervencije Izraela u minulih nekoliko decenija, uz pomoć njihovih partnera i mecena, bile su usmjerene na dobitak vremena u kojem će biti sagrađeno još ilegalnih naselja na palestinskoj zemlji, protjerano još hiljade Palestinaca koji će se utopiti negdje po svijetu. I ponovo će biti rečeno kako s “teroristima nema pregovora”. Abbasu je bezbroj puta ponovljeno da on nije partner za pregovore, jer ne predstavlja sve Palestince. Kada su se Fatah i Hamas ipak dogovorili o stvaranju zajedničke vlade, taj potez nevoljko podržali čak i Amerikanci i EU, bilo je jasno da kreće “nova borba protiv terorista Hamasa”. Izrael je dubinski snimio svaki metar Gaze, zna jako dobro gdje su civili, a gdje hamasovci i kreće u napad “na tunele”, a djeca i civili ubijani su u bolnicama, školama, porodičnim kućama. U ovoj operaciji bogati, korumpirani, lukavi i instrumentalizirani rukovodioci Hamasa dobivaju na “glasu” među frustriranim arapskim masama sa svakom civilnom, palestinskom žrtvom. I odmiču u zaborav temu “mirovnog procesa” o državi za novih tko zna koliko godina. Sad u tom “procesu ničega” nema više ni Abbasa. Kriv je što se ujedinio s “teroristima iz Hamasa” koji tjedan prije napada na Gazu?!
Posao od 7 milijardi dolara
Koliko li je tu samo interesa povezano. Hamas, u suštini, odgovara Izraelu kao vječito obrazloženje za polako, sigurno i potpuno eliminiranje teme o palestinskoj državi. Nejaki vojno, ali jaki kao argument o terorizmu. Zato stalno preživljavaju. Okolo po svijetu još se može konferirati, onako, o ideji Palestine kao “teritoriju” bez suvereniteta, bez istočne granice na rijeci Jordan, bez polovice Jeruzalema kao glavnoga grada, bez povratka izbjeglica… Bez ičega. Izrael, ujedno, odgovara i korumpiranom Hamasu koji za javnost postaje “jedini otpor Izraelu među Palestincima” uz sve beneficije koje njihovi tzv. heroji i lideri imaju u svojoj rastočenoj sredini. Naravno, Gaza i drugi teritoriji golem su posao “obnove” sutra za arapski kapital, prijatelje Izraela poput Saudijske Arabije. Njima, opet, nije mrsko današnje bombardiranje Hamasa jer ovi nisu “njihovi” suniti, nego su bliži neprijateljskom Kataru i Muslimanskoj braći. Uostalom Izrael, lider Hamasa Mishal i Egipćanin Morsi (ako ga se netko još sjeća) već su bili u “poslu” za 7 milijardi dolara procijenjen veliki komad Sinaja koji se nudio Mishalu i Izraelu kako bi se “riješio palestinski problem”. U računu bez krčmara zaskočio ih El Sissi. Ni priča o golemoj količini zemnog plina u sjevernim priobalnim pojasevima Gaze još javno nije otvorena. A zaboravljena sigurno nije. Svatko je tu umočio prste svojih interesa. Kao i Turska u kojoj Tayyip Erdoğan ovih dana samog Alaha priziva u pomoć Palestincima iz “bratskih muslimanskih razloga”. Šta da se radi, poklopio mu se sentiment s izborima. A Turska i Izrael ni za dolar nisu umanjili svoju golemu ekonomsku, vojnu i svaku drugu suradnju zbog Gaze. Niti će.
Najnovija priča o vojnom i sigurnosnom aspektu sadašnje storije o Gazi na posljednjem je mjestu suštinskih razloga za ono što se tamo događa. Riječ je o mehanizmima za pravdanje uništavanja ideje o palestinskoj državi. Ponavljana varka, ipak, ima rok trajanja. Zvuči možda paradoksalno, ali ljudi koji su istinske žrtve tamo, na obje strane, manje ili više igračka su velikih politika i grupnih ambicija ekstremista što silno računaju na njihovu istorijsku sluđenost i mitska obećanja. Osjećaj da je svijet izmanipuliran, dnevno vođen potpuno različitim aršinima, samo stvara nove frustracije i pogoduje najradikalnijim opredjeljivanjima. U slučaju jednih i drugih kraj može biti povijesno strašan.
Napušteni, prevareni, ostavljeni, izmanipulirani Palestinci ili će doista nestajati sa zemlje kojoj pripadaju i koja im pripada, ili će otsklizati u terorizam kojem okvir neće tek biti ovakav kalkulantski Hamas. Bit će to mnogo gore i mnogo surovije. Njihova velika, ljudska priča o pravdi će umrijeti. Time i cijela jedna autohtona i, rekao bih, “elitna” civilizacija i kultura u arapskom svijetu.
“Nismo znali”
Fanatici u Izraelu nisu prepoznali, za razliku od mnogih realnih Izraelaca, da time gube istinski potencijalni okoliš koji je njima mogao značiti sigurnost. Ali kod realnih ne stanuju ni moć ni vlast. Ipak, ima u ovoj storiji još nešto, mnogo gore, povijesno čak i katastrofalno. U onoj priči s početka, s granice Izraela i Gaze gdje grupa Izraelaca pozdravlja i slavi svaku granatu koja padne na Gazu i tamo nekoga ubije. Jedna mlada učesnica tog “hepeninga” objašnjava reporteru danske TV2 kako je “jedino rješenje jednostavno počistiti cijeli grad, dignuti ga u zrak”. I onda dolazi ta užasna rečenica, reklo bi se jedina koju nijedan Izraelac nikada ne bi mogao izgovoriti: “…istina je, ja sam povodom ovoga malo fašist!”
Jesu li oni što guraju Palestince u teror, a Izraelce u fašizam uopće svjesni tog civilizacijskog horora. Znaju li što rade. Mislim da znaju i baš zato to rade.
Gideon Levy, sjajni i čudovišni izraelski pisac i novinar svojim je kolumnama u uglednom Haarezuzaradio u vlastitoj zemlji epitet najomraženijeg čovjeka u Izraelu, ali za ne mali broj njih i najvećega heroja. Primio je metak od policije, prebijali su ga na ulici, u mraku, do krvi, a ministri su tražili da se stavi pod nadzor jer je opasan za sigurnost zemlje. On sam jednostavno je objasnio zašto uporno svake sedmice ide na okupiranu Zapadnu obalu i odatle krajnje faktografski piše o onome što je vidio. Veli, “da ne kažu jednoga dana, nismo znali!”
Kako stvari stoje, svijet se opet bavi slikom, a ne dugim i namjerno zaboravljanim istinama. I kazat će, kad zatreba: “Nismo znali!” Kao nekad. A jesu, naravno da jesu. Onda će biti ono, “nikad više”, i “da se ne zaboravi”. S onima što su bili djeca pa postali teroristi i s onima koji su bili povijesni primjer žrtava fašizma, pa postali “malo fašisti”, gdje gradacije za to nema – ide se jedino u “opet”, jer se ne dopušta zaborav. Sve se zna.
Forum, 23.07.2014.
Peščanik.net, 24.07.2014.
http://pescanik.net/2014/07/palestince-se-gura-u-terorizam-a-izraelce-u-fasizam/
