9. Jul 2009. godine
20:00
Loro-Boriçi Stadium, Shkodër
Referee: Marco Borg (Malta)
Vlaznija(Albanija) – Omonia (Kipar)
1 1
Shtubina 43′, Keane84′
Zašto ne bih gledao utakmicu? – pomislio je Rahman Hasani. Volim da gledam utakmice, još se ovdje radi o evropskoj utakmici, još tim koji najviše volim. Zašto? Nekada sam išao na stadion svakog vikenda. Zašto ne bih sebi udovoljavao, zašto bih semučio?
Valja se čeličiti – razgovarao je sa sobom Rahman Hasani – baš u tome je stvar. U čeličnoj volji. Koja senajbolje vježba baš na taj način. Da ono što najviše voliš – ne učiniš. Jer možeš to, jer je to tvoja, samo tvoja volja. Da sjediš u sobi pred isključenim televizorom, i da ga uključiš tek kada se utakmica završi.
Kada je utakmica počela čuo je huk sa tribina, toliko mu je stadion bio blizu. Izašao je na balkon. Sjeo na stolicu, zatvorio oči. Pokušavao je da ignoriše komšijin radio pojačan do daske, pokušavao je da se koncentriše na neštosasvim drugo, pokušavao, bezuspješno. Ali kao što se može, sve, dlanom o dlan, riješiti, tako je i on radio. Rješavao sve, dlanom o dlan. Izašao je napolje, krenuo ulicom, suprotno od stadiona. Odlučio da ne sazna rezultat najmanje do sjutra. Odlučio da kazni sebe, zbog njenih suza, zbog svojih odvratnih, pakosnih riječi.
Dorina Hallaci je išla na utakmicu zbog svoje majke, ni zbog čega drugog. Majka joj je rekla: nemoj to propustiti, to je jedna poštena porodica, fini ljudi. Dorina Hallaci je gledala svog izabranika i pitala se da li ga stvarno voli ili je samo sa njim zbog tih glupih para. Sjedjeli su u loži i on je komentarisao svaki potez na terenu. Jedan od njegovih drugova je gledao nepristojno i to je cijelo vrijeme osjećala. Pomislila je na majku. Nemoj to propustiti – rekla joj je. Pomislila je na majku. Da je umrla kad sam bila mala da li bih bila sa ovim tipom – pomislila je i nasmijala se u sebi. Gluposti – rekla je sebi i odlučila je da navija za suprotni tim. I kada su gosti dali gol pet minuta prije kraja utakmice, skočila je, par puta viknula bravo i aplaudirala. Njen potencijalni vjerenik je pogledao, svi su se u svečanoj loži ukočili.
– Šta vam je – rekla je – morate imati poštovanje premaprotivniku.
Dorina Hallaci će se te noći napiti, posvađati sa vjerenikom, izaći iz kafića u skadarsku noć, proći će pored džamije i ugledati muškarca koji sjedi na klupi i plače.
– Šta ti je – pitaće ga Dorina.
Armin Beqiri ne bi ni znao da se u gradu igra neka utakmica da nije vidio navijače dok je vozio ka kancelariji. Nikada ga utakmice nijesu interesovale, i to je u društvu postalo kao neko njegovo glavno obilježje. Ne to što radi u policiji, niti što je bio dugo u Italiji, na obuci, već to što ne voli sport. E, znate njega, on nikada ne gleda fudbal, ni atletiku, ništa. Čak ni vodene sportove. Tako su ga drugari upoznavali sa nekim novim i smijali se. Neka, mislio je, zašto bi mi smetalo. Koleginica mu je donijela materijale i on je opet gledao leševe.
– Iz jezera izlaze kao daje sezona leševa – rekla je njegova koleginica.
Sezona leševa – pomislio je i uzdahnuo – dobar naslov za novine, ili film.
Četiri djevojke. Njihove suze.
Armin Beqiri nije u tom trenutku znao da će te noći čuti krik, baciti cigaretu, preskočiti ogradu i potrčati ka jezeru. I prije nego se cigareta ugasi, na pločniku, prije nego dogori, Armin Beqiri će saznati da li postoji život poslije smrti, svjetlo na kraju tunela, ili je stvarno, preko, sve, samo tama.
Možemo lako, ja i ti, na pločniku nacrtati školice, bacati kamenčić i igrati se. Možemo se sakriti u podrumu, i kada nas zovu, da se ne javimo, a da osjećamo kako srce u grlu kuca. Možemo da sjedimo na klupi i plačemo jer činimo nešto strašno loše, užasno, i ne možemo, jednostavno, da prestanemo, da se odbranimo. I tako korak po korak crtamo granice jednog života, jedne priče, da bi bila smislena, da bi imala taj početak, tu razradu i taj kraj, dabi bila kao jabuka sjajna icrvena i poželjna, a iza svega znamo da je to obična prevara, da nema početka, sredine, kraja, da ta jabuka predstavlja iluziju, da smisla u svemu tome nema, nekoliko snova, osmjeha i kapi kiše na obrazima. I ništa. Pokušali smo, to je, valjda, najbitnije.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
