Uvod iz nove knjige Biblioteke XX vek Dragana Markovine „Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja“.
Fenomen podijeljenih gradova oduvijek je privlačio jednako istoričare, sociologe, antropologe, koliko i novinare, obične turiste pa i jednostavno čitalačku i gledalačku publiku. Što na kraju krajeva nije ni čudno, s obzirom da se u takvim situacijama i kontekstima nalazi mali milion filmskih priča, a zajednice koje u njima obitavaju, žive nekom vrstom paralelnih života i egzistiraju u paralelnim univerzumima u odnosu na ljude koji ne žive u takvim situacijama, a takvih je ogromna većina u svijetu.
Priča o podijeljenim gradovima na način na koji je javnost i društveno-humanističke nauke doživljavaju, ne uključuje fenomene klasno jasno odijeljenih gradova kakvih ima jednako u Južnoj Africi, na sjevernom pojasu tog kontinenta, u Latinskoj Americi, SAD-u, Indiji, pa i diljem Evrope, makar ne toliko strogo. Ona, štoviše, ne uključuje ni sve primjetniji fenomen unutar evropskih gradova u kojima sve brojnije zajednice migranata žive kompaktno u predgrađima ili u nekim dijelovima gradova koji čak i službene vlasti doživljavaju eksteritorijalnima, uslijed čega ih sve više možemo, a vjerovatno s vremenom i hoćemo promatrati kao podijeljene gradove.
No, dok se to ne dogodi, u ovoj knjizi držat ću se klasične priče o jugoslavenskim gradovima koji su uglavnom međunacionalno podijeljeni između zajednica koje stoljećima žive u njima i koji su do te podjele došli ratom. Ali i gradova koji nisu formalno podijeljeni, samo iz razloga što nekih od zajednica više jednostavno nema u tim gradovima ili su preostale u toliko malom broju da su prestale biti relevantne za priču o stvarnosti tih gradova, osim kao njihov folklorni ukras.
Sve to znači da nam u fokusu moraju biti i demografske promjene, odnosno procesi etničkih čišćenja koja su užasavajuće legalizirana u međunarodnoj diplomaciji Sporazumom iz Lausseane 1923. godine, kada je uspostavljena praksa onoga što je u moderno doba Franjo Tuđman glorificirao kao humano preseljenje stanovništva i čega su ratovi za jugoslavensko nasljeđe prepuni, a začeto je tzv. razmjenom stanovništva između Turske i Grčke. U tome su sudbine Soluna i Izmira, nekadašnje Smyrne, možda najbolji pokazatelji do čega takva praksa na kraju dovede. Fenomen dakle nije izvorno jugoslavenski, ali jeste dobrim dijelom balkanski.
Isto tako, niti fenomen potpunog brisanja prošlosti nije naš i nije novi, budući da je ‘damnatio memoriae’ fenomen poznat još iz rimskog doba, ali opet je na našim prostorima doveden do savršenstva. Tim prije što je prečesto korišten na način da su akteri brisali, ne samo javno sjećanje, nego i vlastitu prošlost, izmišljajući novu. Ono što dakle jeste fenomen u ovim našim jugoslavenskim krajevima, tj. u postjugoslavenskim situacijama, kolektivno je kontinuirano nastojanje da se povijesno nasljeđe i uopće činjenice iz 20. stoljeća jednostavno promijene i da nitko u društvu više ne postavlja pitanja oko tako sveobuhvatne i suštinski lažne revizije prošlosti. Svaki onaj koji se na to odvaži, a tih ljudi, bez obzira što su u manjini, i nema tako malo na univerzitetima i u javnom prostoru, suočava se s optužbom za nacionalnu izdaju, sa svim popratnim teretima takve optužbe, koji ipak variraju od jedne do druge postjugoslavenske države.
Na prostoru Evrope, u čitavom suvremenom dobu, postoji samo jedan grad koji nije bio podijeljen po nacionalnoj, nego po ideološkoj liniji, a to je Berlin. Upravo zbog toga, on je i savršen primjer da čak i kad se isti grad, u kojem uglavnom žive pripadnici iste nacije, tek nekoliko decenija podijeli u dva posve suprotstavljena politička, ideološka i društvena konteksta, on počne posve drugačije izgledati. Jednako arhitektonski, koliko i u društvenom i u mentalitetnom smislu. I ta razlika nastavlja se osjećati i desetljećima nakon ujedinjenja.
