Anatomija Fenomena

Pelikan kao istorijska referenca Čarlsa I u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog [Tema: Crnjanski]

„Pie pelicane, Jesu domine.”2 (Бидерман 2004: 298)

(2 „O, pelikanu pun dobara, Gospode Isuse.”)

Uvod

I roman kao literarni oblik i London kao topografski i geosociološki pojam obećavaju onu dovoljnu prostornost u koju će biti smešteni složeni i raznorodni svetovi (up. Popović 1990: 12). Sve promene u svetu romana su simultane, dešavaju se istovremeno na različitim mestima, odnosno u različitim prostorima sveta. Atlas Romana o Londonu je putokaz ka dubljim smisaonim slojevima gradova. U Prvoj glavi romana se pored navođenja naziva zemalja, spominje i životinjski, zveroliki format istih: „Ljudski um, još uvek, vidi pojedine zemlje, na zemaljskom globu, u nekoj zabuni, kao neke zveri i simbole” (Crnjanski 2012: 6). S jedne strane, grad ostaje grad, dok se iza njegove pojavnosti krije i emanacija zla i emanacija dobra, čime se dobro ilustruje dvosmislenost grada koji ne može biti određen jednoznačno (up. Vladušić 2012: 18). Rjepninova unutrašnja projekcija Rusije, kao majke, budi ono sigurno, zaštitničko koje je ta zemlja pružala ruskom princu, dok London predstavlja ono opasno i nepoznato. „Odnos između čoveka i životinje, sveta i okoline, priziva onaj intimni spor između sveta i zemlje. Svet predstavlja otvoreno, a zemlja imenuje ono bitno samo-zatvarajuće.” (Agamben 2014: 64) London ne prihvata stanovnika koji bi svojim prisustvom postao član zajednice, već se pred stanovnika postavlja nevidljiva barijera koja odbija njegov koncept života i junaka uvodi u stanje sudara sa svetom.

Ali u istom položaju prema svetu nalazi se i sam junak: on odbija grad i osamljuje se. Velika varoš sa kojom se Rjepnin sudara lišava čoveka osnovnih ljudskih obeležja, misli, morala i volje, sigurnosti i slobode, pretvarajući ga u nešto predmetno što se uklapa u sheme i obrasce: u tržišne programe (up. Popović 1990: 31).

Bestijarijumske figure grada u Romanu o Londonu rasvetljavaju dublju semantiku mreže megalopolisa. London raskriva i lažnu politiku sigurnosti, na bezbroj mesta u romanu, koja se naizgled ublažava utešnim izrazom: „So sorry”. Pripovedanje odaje utisak da je Rjepnin svestan činjenice da u svemu što čini, London prepoznaje nešto drugo, iznenada nepoželjno i opasno, ono rusko. Itaka, Sumatra, Rusija, Serbija, London, Hiperboreja, okean, oblak, nebo, seobe i cvet – susreću se u delu Miloša Crnjanskog kao večne kategorije u kojima se krije identitet i život literarnih junaka (up. Popović 1990: 78). Rjepnin se uporno pokušava odbraniti od mehanizama-mašine koje projektuju bestijarijumske figure Londona. On pokušava da pruži otpor toj pseudopolitici, etici koju mu propisuje i nameće englesko društvo, onoj vrsti upotrebljivosti i korisnosti, koju bi morao posedovati da bi opstao u Londonu (up. Popović 1990: 28).

ČARLS I (1625–1649)

Čarls I je u studiji Uspon Evrope (1450–1789) Dragoljuba Živojinovića opisan kao plahovit, nepouzdan i tvrdoglav, a naročito neosetljiv kada se radi o mišljenju naroda i Parlamenta. Bio je

pristalica teorije o božanskom poreklu kraljevske vlasti. Spomenuti engleski monarh se nije snalazio u spoljnoj politici, a ni saradnja krune i Parlamenta nije išla u zadovoljavajućem smeru (v.

