U naslovu ovog izlaganja autoru se potkrao eufemizam ili neka vrsta optimističke projekcije. Naime, da li ima množine, ima li više izdanja uz koja ide atribut „naučno izdanje“? To je povezano s pitanjem koja se izdanja koncepcijski mogu uvrstiti u naučna. Ovdje se, odmah da kažem, računa na izdanje koje obuhvata cjelokupno pjesničko djelo Miloša Crnjanskog, a da je priređeno prema naučno provjerenim, obrazloženim mjerilima ovog posla, odnosno prema metodologiji koja se primjenjuje u priređivanju naučnog izdanja, s ciljem da iscrpe postojeće izvore i dade njihovu analizu (kvalifikaciju izvora), uz tumačenja koja su neophodna za razumijevanje teksta (ne estetsku analizu, već da razjasni činjenice koje se iz teksta ne mogu razumjeti same po sebi).
Iako se kritička izdanja rade za uži krug znalaca, specijalista, ona su takođe podloga popularnih izdanja, za širu, školsku, studentsku i drugu publiku. (Kod nas ovaj uzus nema vidljive vrijednosti: izdanja koja su priredili najznačajniji i najbolji istoričari književnosti i stručnjaci za srpski jezik, npr. Njegoševih djela u „Prosvjeti“, danas se preštampavaju, a kao priređivač tih djela potpisuje se neko ko sa srpskom filologijom i Njegošem nema gotovo nikakve naučne veze1. Kome treba ta maska?
Nije mnogo bolje ni sa novijim popularnim izdanjima Crnjanskog, iako iza njih tobož stoji zadužbina njegovog imena, koja niti štiti njegovo djelo niti cijeni naučne rezultate iza kojih je stajala kao izdavač.2)
U svakom poslu postoji rizik da se ne ostvare mogući, poželjni ishodi, mada za takvo ostvarenje postoje objektivne pretpostavke.
1. U priređivanju opusa i pojedinih dijelova opusa jedna od opasnosti je vezana za uplitanje priređivača u pojedinačan tekst djela i u strukturu zbirki, ciklusa, cjelina koja potiče od autora. Priređivač može lako da nas podsjeti na lektora koji svoj učinak mjeri brojem intervencija. Zamislite takvog lektora nad Momčilom Nastasijevićem ili Borom Stankovićem, da ne pominjemo Simu Sarajliju ili Đorđa Markovića Kodera, pa i Lazu Kostića…
2. Komentari su drugo područje rizika, vezano ne toliko za greške (kojih ne bi trebalo biti) koliko za pronalaženje optimalnog stepena i tipa komentarisanja, te tehnike i forme tekstoloških komentara, odnosno izdanja, koje se inače smatraju pravim licem izdanja. Svaki osnovni tekst, u zbirkama ili izvan zbirki, treba da prati tekstološka bilješka, sa elementarnim podacima (mjesto objavljivanja, datiranje, status u autorizovanim izdanjima i drugim relevantnim izvorima). U izdanjima koja teže naučnoj potpunosti morale bi se komentarisati pojedinosti u tekstovima koje nisu po sebi jasne. Drugo, indeksi su (jezički, personalni, tematski, geografski) kao produženi dio komentara, neka vrsta tematsko-motivskog indikatora. Oni olakšavaju snalaženje čitalaca koji, npr. u potrazi za imenom, moraju inače listati cijelu knjigu. U njima se očekuje popis aluzija, polucitata ili barem imena, lokaliteta, manje poznatih riječi. Lako je za Hrista, Mefista, Betovena, Don Huana, ali na pitanje ko je Frajligrat, već se mora zaviriti u različite informatore (barem u Vikipediju)! Ako ne pjesme, komentari iz Itake i komentara nose ogroman broj imena i naslova. Pomislimo samo kakva je šteta što nefikcionalna (ili polu-fikcionalna) proza nema barem indekse imena. Svi smo to znali (govorim o uredništvu izdanja Dela Miloša Crnjanskog, gdje smo pored Živorada Žike Stojkovića, bili Novica Petković, Nikola Milošević, Nikola Bertolino, Đorđije Vuković, Boško Petrović i ja), ali je Žika Stojković, glavni urednik Dela, bio uporno protiv indeksa, računajući na zametnost posla, na troškove i odlaganje datuma izlaska knjiga. Manjkavosti takve odluke uređivački odbor je bio svjestan, ali izgleda da je „skuplja dara nego mjera“, ako bismo otišli na trgovački rječnik! Što je ostalo da lebdi u međuprostoru, tiče se konfrontacija autorovih iskaza o pjesmama (ili o drugim djelima) i stvarnog stanja stvari. Pjesnikovi komentari u zbirci Itaka i komentari nisu filološki komentari, već autorski tekstovi, te se samo neki elementi, poslije provjere, mogu uvrstiti u činjenično stanje za pjesme iz zbirke Lirika Itake.
