Obuhvatnost transverzalne fragmentarnosti
Zašto pišem formalno opsežne i obuhvatne knjige, a ne fragmentarne i ničeanski aforistične kao što to na tragu Waltera Benjamina čini Giorgio Agamben? Zanimljivo je objašnjenje na to pitanje dao Alain Badiou. Iako sebe ne smatram ni po čemu poklonikom njegove ontologije i njegovih razmatranja o metapolitici i drugim temama iz suvremene filozofije, ovdje ću prikazati samo ukratko njegov argument protiv onog što je zapravo suvereno artikulirao Theodor W. Adorno u Minima moralia. Badiou, naime, u Metafizici realne sreće (FMK, Beograd, 2015., str. 27-28. S francuskoga prevela Olja Petronić) tvrdi da je posrijedi svojevrsni revolt protiv stila filozofijskoga pisanja u postmoderni, pri čemu iako ga ne navodi podrazumijeva ponajprije Lyotardov stil pisanja, koji počiva na fragmentaciji. A to je upravo načelo financijske logike informacijskoga kapitalizma da cjelinu de-totalizira ili cijepa na osamostaljene dijelove koji onda vladaju nad svijetom života u svim mogućim aspektima.
Badiou se tu ne razlikuje od Guy Deborda i njegove neomarksističke kritike kapitalističke fragmentacije cjeline života u otuđenome društvu s njegovim dvojnostima kapitala i rada, nužnosti i slobode. Zato uvodi u pisanje dvostruki kôd logike povijesnoga kontinuiteta. S jedne je strane posrijedi suprotstavljanje ničeansko-postmodernoj ‘mudrosti’ u fragmentarnoj jednoznačnosti i aforističnoj jednostavnosti na rubu mistike i epifanije, a s druge, pak, odluka da se protiv hajdegerovskoga načina mišljenja i pisanja u apokaliptičkome tonu kraja filozofije pronađe novi put koji nije ništa drugo negoli nastavak filozofije od Platona do Hegela i dalje. Paradoks je, međutim, da taj smjer pripada anti-filozofiji od Marxa do Wittgensteina i Lacana. Dakle, kontinuitet a ne diskontinuitet pretpostavlja u njegovu slučaju pisanje koje zahtijeva apodiktičku tezičnost. Zato je stil takva mišljenja autoritativan, nužno sinkretičan, jer lako spaja znanstveni diskurs s umjetničkim. Uostalom, Badiou je po struci i matematičar, a poznat je i kao dramski pisac, pa nije začudno da u njegovim djelima možemo pronaći analize Cantorovih skupova i Mallaméova i Pessoina pjesništva.
Moje pisanje ne može se shvatiti u toj anti-logici kontinuiteta i suprotstavljenosti nekom izmu ili doktrini. Štoviše, ako formalno knjiga doseže više od pet stotina stranica, onda to ne znači valjda da bih se mogao po tim izvanjskim kriterijima kvantiteta pronaći u nekom obrascu neokantovstva s recimo Hartmannovom estetikom ili etikom. Zaboravljamo namjerno da je Adorno napisao i Estetsku teoriju koja nije nipošto sastavljena od kratkih fragmenata, a da je Sloterdijk autor tri sveska Sfera s gotovo dvije i pol tisuće stranica, opusa magnum, koje također nema dodirnih sveza ni sa kakvom fragmentacijom u tekstu. Argument o kontinuitetu filozofije kao diskursa i stila pisanja protiv tzv. kapitalističke fragmentacije ne čini mi se nimalo uvjerljivim.