Živojinović 1995: 234). Sukob sa Parlamentom i njegovo raspuštanje stvorilo je podlogu za revoluciju. U političkim krugovima i među članovima engleskog Parlamenta stvarala se ideja i pitanje: da li protiv Čarlsa treba podići oružje? (up. Živojinović 1995: 236)

Početkom 1644. godine, škotske grupe prodiru na englesku teritoriju i u leto, zajedno sa vojskom Engleske, nanose poraz kralju kod Marson Mura. Trupe Olivera Kromvela, najistaknutije ličnosti

engleskog građanskog rata, nanose Čarlsu još jedan težak poraz 1645. kod Nezbija, zbog koga se kralj povlači u Škotsku (v. Živojinović 1995: 237). Početkom 1647. godine Škoti predaju Čarlsa Parlamentu za 400.000 funti, koji ne zna šta da radi sa zarobljenikom. Trupe Olivera Kromvela ulaze u London, a kralja određuju kao „krvavog čoveka”, koji mora biti uklonjen (up. Živojinović 1995: 237).

Od šezdeset poslanika u „Krnjem” parlamentu, koji odlučuje o sudbini kralja, jedna polovina prihvata da mu sudi zbog izdaje. Parlament stvara visoki sud pravde koji Čarlsa osuđuje na smrt zbog izdaje, tiranije i ubistava. Presuda je izvršena javno pred velikom masom naroda 30. januara 1649. godine (v. Živojinović 1995: 238).

PELIKAN KAO BESTIJARIJUMSKA FIGURA

Bestijarijumska figuracija pelikana nesumnjivo predočava mehanizam životinje grada, ali istovremeno u sebi aktivira i jednu istorijsku referencu. Govor o bestijarijumskoj figuri pelikana možemo predstaviti kao simbol cele Engleske i njenog istorijskog sećanja. U Šekspirovoj tragediji Kralj Lir navedena životinja takođe odaje destruktivnu i predatorsku prirodu Lirovih kćeri. U trećem činu navedene tragedije, kralj Lir, govoreći o kontekstu smrti, saopštava o pelikanu: „Smrt, izdajniče! […] Ta ovo je meso / Rodilo one kći pelikanske!” (Šekspir 2009: 105). Šekspirova trage-

dija smrt postavlja u prvi plan govora o pelikanu, dok bestijarijumska figura navedene životinje u Romanu o Londonu predočava simbol koji (o)daje nameru ubistva. Kada proširujemo simboličku rasprostranjenost pelikana kao engleskog simbola smrti, moramo spomenuti figuraciju ove životinje i u Šekspirovom Hamletu. Laert u dijalogu sa kraljem govori:„ […] da će ih kao gem što život daje svoj, / napojiti krvlju svojom” (up. Šekspir 2009: 131). U navedenom odlomku se predstavlja verovanje i mišljenje da gem hrani ili oživljava svoje ptiće krvlju iz svojih grudi, koje probada svojim kljunom. Iako je u središtu ovakve simbolike pelikana žrtvovanje zarad života drugoga, ipak se cena života plaća smrću. Na taj način londonski pelikani ne pretpostavljaju hrišćanski shvaćeno samožrtvovanje zarad dobra i života drugih, već impliciraju odsecanje glave kao osnovnu perspektivu njihove predstave. Pelikan se nesimetrično percepira, jer sa jedne strane on je bestijarijumska figura grada, a sa druge predstavlja životinju i referencu Čarlsa I. Đavo, usađen u čovekovo iskustvo zla, proširuje osnovu o svojoj genezi: on može biti u prirodi, u istoriji, i najzad, u nama samima kao potiskivanje trauma i nemira kojima smo izloženi (up. Nola 2008: 13).