3. Posebno pitanje tiče se unošenja korespondencija između različitih izvora, npr. između putopisa i izvjesnih motiva i lokaliteta u pjesmama („Jan Majen“ iz Lamenta našao se više decenija ranije u jednom putopisu3). Filološki komentari hermeneutici daju građu, ali ne polaze od nje niti joj teže! Činjeničnost, stvarnosnost (Sachklichkeit) domen je filoloških, tekstoloških komentara.
4. U kritičkom izdanju pojedinosti, izdvajanja dobivaju specifičan značaj. Tehnikom štampe (veličinom i tipom slova) razlučuju se osnovni tekstovi djela od teksta redakcija/verzija i priređivačkih komentara. Iskakanja iz toga poretka mogu djelovati dopadljivo, ali stvaraju pogrešan utisak! Npr. Žika Stojković, u okviru Lirike (Dela Miloša Crnjanskog), donosi samo faksimilno „Sudbu“, dok druge pjesme, koje su ostale izvan zbirki, štampa uobičajeno! Izuzimajući „Sudbu“ faksimilnom štampom, daje joj ilustrativnu vrijednost, postavlja je izvan kruga ostalih pjesama, kao da je neravnopravna s njima. Faksimili ne mogu zamijeniti priređen tekst!
Sličan stepen dokumentarnosti se ponovio i u pjesmama objavljenim latinicom u jugoslovenskim zagrebačkim časopisima, pa se one koje nisu ušle u Liriku Itake donose latinički i u knjizi Lirika (izdanje Dela Miloša Crnjanskog). (Sličan postupak ima i Gojko Tešić u inače primjernom izdanju Lirike Itake iz 1994. godine!) Ta dvojenja između vida dokumentarnosti i (osnovne) istovjetnosti teksta (ne grafije teksta) pojavljuje se takođe kao jedan od izazova koje bi trebalo riješiti načelno, s pitanjem da li su podjednako važni grafija (slova) i jezik teksta. Kako izdati djela, da navedemo kao analogiju, objavljena predvukovskom grafijom (npr. Sterijino Davorje): moguće je, ali skupo dati sve u originalu i u transkripciji. Digitalizacija olakšava pristup originalu, ali ovo pitanje sama po sebi ne rješava!
5. Informacije o stanju zaostavštine, o reakcijama Crnjanskog na pjesme u pojedinim izvorima/izdanjima neophodan su činilac dobrih naučnih izdanja. Naša je privilegija što je Žika Stojković, priređivač pjesama Miloša Crnjanskog, neposredno sarađivao s pjesnikom po njegovom povratku u Beograd, bio svjedok njegovih odluka, sačuvao izdanja sa oštrim precrtavanjima izvjesnih pjesama, izbacivanjima, jezičkim dilemama, s podacima o okolnostima objavljivanja. Ta činjenica, međutim, ne lišava priređivača, ni nas koji o tome govorimo, nesporazuma i dvojenja oko koncepcije naučnog izdanja pjesnikovog opusa.
Među stalnim pitanjima je način donošenja redakcija/verzija i varijanata, ako ostanemo pri razlikovanju redakcije/verzije kao obimnije promjene teksta i varijante kao promjene u pojedinostima (riječ).
U naučnoj praksi ima više rješenja:
(a) da se svaka redakcija, svaki tekst koji sadrži varijantu (slovnu, interpunkcijsku, grafičku), bez obzira na stepen razlike prema osnovnom tekstu i osnovnom izvoru, objavljuje u cjelini (integralno);
(b) da se objavi samo ono što je različito (u slovima/glasovima, interpunkciji, oblicima grafičkim);
(v) da se u aparatu popišu varijante, a redakcije objavljuju u cjelini.
