Posveta
Od svih utjelovljenih osjećaja, jedino je bol poput plovne rijeke koja nikad ne presušuje i koja nas vodi prema moru. Ugoda, s druge strane, ukazuje se kao slijepa ulica svaki puta kada čovjek pokuša pratiti njen trag.
Walter Benjamin
ALGOFOBIJA
Reci mi svoj odnos prema boli i reći ću ti tko si. (Ernst Junger, On Pain, Candor: Telos Press, 2008, p. 32.) Ova misao Ernsta Jungera može se primijeniti na društvo u cjelini. Naš odnos prema boli otkriva kakva smo vrsta društva. Bol je šifra. Ona sadrži ključ za razumijevanje bilo kojeg društva. Stoga, svaka kritika društva mora pružiti hermeneutiku boli. Ukoliko je bol prepuštena medicini, zanemarujemo njen karakter (kao) znaka.
Danas prevladava univerzalna algofobija: uopćen strah od boli. Sposobnost podnošenja boli rapidno opada. Posljedica te i takve algofobije je stanje permanentne anesteziranosti. Sva bolna stanja se izbjegavaju. Čak se i ljubavna bol tretira kao sumnjiva. U tom obliku algofobija penetrira u društvo. Sve se manje i manje prostora daje konfliktima i kontroverzama koji bi mogli izazvati bolne diskusije. Algofobija također ovladava politikom. Pojačava se pritisak da se konformira i postigne konsenzus. Politika se na taj način gnijezdi u tom zahtjevu palijativnosti i gubi svaku vitalnost. „Nema alternative“: to je politička analgezija. Široko „središnje polje“ ima palijativan učinak. Umjesto argumentiranja i natjecanja boljih ideja, događa se predaja sistemskoj prinudi. Post-demokracija, palijativna demokracija se širi. Stoga Chantal Mouffe zahtjeva „agonističku politiku“ koja se ne povlači pred debatom. (Chantal Mouffe, Agonistics: Thinking the World Politically, London: Verso, 2013.) Palijativna politika je nesposobna implementirati radikalne reforme koje mogu biti bolne. Ona preferira brzo djelujuće analgetike koji samo maskiraju sistematsku disfunkcionalnost i deformaciju. Palijativnoj politici nedostaje hrabrosti da izdrži bol. Zbog toga jedino što dobivamo je više istovjetnoga.
Današnja algofobija je bazirana na promijenjenoj paradigmi. Živimo u društvu pozitivnosti koje se trudi ugušiti svaku formu negativnosti. Bol je negativnost par excellence. Ta promijenjena paradigma je također vidljiva i u psihologiji gdje se dogodio pomak od negativne „psihologije patnje“ prema „pozitivnoj psihologiji“ usmjerenoj k blagostanju, sreći i optimizmu. (Barbara Ehrenreich, Smile or Die: How Positive Thinking Fooled America and the World, London: Granta, 2010.) Negativne misli se moraju izbjegavati. Istoga trenutka moraju biti zamijenjene s pozitivnima. Pozitivna psihologija podređuje bol logici učinka/performansi. Za neoliberalnu ideologiju otpornosti traumatična iskustva moraju biti shvaćena kao katalisti koji povećavaju performanse. Čak postoji i govor o „post-traumatskom rastu“. (Edgar Cabanas and Eva Illouz, Manufacturing Happy Citizens: How the Science and Industry of happiness Control our Lives, Cambridge: Polity, 2019.) Ideja da bi trebali izgraditi našu otpornost kako bi povećali psihološku snagu pretvorila je ljudska bića u permanentno sretne subjekte performansi, subjekte koji su koliko god je to moguće, neosjetljivi na bol.
