Slava Tebje pokazavšemu nam svjet!
Hvala Ti, Gospodi, jer si me na brijegu jednoga Tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakah jednoga Tvojega divnoga sunca blagovolio napojiti. Hvala Ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio – koliko me od moga đetinstva Tvoje nepostižimo veličestvo topilo u gimne Božestvene radosti, udivlenija i veleljepote Tvoje, toliko sam bijednu sudbinu ljudsku sa užasom razmatrao i oplakivao – Tvoje je slovo sve iz ništa sotvorilo, Tvome je zakonu sve pokorno, čovjek je smrtan i mora umrijeti.
Ja sa nadeždom stupam k Tvojemu svetilištu Božestvenome, kojega sam svijetlu sjenku nazrio jošte s brijega kojega su moji smrtni koraci mjerili – ja na Tvoj poziv smireno idem ili pod Tvojim lonom da vječni san boravim, ili u horove besmrtne da Te vječno slavim.
Ako mi se sada dogodi da umrem, ovaj način poslje sebe ostavljam.
Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina a mojega sinovca. Njemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru. Istome Danilu svekoliko moje i dvižimo i nedvižimo što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu kako svojega sina nastavlja doklen se Danil učini sposoban narodom upravljati.
Novci koji su mi u Ekonom. banku u Petroburgu, od kojih su obligacije u Min. inostranih djel. njih ostavljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji bio i za istu dobit da im kupuje praha da brane svobodu, a gladne godine da kupuje za iste novce žito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali niko nikada da rečene novce ne može iz banka uzeti no vječno da u njemu ostaju, samo dobiću da se polzuju.
Za novce koji su mi u Beču 50 hiljadah fiorinah u barona Sine, a toliko upravo u g-na Tirke, dobit s ove sto hiljadah fiorinah ostavljam roditeljima i dvjema sestrama da istu dobit uživaju dok su oni četvoro živi a pošto mi se prestave i roditelji i obje sestre onda pare ostaju za narod crnogorski na isti način kako i one što su u banku petroburgsku, zato molim ministerstvo mojega pokrovitelja, kako bih se ja prestavio da primi obligacije od ovijeh novacah u Beču i da prenese iste novce kod onijeh u Petroburgu, da ne bi poginule jadnome narodu crnogorskome.
50 hiljadah forintih od računa od žita, koje su mi u mojega brata Pera, neka ih moj brat Pero razdava narodu i kupi od naroda na onaj laki način kako sam ja uredio, a po smrti mojega brata neka se spreme u petroburgsku banku đe su i proči moji novci pak se neka s njinom dobiću postupa na isti način kako s dobiću prvijeh a u glavu njinu da niko ne smije taći, no neka vječno u banku stoji da bi se koliko-toliko priskočilo u nuždi kukavome no u isto doba i viteškome narodu crnogorskome.
40 hiljadah forintih koje su u kasi gvozdenoj na Cetinju oni se neka za nužde narodnje troše kako vide moj nasljednik i moj brat Pero.
Ko išta od ovoga ovđe upisanoga preinači bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni se sud Boži nad njim izvršio za tu grdnu nepravdu koju bi pred licem neba i zemlje učinio. Ovaj se tastamenat u originalu ostavlja u konsulat ruski u Dubrovniku za višu sigurnost i točnost.
Na Perčanju 20. maja 1850.
Vlad. crnogorski
P. P. Njegoš
Izvor: CD „Petar II Petrović Njegoš: Sabrana dela“
O Njegoševom testamentu Vuk Vrčević piše:
„One iste godine kad će se prestaviti – siđe u Boki Kotorskoj i nađe sebi prebivanje na Prčanj. […] Na Prčanju živeći učini svoj testamenat, bez da je ikome živu kazao, no pod pečatom poslao u Dubrovnik ruskom konsulu Jeremiji Gagiću. […] Kazao je samo bratu Peru, Novici Ceroviću, i stricu Stanku đe se njegov testamenat nalazi, naredivši im da se ovi tastament odma po njegovoj smrti prihvati i prouči, ‘ako bi me – on veli – nenadna smrt našla’.“
(Vuk Vrčević: Život Petra II Petrovića Njegoša, Srpska književna zadruga, 2003, str. 133)