Ako bi se način integralnog prenošenja teksta primijenio na romane, imali bismo ogromne knjige! Seobe su prošle tri značajne redakcije, i četvrtu u Sabranim delima. U izdanju Žike Stojkovića (poezija) ponavljaju se često identične redakcije (u slovima i znakovima, samo što su objavljene na drugom mjestu): tako se stvara privid druge redakcije, koje zapravo nema, pjesma je ista u svim izvorima. To ne znači da redakcija, do trenutka objavljivanja, nije bilo, već da nisu sačuvane: nije moguće pretpostaviti da je, npr. „Stražilovo“, nastalo odjednom, kakvo je objavljivano u časopisima (još u odlomcima). Ali za sada se ne raspolaže rukopisima pjesama (njihovih ranih redakcija), koji bi bili pravi izvor za izučavanje geneze djela. Čak i završna faza geneze, kakvu je pronašao Gojko Tešić za svoje izdanje Lirike Itake (izvor koji nije iskoristio Živorad Stojković), samo je dio daktilograma za izvorno izdanje knjige (1919) (čuvan u Narodnoj biblioteci), ali omogućuje da se razrješe nekolike dileme oko naslova pjesama ili grafičkih odnosa u njima. Naravno, moguće je pretpostaviti i da djelo (osobito manjeg obima) nastaje odjednom, iako istorijat značajnih pjesničkih tvorevina takvu pretpostavku ne potvrđuje: „Kad mlidija umreti“ i „Đački rastanak“ (čak i neke sasvim kratke Radičevićeve pjesme), zatim „Santa Maria della Salute“, a pogotovo to ne potvrđuju obimnije tvorevine, koje prolaze intenzivne preobrazbe do konačnog oblika. S novim izdanjima svojih pjesama (od Odabranih stihova, Pariz 1954, Itake i komentara, 1959. pa nadalje) Crnjanski nije donosio i novi tekst, tek koju sitnicu, ali je donosio novi kontekst, novo osjećanje vrijednosti, izrazitu autokritičnost. (Ovdje ne govorimo o komentarima uz pjesme, jer je ta okolnost pretpostavka posebne knjige, nezavisne od drugih izvora za pjesme ili za prozne sastave.) Najznačajnije pjesnikove intervencije nisu dakle nove redakcije pjesama (nivo ispravki, varijanata) već nova vrednovanja: on odbacuje niz pjesama i ponaša se prema svojim zbirkama kao otvorenom procesu ili otvorenom djelu, djelu u nastajanju. Od 56 pjesama Lirike Itake u Itaku i komentare su ušle 22 pjesme. Pjesnikovi komentari (Itaka i komentari, 1959) izvanredna su potvrda da pjesma nije za autora ono što je za čitaoca (ma kakav taj čitalac bio). Za njega, autora, pjesma (i svaki tekst) može biti nezavršeno, bezvrijedno, sumnjivo ili slabo djelo: može ga odbaciti, izmijeniti, uništiti. Autor nije dužan, ni sebi ni drugima, da svoj tekst (ili njegove redakcije) čuva, ne snosi posljedice svog možda „vandalskog“ ponašanja, ne podliježe sudskim mjerama u obliku suđenja ili kazne zbog uništavanja vrijednosti. Na raspolaganju su mu mistifikacije, reciklaže, preuzimanja tuđih zamisli ili dijelova teksta. Ne možemo kritikovati, zvanično, Miloša Crnjanskog što je odbacio velik dio Lirike Itake u novim izdanjima. Niko se ne može pozvati na pravo koje bi bilo iznad prava autora, da mijenja i odbacuje što je napisao. (U biblioteku „Srpska književnost u 100 knjiga“ Lirika Itake je ušla pod posebnim naslovom, obuhvativši 35 pjesama; u Sabranim delima, 1966, Lirika Itake ima 50 pjesama, ali tu su i pjesme nastale van zbirke, među njima „Sumatra“, „Stražilovo“, „Priviđenja“.)