Iskustvo Berlina može nam biti donekle korisno, iako jugoslavenska situacija, koja opet vuče specifičnost našeg povijesnog razvoja, čak i unutar naših podijeljenih gradova, krije previše kompleksnosti, koje ne dopuštaju pojednostavljivanja. Jer ne samo da ovdje kod nas imamo ljude iz, nazovimo ih, suprotstavljenih nacija, koje žive u dijelu grada koji posle rata nije pripao njima, nego imamo i čitav niz ljudi koji potječu iz brakova stvorenih između pripadnika tih različitih nacija. Nevjerovatno je stoga da se ovim specifično jugoslavenskim fenomenima, na taj način podijeljenih gradova, s ljudima vrlo fluidnih pripadnosti, nitko nije pozabavio kao sa posebnim studijama slučaja, nego ih je međunarodna humanistika jednostavno strpala u isti koš s generalnom pričom o podijeljenim gradovima. Pridodamo li tome i činjenicu da je ovdje i fenomen brisanja vlastite prošlosti, shvatit ćemo da pred sobom imamo istraživački zlatni rudnik koji gotovo zanemaren leži pred nama. Razlog neistraženog može biti u stalnim promjenama fokusa u našim društvima, ali i u promjenama geopolitičkih konteksta kad govorimo o interesu stranaca za ove teme.
Nekako se uvriježilo podrazumijevati da danas u svijetu postoji samo pet podijeljenih gradova. To su Jeruzalem, Belfast, Nikozija, Mostar i Kosovska Mitrovica. Međutim, činjenica jeste da je i, koliko god Sarajlijama to nije drago čuti, i Sarajevo fizički podijeljen grad, što npr. Mostar nije, da je i Gorica podijeljena između Slovenije i Italije, da su zapravo podijeljeni i Novi Travnik i Doboj, da isto vrijedi za Skoplje, a da su na sasvim specifičan način koji nije toliko teritorijalni, ali jeste svima vidljiv i jasan u stvarnosti, podijeljeni i Vukovar, Knin, Stolac, pa čak i Slavonski i Bosanski Brod, pri čemu je ovaj drugi grad izgubio i taj prefiks bosanski.
Pridodamo li tome i Zadar i Pulu, koji danas više nisu podijeljeni, ali ih je nacionalna i politička podjela itekako obilježila u modernoj povijesti, pa Novi Sad i Suboticu, ali i Dubrovnik koji i danas figurira kao mjesto identitetskog sukoba i prisvajanja njegove prošlosti, shvatit ćemo da su ovi naši, jugoslavenski prostori daleko više od bilo kojih drugih obilježeni fenomenima podijeljenih gradova i neželjenih sjećanja i da protok vremena nije previše otupio tu vrstu podjela i te fenomene u cjelini.
Drugim riječima, mi smo na ovim prostorima toliko suživljeni s fenomenom podijeljenih gradova i potpunog brisanja prošlosti, da smo čak u stanju i zaboraviti koliko takvih sredina ima, a da ne govorim s kojom lakoćom kao društva generalno takve promjene prihvaćamo. Uostalom, čitava jedna regija, a govorimo o Istri naravno, na čelu s Pulom kao dodatno specifičnim slučajem, ali i s dva velika grada, Trstom i Rijekom, sa sličnim sudbinama, u neposrednoj blizini, više i ne zna koliko je država i društvenih konteksta promijenila. Što znači da podijeljenim gradovima treba pridodati i Rijeku, bez obzira na današnju nacionalnu, fizičku i pravnu kompaktnost tog grada, budući da u svijesti još solidnog broja ljudi postoje drugačiji identiteti Sušaka i Rijeke. Dvaju gradova koji su bili podijeljeni Rječinom.
Kako, dakle pronaći ono što je zajedničko svim ovim fenomenima i pobrojanim gradovima?
Prvo im je zajedničko to što su svi oni bili autentično višenacionalni i što im je ta višenacionalnost suštinski odredila modernu prošlost, pa i dovela do brojnih trauma. Drugo je to što su radikalno mijenjali službenu sliku o sebi, zavisnu o promjenama vlasti. Treće je to što su svi prošli proces ozbiljnih demografskih promjena, neki i više puta u proteklih nešto više od sto godina i što se povijest tih gradova danas možda najbolje iščitava na grobljima. Četvrto je to što su iskusili sve oblike službene ideologije, od radikalno desne do radikalno lijeve, do radikalnog centra. Peto, što su tek na koncu, tj. u novije doba, dobili kakvu-takvu priliku za život u demokraciji. I šesto, što su bili i ostali simbolički bitni, kako onima koje možemo smatrati pobjednicima, tako i poraženima, odnosno pojednostavljeno govoreći, emigraciji.
Iz Sadržaja
I UVOD
II PREDIGRA ZA DEVEDESETE
Trst i Rijeka, gradovi
u ogledalu
III PULA ILI POLA
IV TALIJANSKI, SRPSKI I
HRVATSKI ZADAR
V ČETIRI BOGDANOVA GRADA
Mostar, Vukovar,
Novi Travnik, Kosovska Mitrovica
VI DOGODINE U „HRVATSKOM
KRALJEVSKOM GRADU KNINU”
VII SARAJEVO I ONO DRUGO
SARAJEVO
VIII BEOGRAD I BOGDANOVIĆ, ZA KRAJ
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).
