Pisanje se najbolje uči čitanjem dobrih pisaca i življenjem [Tema: Bukovski]

Intervju objavljen u Southern California Literary Scene, br. 1, 1970. Razgovarali Vilijam Robson i Džozet Brajson.

U poslednje vrijeme iščitavam dosta pjesama. U nekima baš uživam. To je, ono što ja zovem – ako mogu dobro da se sjetim riječi Dilena Tomasa – vrste igre riječima. Kao “Konji su uzjahali noć”. Riječi mogu da se osjete.

Buk: Tomas je jedan od nekoliko pjesnika koji je mogao da prođe s onim što ja nazivam ultra-poetika. Tomas je bio veoma rijetko biće. Koristio je sve što je želio. I izvukao se sa tim. Bio je poetičan i izvukao se sa tim – znate na šta mislim kad kažem poetičan.

Da li su francuski i njemački pjesnici uticali na vas?

Buk: Vijon. Onaj lopov. Otjerali su ga iz Pariza.

A Bodler, Rembo?

Buk: Ne marim ni za jednog ni za drugog.

Ja volim Remboa.

Buk: On je stvarno popularan ovdje.

Henri Miler je napisao esej o Rembou, “Vrijeme ubica”. Bog te! pomislio sam. Ta osoba je bila tako jaka u osamnaestoj ili devetnaestoj godini, a onda sve prosto napustila – otišla drugim putem.

Buk: Ne shvatam to.

Zašto?

Buk: Samo pisanje – suviše ljudi ga tako romantično doživljava. Poznajem masu pisaca koji nijesu dobre osobe. Stegnuti su i nervozni, i njihova umjetnost uništava.

Zašto je to tako? Da bi se postalo dobar pisac mora se sav sok iscijediti iz voćke – to isisa svu snagu i isuši čovjeka. I to se ponekad mora uraditi, ali ne uvijek.

Buk: Pa, rekao bih da pisci uglavnom nijesu dobri ljudi. Radije bih razgovarao sa automehaničarom koji jede sendvič sa salamom za ručak. Od njega, u stvari, više mogu da naučim. On je humaniji. Pisci su loše društvo. Trudim se da ih izbjegnem.

Gledate li se u ogledalu?

Buk: Uh.

Šta mislite o Ženeu?

Buk: Žene je počeo veoma dobro, sa zatvorskim djelima…Sada je postao šoumen. Mislim na tu priču s Crnim panterima. Došao je čak iz Francuske. Znam par crnih likova koji su mi otvoreno rekli da ih sve to vrijeđa. A to nije poznato štampi. Evo baš na ovom kauču je sjedio crnja od dva metra i rekao mi: “Bukovski, ne sviđa nam se što je taj Francuz dokasao ovamo čak iz Francuske da nam kaže šta nije dobro ili da nam pomogne. On to ne zna jer ne živi ovdje.” Ali on je na sceni. Kad su ljudi homoseksualci, oni ponekad vole da se tako ponašaju. Ili pisci startuju kao dobri, a onda pomisle da treba da postanu političari, ili osjete da bi trebalo da postanu neka vrsta vođe. Kao ono sa Paundom i fašizmom. Postanu propovjednici – i to obično loši…Pisac mora da bude individualac, mora da bude neka vrsta čudovišta. Mora da brani svoju teritoriju. Ne smije da juri za stvarima (mi ovdje postavljamo pravila).

Ali šta ako čovjek ima u sebi malo novinarske krvi i sposobnosti? Zar vi ne bi učinili isto? Da odete tamo gdje je akcija?

Buk: Da, ali akcija je bilo gdje. Akcija dolazi od tebe – bar dolazi od mene. Ja samo sjedim ovdje u stanu i akcija ulazi na vrata. Nikada nigdje ne idem.

Šta mislite o kursevima kreativnog pisanja, grupnim okupljanjima itd?

Buk: To je užas.

Ali, ima vas tamo, zar ne?

Buk: Čitam poeziju – za novac. Čisto da bih preživio. Ne volim to da radim, ali otkako sam napustio posao devetog  januara, postao sam književna prostitutka. Sada radim stvari koje prije ne bih radio – jedna od njih je javno čitanje poezije. To uopšte ne volim da radim. A što se tiče kurseva kreativnog pisanja – ja ih zovem klubovi usamljenih srca. To su uglavnom horde loših pisaca koji se drže zajedno, a onda istupi vođa, obično samoizabran, i onda čitaju jedni drugima svoje rukopise i hvale jedni druge, a to je mnogo destruktivnije nego što pomaže, zato što im je to odskočna daska da kažu: “Bože, kad sam rukopis pročitao grupi, svi su rekli da je genijalan!” Ljudi tamo odlaze zbog seksualnih kontakata i koječega. Pisanje se najbolje uči čitanjem dobrih pisaca i življenjem. To je sve što treba da se uradi. Ne treba ti grupa.

(Kraj drugog dijela)