Postoji poveznica između „Misije sreće“ pozitivne psihologije i obećanja da možemo živjeti životom konstantnog lijekovima induciranog blagostanja. U ovom kontekstu, opioidna kriza u SAD-u je tipičan primjer ove paradigme. Ta kriza nije isključivo predmet pohlepe farmaceutskih kompanija. Radije, njen temelj se prije nalazi u sudbinskoj pretpostavci o ljudskoj egzistenciji. Jedino je ideologija permanentnog blagostanja mogla učiniti da se lijekovi originalno namijenjeni palijativnoj medicini učine dostupnim i počnu prepisivati zdravim pojedincima na masovnoj razini. Nije slučajnost da je američki specijalist za pitanje boli David B. Morris prije nekoliko desetljeća izjavio: „Amerikanci danas vjerojatno pripadaju prvoj generaciji u ljudskoj povijesti koja gleda na život lišen boli kao ustavno pravo. Bol je skandal.“ (David B. Morris, The Culture of Pain, Berkeley: University of California Press, 1991, p. 71.)
Palijativno društvo i društvo performansi se podudaraju. Bol je interpretirana kao znak slabosti. Ona je nešto što treba biti skriveno ili uklonjeno kroz samo-optimizaciju. Bol nije kompatibilna s performansama. Pasivnost patnje nema mjesta u aktivnom društvu kojim dominira sposobnost. Danas se bol ne može izraziti. Ona je osuđena na nijemost. Palijativno društvo ne dopušta boli da bude uzdignuta na razinu strasti, da joj se prida jezik.
Palijativno društvo je također i društvo sviđanja, društvo koje je okarakterizirano manijom za lajkanjem. Sve se polira dok ne postane lako probavljivo i bezazleno. Lajk je potpis, čak i analgetik sadašnjosti. On ne dominira samo društvenim medijima, već i svim dijelovima kulture. Ništa ne smije uzrokovati bol. Ne samo da bi umjetnost trebala biti prilagođena Instagramu, već i sam život, koji mora biti oslobođen od oštrih kutova, konflikata i kontradikcija koji mogu uzrokovati bol. Ono što je zaboravljeno je to da bol pročišćava. Ima katarzičan efekt. Društvo u kojem prevladavaju svidljivo i prijatno ne posjeduje priliku za katarzu. Stoga se događa da se gušimo u ostacima pozitivnosti koji se nakupljaju ispod površine sveopće kulture (svidljivosti) lajkova.
Izvještaj s aukcije moderne i suvremene umjetnosti glasi: „Bilo Monet ili Koons, Modiglianijevi izvaljeni aktovi, Picassove ženske figure ili Rothkove sublimne slike blokova-boja; čak i na samom vrhu tržišta, pretjerano restaurirani pseudo Leonardovi trofeji – čini se da moraju već na prvi pogled biti smatrani djelima stvorenim od muškaraca i, isto tako, moraju biti svidljivi do granice banalnosti. Barem se danas pojavljuju i žene u tom krugu: Louise Bourgeois postavila je novi rekord za ogromnu skulpturu – čak trideset i dva milijuna za njezino djelo iz devedesetih naziva Pauk. Čak i gigantski pauk uspijeva biti prikazan više kao dopadljiv nego li prijeteći. (Marcus Woeller, Gefalligkeiten machen sich bezahlt, Die Welt, 18 May 2019.) U djelima Ai Weiwei čak je i moralnost prikazana na način da nadahne lajkanje. Moralnost i lajkabilnost ulaze u sretnu simbiozu. Disidentnost se raspada u dizajn. Jeff Koons, u drugu ruku, stvara umjetnost koja je lajkabilna, ali zato i slobodna od moralnosti, a uz to još i gadljivo dekorativna. Jedini mogući odgovor na njegovu umjetnost je onaj koji i sam izriče, jedno jednostavno „Wow“. (Byung-Chul Han, Saving Beauty, Cambridge, Polity, 2017, p.2.)