Rjepninove šetnje parkom Sen Džemsa aranžirane su sasvim pažljivo i kroz svakodnevne knjazove aktivnosti očitavamo refleksiju o kobnom životnom ishodu: „[…] a na vodi maestozno plove dva pelikana, kao oni koje je kralj Čarls I – kome su posle odsekli glavu – dobio, od onovremenskog ruskog poslanika” (Crnjanski 2012: 164).

Pelikan, kao bestijarijumska figura u svom semantičkom rasponu sadrži referencu istorijske ličnosti: Čarlsa I, bivšeg, ubijenog monarha Engleske. U okviru društvene istorije Engleske XVII veka otkriva se period dramatičnih i dotada neslućenih događaja, kao što je građanski rat i pogubljenje Čarlsa I 1649. godine (v. Brigs 2001: 163). Predstava kralja kao ptice u Romanu o Londonu, preoblikuje kako antropološki horizont, tako i predstavu monarha kao Božjeg predstavnika na Zemlji. Pelikan je u izvesnom smislu i kriptogram, u kome se očitava i (samo)ubistvo, ali i nemost kao ugrožavajuća statičnost koju nagoveštava Sfinga, na početku romana. Rjepnin „[…] ništa novo ne doživljuje u parku, nego sedi i samo posmatra ta dva pelikana, na vodi, koji su skoro nepomični” (Crnjanski 2012: 164). Ruskom knjazu se bestijarijumskom figurom pelikana razotkriva nadsvođujuće značenje koje se krije u navedenoj figuri: odsecanje glave, odnosno smrt. Autentičnom figurom grada predočavaju se istorijska vrenja i složena kulturno-istorijska kretanja koja London pamti. Grad Rjepninu nameće sveprisutnu misao o samoubistvu i smrti, ostavljajući mu utisak da ne pripada nikome i ničemu, ali bi na taj način, smrću, knjaz stekao iluzornu utehu i o okončanju besmislenog lutanja. Rjepnin se suočava sa gradom u koji ne može urasti, sa narodom kome ne pripada (v. Popović 1990: 55). Bestijarijumska figura pelikana sugeriše Rjepninu da je smrt jedino što može da mu se desi. Nesaglasivost grada i Rjepnina primorava ruskog knjaza da odustane od života, Nađe i Rusije. Pelikan, kao životinja grada ne dozvoljava Rjepninu da uspostavi dijalog sa svetom, već ga zatvara u istorijsku referencu Čarlsa I, koja zapravo prevazilazi političku referencu, u korist tanatičke, suicidalne reference. London ima volšebnu moć da privlači i mami: „Rešava se da pođe, pravo, u, park – da malo posedi na klupi. Muti mu se u glavi. Ostao je opet na ulici. Da vidi ona dva pelikana na vodi. […] Uostalom, tuda je išao i kralj Čarls I, prema svom gubilištu” (Crnjanski 2012: 102). Grad kroz svoje figure uspeva da obnovi povest Čarlsa I i to kroz spajanje trajektorije ubijenog kralja i ruskog knjaza: pripovedanje spaja istorijsko i savremeno u tački smrti.

Pelikani strpljivo ali postojano opominju Rjepnina da je nepromenjiv pravac njegovog nedovršnog puta nadole ka hladnim dubinama okeana, čija će se površina bez šuma zatvoriti nad njim i izbrisati sve tragove njegovog odlaska u ništavilo. (v. Banković 1996: 36)