Istoričar književnosti, međutim, stiče svoja prava poslije prestanka autorove volje nad tekstovima kao knjigama, odnosno zbirkama. Konstatuje postojanje stanja stvari nezavisno od autorovih odluka. Dok je autor živ, sam može određivati sastav svojih izdanja i sadržinu (oblik, smisao) svojih djela. Kako se njegovo djelo preseli u predmete istorije književnosti, i autorska volja se preseljava u tekstološke, književnokritičke norme, podliježe mjerilima koja razlikuju pravo autora i pravo, bolje rečeno – obavezu priređivača da poštuje sve stepene (faze) autorovog rada. To znači da u novom izdanju, naučnom, Lirike Itake ne bi trebalo uključivati pjesme koje autor u zbirku nije unio, iako pripadaju periodu nastajanja drugih pjesama te zbirke (npr. Izdanje SKZ, priredila Svetlana Velmar-Janković, uključuje i te pjesme) niti bi trebalo isključivati pjesme koje je autor u kasnijim izdanjima svoje lirike ostavio izvan zbirke. Radi se, zapravo, o tome da je Lirika Itake prestala da postoji kao cjelina u prijašnjem obliku: iz nje su preuzimane pjesme, manji ili veći dio (Odabrani stihovi Pariz, 1954; Itaka i komentari, 1959; a onda se taj naslov pojavljuje u izdanjima odabranih ili sabranih djela, ali s velikim brojem razlika – isključenih ili uključenih pjesama). Ponegdje će se naići na stav da je zbirka Itaka i komentari drugo izdanje Lirike Itake. To zapravo nije tačno, radi se o novoj knjizi, originalnoj po komentarima i po izboru iz Lirike Itake. Takođe smatram proizvoljnim, naučno neopravdanim naslov Lirika Itake i komentari: ne kažem da se takvo izdanje ne može ili ne smije napraviti, već da ne odgovara stanju stvari, pošto u opusu Crnjanskog postoji Itaka i komentari, ali ne i Lirika Itake i komentari, osim kao kontaminacija (1993). Gojko Tešić je u novom izdanju Lirika Itake (1994) dao rješenje koje bi bilo prihvatljivo i za kritičko izdanje pjesničkog opusa Miloša Crnjanskog: Lirika Itake se priređuje kao zasebna knjiga (cjelina), u sastavu i jezičkom stanju svog prvog i jedinog izdanja. Takav postupak određuje sklop tekstoloških komentara, status drugih cjelina i njihove međusobne odnose.
Neću reći da je lako riješiti dvojenja oko toga šta je najbolje: sačuvati zbirke kao cjeline, a ostale pjesme davati u poretku objavljivanja/nastajanja, ili ići za autorovim izmjenama sastava zbirke. Teškoću unose komentari (Itaka i komentari), te je bilo očito da je to zasebna knjiga (tehnička cjelina) u pjesničkom opusu Miloša Crnjanskog, kao što i jeste u Delima, samo među koricama s drugim djelima.
Oko djela i pisca, autorske volje, autorizacije i kritičkog, tekstološkog načela da se objavi sve što je autor ostavio/stvorio (u ovom slučaju u obliku stiha/pjesme) uvijek se pojavljuju dileme i sporenja. Kao što se vidi iz svjedočenja Žike Stojkovića, višekratnog priređivača djela Miloša Crnjanskog i bliskog saradnika u izdavanju njegovih pjesama po piščevom povratku u Beograd, ta volja nije bila neprikosnovena ni postojana. Bila je izložena uticaju priređivača (Stevana Raičkovića, Žike Stojkovića), imala oscilacije (u jednom izdanju prihvati sugestije, u drugom te iste sugestije odbaci).
Žika Stojković je poštovao načelo da se zbirke objavljuju kao cjeline (u sastavu koji je odobrio autor) – to načelo ne mora biti obavezujuće: ima izdanja koja idu redom objavljivanja ili (i) nastajanja pjesama, hronološki prateći takođe njihove redakcije, a sastav zbirke se saopštava kao skup naslova. U tom slučaju zbirke kao cjeline u izdanju se ne ponavljaju: postoje samo pjesme kao zasebne cjeline i njihove redakcije, odnosno varijante. Razlike između pjesama Miloša Crnjanskog u periodici i u zbirkama nisu izrazite. One su dijelom posljedice mjesta objavljivanja (zagrebačka periodika i ijekavica), ali ne treba zaboraviti pjesnikov boravak na Rijeci i mogući uticaj ijekavskih govora na autora, a ne samo volju urednika da dade ijekavski oblik riječima.
Utoliko je opravdano da se pjesme ne „ispravljaju“, mada iznad njih ostaje trag sumnje u uredničke prepravke za objavljivanje u časopisu. Druge obrade se tiču izvjesnih lokalnih govornih crta, koje takođe ne možemo mijenjati bez izvora koji bi nas opravdali; treće – djelovanja cenzure u politički tendencioznim pjesmama, što je nepopravljivo ukoliko nemamo sačuvan necenzurisan izvor.
