Rasklopljeno je ovdje nebo: svu noć granate rijeku tuku, i put nevidljiv, zid kanjona i most, i špilju, i okuku.
Kolona gmiže tkivom tmine, daleko, daleko još je zora.
Tek zvijezda drhne vrh litice, zašumi Piva dnom ponora.
I krvnik zna sigurnu metu i oštri oko žedna lovca — da zgrabi i pticu u lijetu, da ne prenese most titovca.
Po grotlu tamno samrt sije, lomotom stijene sve premeće.
— O, zar da Tito ne razbije i ove obruče u proljeće?
Zar tmice ima koju ne bi razvedrilo sunce ovih ljudi, zar ima krila kojim ne bi preletjeti taj klokot ludi!
Svejedno stežeš. Kolone teku i teći će, teći moćnim valom.
Svu žuč što sasu nad rijeku — uzvratićemo ti se poplavom!
Ni ja se most. Brigada stupa.
Nad glavom — pako, dolje >— Piva. Kako je, vidiš li, sloboda skupa, kako je u svakom od nas živa!…
Dušan Kostić