Bestijarijumsku figuraciju pelikana upoznali smo kroz referencu (samo)ubistva, koja je jedna od smrtnih grehova, da bi se njeno značenje produbilo i mehanizmima komike: „Iz svoje stolice može da posmatra komičnu paradu pelikana” (Crnjanski 2012: 166). Grad kroz navedenu bestijarijumsku figuru najpre predočava mogućnost (samo) ubistva, da bi se kasnije i uvođenjem komičnog diskursa podsmevao Rjepninovoj nemogućnosti da izbegne kobnu misao. U poglavlju Beli eskimo Rjepnin u parku „obično leži” (Crnjanski 2012: 179), čime zauzima položaj u kome se zatiče pokojnik, a opet je kobnom statičnošću „zagledan u pelikane” (Crnjanski 2012: 179). Kao što ljudi koji sreću Rjepnina ne mogu da pretpostave da je on čovek „[…] koji traži mesto za svoj grob” (Crnjanski 2012: 281), tako i on ne može da pojmi besmisao koji se vezuje oko dvorca u kome su utamničili Čarlsa I, onoga kome su „odsekli glavu” (Crnjanski 2012: 280). Dakle, iz onog mesta odakle kralj polazi na egzekuciju, utočište pokušava da pronađe njegov naslednik, koji je spasao glavu: „Sve je bilo besmisleno” (Crnjanski 2012: 280). Pred Rjepninom London ne može da prikaže smisao koji je pronalazio u vizijama o Rusiji, jer bestijarijumske figure grada demonstriraju novovekovnu formaciju moći koja ne podrazumeva i ne obećava život sadržan u sećanjima o Petrogradu.

Ozračen sećanjem, Petrograd blista u Rjepninovoj svesti kao grad iz bajke, na sličan način na koji sjaji Beograd u pesmi Lament nad Beogradom koji budi „veselost što je nekad bila” (v. Vučković 2015: 166).

Pelikan kao bestijarijumska figura grada oko sebe nagoveštava prostranstvo smrti, tako da se i samo pripovedanje otvara efektima ovog dejstva. Pelikani u svom semantičkom ramu sadrže odrednice dveju zemalja: Rusije i Engleske. Oni su primarno određeni kao poklon jednog ruskog poslanika, da bi kasnije ličnosti engleskih monarha svezali i potisnuli sećanje na ono rusko u korist nužno engleskog. Kada čisto englesko nadvlada anglofilsko i rusko, to za posledicu ima brisanje Rjepninove istorije koja je označena sećanjem kroz dobro. U Londonu Rjepnin zna da je mladost iza njega, svestan je i neminovnosti društveno-istorijskih kretanja, ali i svoje nemoći da se odupre gradu Molohu. Resemantizacija, promena rusko-englesko dovodi i do Vladušićeve konstatacije da izvan Megalopolisa (u Rusiji) smrt subjekta dolazi kao trijumf grada, a time se potvrđuje i moć metropole da pusti čoveka da umre (v. Vladušić 2012: 254–255).

Rjepninov sustret sa Megalopolisom, u njegovoj svesti, ostaje na individualnom planu, on se u većini slučajeva sam suočava sa nevidljivim neprijateljem. Pelikani žele da poistovete Čarlsa I i Rjepnina kroz iskustvo smrti, a knjaz veruje kako mora da siđe sa pozornice da bi ostao veran sebi. U pelikanu sagledavamo bestijarijumsku figuru koja sabira, potvrđuje i usložnjava motiv suicida koji je kroz čitav Crnjanskov roman dominantan. Šetnja parkom Sent Džemsa i nemo gledanje u pelikane preoblikuje prirodu, čije terapeutsko dejstvo biva skrajnuto u korist remećenja Rjepninovih misli i invividualnog mira. Simbolizacija bestijarijumskih figura nedvosmisleno otkriva mehanizme ustremljene ka ontološkoj negaciji ruskog emigranta. Grad neprestano nudi naizgled bezazlenu prozirnost, iza koje se krije ideja o Rjepninovom otuđenju, beznađu i samoubistvu (citat o knjazovom beznađu). Možemo zaključiti da bestijarijumske figure postoje kao predstavnici neprijateljskog Londona, odnosno kao minijaturna slika sveta. Otuda ne iznenađuje činjenica da je životinja udaljena od izvorne predstave, već se njena pojavnost vezuje isključivo za perspektivizaciju smrti i pogubljenja: konstitutivne odrednice usmerene ruskom emigrantu.