Građa o genezi pjesama Miloša Crnjanskog je srazmjerno siromašna: za razliku od dijelova proze, malo je ili nimalo sačuvanih rukopisa, autografa, onih izvora koji posvjedočuju nastajanje djela od prvih nabačenih riječi do završenog oblika. Potpuno je drugačije iskustvo sa zaostavštinom, npr, Branka Radičevića, u kojoj neke pjesme imaju više redakcija, od naznaka stihova do višestrukih prepravljanja. Ali su, nasuprot tom siromaštvu građe, u zaostavštini M. Crnjanskog srazmjerno bogata svjedočanstva o mijenama ili standardima pjesnikovog ukusa, stava prema pojedinim pjesmama, što je znak njegove autokritičnosti/autopoetičnosti u drugom periodu života.
Odluka Uređivačkog odbora i priređivača, da se cjeline orijentišu na „posljednju autorsku volju“ (izdanja po dolasku Crnjanskog u Srbiju) možda je mogla ići na drugu vrstu kompromisa: 1) Lirika Itake kao cjelovita zbirka, kao jedina pjesnička zbirka izvan različitih vrsta izbora iz njegovog djela; 2) Itaka i komentari kao zasebna knjiga, kako je i ušla u knjigu Lirike i 3) lirika u jednom od posljednjih, novih autorizovanih izdanja. Naravno, odmah se postavlja pitanje kako će izgledati osnovni tekst, onaj koji se nudi čitaocu kao konačan. Meni se čini da bi tada svaka cjelina imala svoj osnovni izvor i osnovni tekst, dok bi pjesme koje nisu uvrštene u zbirke (cjeline) išle hronološki. Bez obzira, dakle, na nemjerljive zasluge Žike Stojkovića za izdanje poezije Miloša Crnjanskog, ili na stav (i izdanje) Gojka Tešića o načinu izdavanja Lirike Itake, neko novo kritičko izdanje i neka nova godišnjica bi mogli biti prilika da se dođe do teksta/knjige poezije koji neće patiti ni od kontaminacija (izbacivanja onoga što je dio djela ili ubacivanje onoga što je bilo izvan djela), ni od manjka ili izostajanja komentara, ni od viška tobožnjih drugih redakcija. „Al kakve smo na zemlji srećice“ (Laza Kostić)… Ko zna?!
Dušan Ivanić
1 Uporediti izdanje Njegoševih sabranih djela, koje je priredio pjesnik, kritičar i izdavač Gojko Božović (Podgorica: Oktoih, Cetinje: Svetigora, 2001), pa 2012 (Beograd: „Štampar Makarije“, Podgorica: Oktoih, 2012), uostalom kao i Seobe i Drugu knjigu Seoba. Budući da sam priređivač Seoba i Druge knjige Seoba u izdanju Zadužbine „Miloš Crnjanski“, koje je pretendovalo da bude naučno, ne bih komentarisao ovo izdanje; ono filološki i nije izazovno kao izdanje Njegoševih djela. Naime, iza višestruko ponavljanog i revidiranog izdanja Sabranih djela Petra II Petrovića Njegoša bili su vodeći srpski filolozi i tekstolozi 20. vijeka (Nikola Banašević, Radosav Bošković, Radovan Lalić, Vido Latković, Mihailo Stevanović…). Sav taj ogroman rad u tumačenju Njegoševih djela prekrilo je ime Gojka Božovića!
2 Broj novih izdanja djela M. Crnjanskog, onih koja su izišla kao naučna izdanja u Zadužbini Miloša Crnjanskog, velik je, a među njima je najreprezentativnije izdanje Sabranih dela Miloša Crnjanskog, od kojih je svako, jedno po jedno, priredio prof. dr Milo Lompar, inače predsjednik Upravnog odbora Zadužbine, bez i riječi komentara, ili barem elementarne tekstološke bilješke (odakle, s kojeg izvora) ili kakvog odnosa prema izdanjima koja je Zadužbina priredila. Neće biti slučajno što je izdavač oba izdanja, Njegoš (2012) i Crnjanski (2008), isti – Beograd: „Makarije“, Podgorica: Oktoih.
3 Gotovo malo poglavlje, „Jan Majen“, Putopisi II: Putevima raznim, prir. Nikola Bertolino, Beograd, 1995, 390.
LITERATURA
CRNjANSKI, Miloš. Lirika. Prir. Živorad Stojković. Beograd: Zadužbina Miloša
Crnjanskog: BIGZ: SKZ, 1993.
CRNjANSKI, Miloš. Lirika Itake i komentari. Prir. Gojko Tešić. Novi Sad: Svetovi,
(Veternik: Dobra vest), 1993.