Umjetnost je danas žestoko uronjena u luđačku košulju lajka. Od te anestezije umjetnosti nisu pošteđeni čak niti stari majstori. Oni se pak povezuju s modnim dizajnom: „Izložba izabranih portreta bila je popraćena s videom koji je demonstrirao kako bi povijesne slike, recimo Lucasa Cranacha Starijeg ili Petera Paula Rubensa, mogle biti izjednačene po boji sa suvremenom dizajnerskom odjećom. Također, jasno je i da video nije zaboravio napomenuti da su povijesni portreti preteča današnjih selfija. (Astrid mania, Alles wird Pop, Suddeutsche Zeitung, 8/9 February 2020.)
Kultura lajkabilnosti ima mnogostruke uzroke. Prije svega ona slijedi iz ekonomizacije i komodifikacije kulture. Kulturalni proizvodi sve više potpadaju pod prisilu potrošnje. Oni moraju poprimiti formu koja ih čini pogodnima za konzumaciju, tj. svidljivima. Ta ekonomizacija kulture odvija se paralelno s kulturalizacijom ekonomije. Potrošni proizvodi poprimaju kulturalni višak vrijednosti. Obećavaju kulturalno i estetsko iskustvo. Stoga, dizajn postaje važniji od uporabne vrijednosti. Sfera konzumacije ulazi u sferu umjetnosti. Potrošački proizvodi predstavljaju se kao umjetnička djela i to dovodi do ukrštavanja umjetničke i potrošačke sfere, što, zauzvrat znači da umjetnost dolazi crpiti iz estetike potrošnje. Umjetnost postaje svidljiva. Ekonomizacija kulture i kulturalizacija ekonomije se međusobno ojačavaju. Barijere između kulture i trgovine, između umjetnosti i potrošnje, umjetnosti i reklame slamaju se. Umjetnici su prisiljeni da postanu brendovi. Počinju se prilagođavati tržištu, postaju svidljivi. Kulturalizacija ekonomije također uvjetuje proizvodnju. Mora biti kreativna. No, kreativnost kao ekonomska strategija jedino dozvoljava varijacije istoga. Nema pristup onome što je potpuno drugo i drugačije. Nedostaje joj negativnost sloma koji uzrokuje bol. Bol i trgovina su međusobno isključivi.
Dok je kulturalna sfera bila strogo odvojena od sfere potrošnje, dok je slijedila vlastitu logiku, nije se očekivalo da bude svidljiva. Umjetnici su se držali podalje trgovine. Adornova fraza o umjetnosti kao „stranosti u svijetu“ bila je još uvijek validna. (Theodor W. Adorno, Aesthetic Theory, London: Continuum, 2002, p.183.) Umjetnost koja želi služiti ljudskom blagostanju, stoga je kontradiktornost. Umjetnost mora biti u stanju da otuđi, iritira, poremeti; da bude bolna. Ona obitava negdje drugdje. Ona je kod kuće kada je u onome što je strano. I upravo je ta stranost ono što vrijedi za auru umjetničkog djela. Bol je pukotina kroz koju upravo to nešto potpuno drugo može ući. Upravo je negativnost to što pruža umjetnosti da bude kontranarativ postojećem poretku. Svidljivost, upravo suprotno, samo perpetuira ono isto.
„Naježena koža“ kaže Adorno „je prva estetska slika“. (Ibid., p.311.) Ona izražava svitanje drugog. Svijest koja je nesposobna za jezu je okamenjena svijest. Ona je nesposobna za iskustvo, jer je iskustvo „ u svojoj srži patnja u kojoj se bitna drugost bivstvujućeg otkriva kao suprotnost onome iskušanom i uobičajenom. (Martin Heidegger, Parmenides, Bloomington: Indiana University Press, 1992, pp. 166f.) Život koji odbija svaku bol je također okamenjen. Jedino „čin bivanja dirnutim posredstvom drugoga“ održava život živim. (Adorno, Aesthetic Theory, p. 331.) Inače (život) ostaje zarobljenikom u paklu posvemašnje istosti.
Byung-Chul Han
Preveo s engleskog Patrik Weiss