Naizgled dekorativna figuracija pelikana u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog reflektuje junakov usud. Simbolika životinje se modifikuje u prostoru grada, jer je London preko istorijske reference Čarlsa I nameće kao prozirnu oznaku sadašnjosti. Pogubljenje engleskog monarha se reaktualizuje u bestijarijumskoj figuri pelikana, a time prozirnost engleske varoši nameće ciklizaciju društveno-istorijskih kretanja. Polarizacija bestijarijumske figura – knjaz Rjepnin razvija se kroz čitav roman Crnjanskog, kroz koju se grad sagledava kroz kategorije katabaze i subverzije glavnog

junaka. Bestijarijumska figura preko ideje suicida dominira nad glavnim junakom, uobličavajući i konkretizujući relaciju Čarls I – knjaz Rjepnin. Na taj način, životinja postoji kao model ili posrednik između engleskog monarha i Crnjanskovog junaka. Pelikan je još jedna figura koja ponavlja đavolovo nuđenje, jer u svom simboličkom naponu sadrži ideju smrti, koju Rjepnin treba da sagleda i prihvati.

Crnjanskov junak je, na taj način, zarobljen u istorijskoj referenci Čarlsa I. Pelikan poistovećuje engleskog monarha i ruskog knjaza, premda oni nisu radikalno raličiti, jer su se obojica usled nepovoljnih kulturno-istorijskih kretanja našli pred licem smrti. Ta radikalna različitost rusko-englesko na koncu treba da ih trajno spoji u činu njihovog pogubljenja.

Bestijarijumska figura pelikana predočava pogubljenje engleskog monarha kao legitimnu vrednost i smisao engleske istorije. London kroz figuru životinje oživljava glas prošlosti sabirajući u jednoj ravni život i pogubljenje Čarlsa I i knjaza Rjepnina. Ruski emigrant ne može da dešifruje prozirnost i da izbegne đavola prozirnosti, samim tim ideja večnog života izmiče, jer se preko nje ispisuje suicidalni čin. U prividnoj tišini i prijatnoj atmosferi koju pruža šetnja parkom, pelikan manifestuje prizor pogubljenja kao okončanje Rjepninove patnje i predah od londonskog progona.

Bestijarijumska figura reaktualizuje istorijsku referencu (smrti) engleskog monarha, jer se novi imperijalni londonski svet pokreće i obnavlja starim. Rjepnin se odvaja od objektivnog prostora i vezuje za ideju skrivenu iza pojavnosti pelikana, životinja pred knjazovim očima otvara horizont smrti kao prividni iskorak, nepostojeći spokoj i nestvarnu tišinu. Istorijsko se kroz bestijarijumsku figuru pelikana razlaže na dijaboličko-parodijski način, samosvesno ukazujući na sopstvene nerazdvojive paradokse i provizornosti, na sopstveno kritičko ili ironijsko ponovno čitanje prošlosti (up. Hačion 1996: 50). Na taj način Crnjanskovi pelikani postaju figure u razmeni, odnosno poistovećivanju reference sadašnjosti (Rjepnin) i reference prošlosti (Čarlsa I).

Pelikan zauzima autentičnu poziciju, jer ne želi da se spozna u svojoj očiglednosti. Dvojaka perspektivizacija ovog literarnog simbola dozvoljava pelikanima, u isti mah, da postoji i kao životinja i kao istorijska referenca engleskog monarha. Rjepnin kao nemi posmatrač pelikana ne može do kraja da razluči prozirnost od životinje, koja se skriva iza pojavnog. Ruski knjaz, međutim, ne treba da vidi samo projekciju Čarlsa I, već i fatalnu viziju sopstvene sudbine. Skrivena semantička struktura bestijarijumske figure pelikana prevazilazi puku pojavnost, jer se površinska opna poništava istinskom prirodom životinje: zamaskiranom predstavom suicida. Ideja smrti, na taj način, postaje imanentna odlika bestijarijumske figure pelikana, koja kada se nasluti ili uoči – nestaje, dok sama ideja ostaje (skrivena) stvarnost ruskog emigranta.

