Tematska dosljednost Dadovog slikarstva je otkrivanje jednog mentalnog i psihološkog svijeta iz kojeg Dado izvlači i svoj život, svoja osjećanja i svoje slike. Pred nekom vrstom uspomena, Dado kao da samo prepoznaje i prisjeća se unutrašnjim okom, stanja i događaja koji su u njegovom umjetničkom biću izazivali onu emociju koja misli. Dadove su slike — njegovo dugo, kontinuirano razmišljanje. Te, naizgled, grozne okrvavljene glave, trupovi, otrgnuti djelovi tjela i neiskazani krik ili urlik, taj zaleđeni jauk i širom otvorena čeljust ispunjena tišinom — tako je banalna svakodnevica u kojoj je Dado doživljavao prve slike svijeta oko sebe. Time njegova platna prestaju da budu fantazmagorične, halucinantne vizije ili nadrealno shvaćene situacije i stanja. One su osjećanjem razvijeni komentar jedne situacije i kroz nju odnos prema univerzalnijem životnom dešavanju. Uvjeren sam da bi svaki detalj sa Dadovih slika, od najranijeg perioda, pa sve do ove izložbe, vrlo precizno, u svom prapočetku, mogao da se identifikuje u elementima svih onih raščerečenih lješina, rasutih kostiju i nadrealno realno isprevrtanih groblja i nesahranjvnih mrtvaca po Crnoj Gori, koji na kamenu i suncu gnjiju još od dalekog srednjeg vijeka i turskih pokolja, sve do bombardovanja Podgorice i Cetinja, i dalje, do kraja rata i eksplozija rasutih granata još mnogo poslije završetka rata. Kad god sam gledao na Dadovim slikama enterijere bolnice, tog tako čestog ambijenta u njegovom slikarstvu, ja sam se, s jezom, prisjećao cetinjske Danilove bolnice i zidova zatvora iz Bogdanovog kraja. Njihovi zidovi i rešetke prešli su čudne puteve do Eruvala i tu se ustoličili kao elementi i sintaksa jednog slikarstva. ( .. .) Dado svojim slikama materijalizuje neka mlagovita osjećanja sudbine, a time što strahotu čini vidljivom i gledaoca sučeljava sa njom, on je savlađuje i u tome se javlja nadmoć čovjeka koga strah nije uništio.
To što Crnu Goru vidim na Dadovim slikama, što prepoznajem gestove i činjenice, mogao bih da dokazujem i tokom samog Dadovog slikarskog razvoja. Kada sam prvi put vidio Dadove slike, negdje ujesen 1955. godine, tada su one bile pune rašrafljenih lutaka, sa nekakvim raspuklim mehanizmima i razvijenim federima. Odgovaralo je to ugroženom identitetu i shvatanju humanizma usred jedne nove sredine i situacije grada i vremena koje je, pretenciozno, htjelo da dokaže svoju belosvjetsku psihologiju zapostavljanjem a time i ugrožavanjem, mnogih ranijih humanih relacija života.
Ali, zanimljivo, po dolasku u Pariz, Dado nije nastavio tu liniju svog slikarstva, iako je Pariz, svakako, mnogo više od Beograda, mogao da razvije tu vrstu samoće i otuđenosti za koje je Kami govorio da je najveća u najvećim gradovima. Trebalo je samo malo vremena, onoliko koliko se stvara distanca uspomena pa da se Dado prepusti jednoj drugoj tematici kojoj je ostao dosljedan do današnjeg dana i u kojoj ja prepoznajem kao osnovni i centralni motiv — Crnu Goru. Pri tom, to je Crna Gora unutrašnjeg pejzaža. Ako neko ne vjeruje ovoj tvrdnji, mogu se pozivati i na dokaze:
Ko je u ovom istom Muzeju moderne umjetnosti vidio veliku Dadovu sliku „Pokolj nevinih”, posvećenu pokolju djece, žena i staraca u Pivi, shvatiće da je ovaj mali trenutak neopreza samog slikara, od njega iznudio to priznanje. Neću taj argument da potežem nao krunski dokaz, ali uz svu formalnu, kolorističnu i svaku drugu dosljednost te slike koja je u mnogim svojim elementima; sintetizovala čitavo jedno životno i slikarsko iskustvo, postoji i drugi trag te duboke i neraskidive veze Dadovog slikarstva i iskustva, i fizičkog i filozofskog prisustva Crne Gore u njemu. A to su boje ovog slikara.
Tri su osnovne boje koje su kroz čitav dosadašnji period dominirale Dadovim slikarstvom: bjelosiva, boja krečnjaka i mrtvih lica, bljedozelena i neka plava, između ljubičaste i modre. Ja ne znam tačno da im odredim koloristične kvalitete, ali da bih bio precizniji, reći ću da je prva — bjelosiva, ona koja sve stapa po Brajićima; druga, zelena, boja je žabokrečine i lokvanjskih površi od Rijeke Crnojevića do Skadarskog jezera, a treća, plava i ljubičasta — to je ona kojom se boje planine iznad Herceg-Novog.
Predrag Golubović (1982)