Iako velike izdavačke kuće u svijetu imaju stroga pravila o broju stranica, pa sam tako objavio svoju knjigu Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art – Pictures Without a World u nizu SpringerBriefs in Philosophy, 2021, moj urednik Christopher Coughlin ‘prokrijumčario’ je rukopis na 145 stranica, unatoč tome što je uobičajeno bilo do tada imati knjigu do 125 stranica. Naravno, lako je bilo naći zdravorazumski argument. Sadržaj je nužno zahtijevao proboj magične granice postavljene od marketinških stručnjaka Springera. Nije bila stvar samo u apologii minimalizma, manje je više ili manje je dublje, a više valjda pliće, već u trijumfu neoliberalne cost-benefit analize. Manje ćemo uložiti u troškove knjige, da bismo više dobili na potencijalno globalnome tržištu vladavine akademskoga kapitalizma. No, nije stvar samo u promijenjenim navikama čitateljstva filozofijskih knjiga u 21. stoljeću kad se traži ili mreža tekstova kraćeg opsega ili izdavači ‘njuše’ dobru zaradu tako što će stvarati čitav niz hrestomatija i zbornika na ključne riječi suvremene filozofije, koje osim toga moraju biti algoritamski čitljive u sustavu Google-tražilica. Na taj način Badiouva borba protiv Adorna, Benjamina, Agambena, Lyotarda i drugova završit će ‘kontinuitetom’ u kakvoj monumentalnoj knjizi ‘zbornoga pjevanja’ tipa Cambridge Companion to Badiou ili The Palgrave Handbook of Political Philosophy.
Filozofija nije ipak redukcija na manje ili više, na kontinuitet ili diskontinuitet. Rekao sam već, moji su tekstovi singularna fraktalizacija pisanja u formi postmetafizičke fuge, što znači istodobno svagda novo i obuhvatno, ali u kruženju kao ponavljanju pojmovno-kategorijalnih mreža s kojima dohvaćanje zbilje ne znači da je predmet analize trom i statičan poput dorskoga stupovlja, već posve obratno, fluidan, kontingentan i emergentan poput posthumanih rizoma svijeta u procesu kristalizacije. Ništa nije unaprijed postavljeno, pa stoga stil ne može biti zrcalo platonizma ili aristotelizma drugim sredstvima.
U doba tehnosfere pisanje je eksperimentalni slučaj stvaranja onog što Stanley Cavell naziva somagramom u smislu kreativnosti, refleksije i spekulativnosti samoga tijela koje misli-i-piše ne unutar već poznatih okvira i matrica metafizike, već u otvorenosti svih smjerova. Fragment ulazi u labirint traktata, a ovaj se, pak, izvija do učene rasprave koja može, ali ne mora, imati strukturu skolastičkoga djela poput Summa Tome Akvinskoga. Zar oduvijek nije bio samo jedan obvezujući kriterij zvan kvaliteta, a ne je li nešto kvantitativno malo ili veliko? Reći će se, ali svemu ima mjera, to metron, kao što je to znao Aristotel. Da, točno, ali samo ako postoji još uvijek ono što nazivamo svijetom u smislu horizonta smisla, a čini se da je to iščezlo, inače ne bi Heidegger nakon Sein und Zeita koji je epohalno i gotovo po formi tradicionalno hiper-opsežno djelo, neprestano tragao u kraćim formama rasprava i predavanja za alternativom vladavini planetarne moći Gestella?
JA, bez pisanja više ne vidim mogućnost osmišljavanja života u posvemašnjoj tmini ovog doba koje je ispunilo sve nužnosti nastanka čudovišne AI i zato mi je posve svejedno je li moj čitatelj samo prošireno JA ili neki fantomski huserlijanski inter-subjektivitet bez lica i bez jasnoga identiteta. Ako ovo što mislim i pišem vrijedi, ako pogađa u ‘bit’ vremena, onda će Drugi kao čitatelji slijediti ove rečenice do kraja, dok god budem imao što za reći, a ako je sve to golo ništa, onda će s pravom odmah i bezuvjetno svemu tome odbiti povjerenje i zaboraviti da su išta od svega toga pročitali.
Pisanje u doba tehnosfere je eros-i-thanatos jednog osobitog ludila zvanog egzistencijalna vedrina u tekstu bez koje čitav MOJ život ostaje poput isušene kaljuže, da na kraju ovog zapisa a da to nisam uopće imao u planu spomenem i naslov genijalnoga romana Janka Polića Kamova, našeg suvremenika, prethodnika svega što jesmo i nismo, zatočenika totalne subverzije jezika i slike s kojim otpočinje moderno doba i prije avangarde i prije Joycea.
Žarko Paić