ZAKLjUČAK

Pelikani manifestuju ono što se suprotstavlja Rjepninovom biću, a sami se u londonskoj varoši prikazuju kao-bića romanesknog sveta. Ispod obrisa pojavnosti pelikana, koji postoje i kao vidljiva i kao fantastična predstava, razotkriva se poistovećivanje knjaza Rjepnina sa istorijskom stvarnošću Čarlsa I. Knjaz u pelikanima ne prepoznaje istoriju kao neprijateljstvo imaginarnih i đavolskih obličja. Simbolika pelikana se konstituiše oko dijaboličkog pola ove figure, čime zlo, još jednom, pokušava da trijumfuje u romanesknom univerzumu. Đavo u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog nikada ne dobija konačno obličje, već menjajući svoje simbole uprizoruje svoje prisustvo. Pružajući iluziju o koheziji univerzuma Romana o Londonu Miloša Crnjanskog, pelikani ne žele da kontrastiraju Rjepninu, već da se u njima sagleda ekvivalencija – mera. Pelikan se prikazuje kao kosmičko zlo koje u romanesknom univerzumu ima ulogu dramatizacije izgnanstva, progona i smrti. Bestijarijumska figura determiniše suicid i pogubljenje ističući, pritom, istorijsku

konkretnost engleskog monarha – pri čemu bi se ciklizacija istorije, odnosno sudbine, ponovila bez obzira na društveno-istorijski kontekst. Tako se rađa đavolski oblik koji suprotstavljajući se bogu, izaziva čitavo zlo istorije i vremena (v. Nola 2008: 12).

Pelikani ne upućuju na monarha kao Božjeg izaslanika na zemlji, već, odstranjujući takvu perspektivizaciju čoveka, pretpostavlja samo ono u čije ime se pojavljuje. Figura pelikana proizvodi moduse mortalne energije, otvarajući svojstvo nadmoći, koja bi se potvrdila i činom Rjepninovog suicida. Životinja se zbog prozirnosti poetskog sveta određuje kroz konačnost, a čini da se njen posmatrač svede na osećanje napuštenosti i subjektivne praznine.

Upućujući na sebe-kao-životinju, pelikani se skrivaju iza naivne perspektivizacije, a zadržavaju smrt kao imanentan element svog semantičkog opsega.

Nikola Peulić

Izvori

1. Crnjanski 2012: M. Crnjanski, Roman o Londonu 1, Beograd: Mascom booking.

2. Šekspir 2009: V. Šekspir, Kralj Lir, Beograd: Srpska književna zadruga.

3. Šekspir 2009: V. Šekspir, Hamlet, Beograd: Evro-Giunti.

Literatura

1. Agamben 2014: Đ. Agamben, Otvoreno: čovjek i životinja, Čačak: Gradac K.

2. Banković 1996: J. Banković, Metamorfoze pada u delu Miloša Crnjanskog, Beograd: Prosveta.

3. Brigs 2001: E. Brigs, Društvena istorija Engleske, Novi Sad: Svetovi.

4. Vladušić 2012: S. Vladušić, Crnjanski, Megalopolis, Beograd: Službeni glasnik.

5. Vučković 2015: R. Vučković, Književno delo Miloša Crnjanskog, Beograd: Svet knjige.

6. Živojinović 1995: D. Živojinović, Uspon Evrope (1450–1789), Beograd: Službeni list SRJ.

7. Nola 2008: A. di Nola, Đavo, Beograd: Clio.

8. Popović 1990: R. Popović, Crnjanski i London, Sarajevo: Oslobođenje.

9. Hačion 1996: L. Hačion, Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Novi Sad: Svetovi.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.