Čovjek je umro. Malo toga se znalo o njemu. To što jeste, bila je laž. Djece nije imao, dok pojedini jezici navode da jeste, dok je ratovao u Španiji i vratio se sa unutrašnjim nemirima i kožnim cipelicama, koje je čuvao ispod kreveta. Sunce se pozicioniralo visoko na nebu. Pri pogledu ka gasovitoj plazmi, zenice se skupljaju, gube gipkost, poniru sve dublje u očnu duplju i rastvaraju se.
Na povorci gamiže šačica ljudi, od kojih jedni nose crne cilindre, dok drugi, golih glava, gnječe mandarinu. Okreću je, stiskaju, zabadaju nokte ispod kore. Dvije djevojčice s lakoćom skakuću i duvaju balone, sudarajući se neprestano. Roditelji su zaboravili na njih, omamljeni bijelim vinom sa početka cirkusa. Saša, volonter iz udruženja paraplegičara, krcka domaće orahe i baca ljuske u vazduh, moleći Boga da se pretvore u kocke šećera. Tri studenta Politehnike brišu znoj sa čela, rovare po probušenim džepovima i tupo gledaju u ćošak kovčega, iz kojeg curi nekakva žućkasta tekućina. Pokojnik, nalik komarcu, odveć našminkan, predstavlja centralnu figuru. Indigo odijelo dodaje mističnu notu. Tanki, povijeni brčići podsjećaju na jedan od tibetanskih simbola u obliku dvije ribice. Uredno skraćene obrve su odraz vojničke discipline. Strogi izraz lica uz kukasti nos srednje veličine akcentuje zagonetnu prošlost, duh vojskovođe, orlovske crte predatorstva. Jedina neregularnost jeste potkožna bubuljica ispod desnog oka, nalik na modricu, koja samo što se nije rascvjetala.
Cipele su očigledno po narudžbi rađene, imajući u vidu komično sitna stopala.
Elegantna udovica, čistokrvna Poljakinja, sterilno oteže korake iza nakrivljenog kovčega, obloženog čojom pri zatamnjenom vrhu. Na trenutke izgleda kao da se zlokobno smije, pri čemu joj se vilica koči i majušne grudi nadimaju.
Sveštenik, visok i krakat, sa zelenim šeširom u
stilu Bunjuela, stoji na kraju kolone i mirno drži fotoaparat u duguljastoj ruci.
Stvara panoramu za uspomenu. Dodaje vintidž (eng. vintage) efekat, sugeriše
ljudima da se pomjere desno, da ubrzaju hod, da se zaustave. Ako svi budu
radili složno, cijela koncepcija će biti izložena u privatnoj galeriji jednog
ruskog emigranta i vođe navijača Krasnodara. Njih dvojica imaju dogovor da se
tokom svake sahrane napravi par fotografija, koje svjedoče o apsurdu
ceremonijalnog odlaska na drugi svijet. Za kraj, glavnu riječ ima porodica
pokojnika. Ti govori se objavljuju u zbirci pod nazivom ”Vesela Hronika”.
Skupo izdanje petkom stiže na kućnu adresu, uz iskrivljeni osmijeh autističnog
kurira.
Povorka u toku izgleda poput raštrkane bande
životinja. Iz ptičije perspektive, lijevi dio se previše udaljio, dok je desna
strana prorijeđena. Žega topi masne naslage i jedina uživa u svom poslu.
Naelektrisano svešteno lice gubi strpljenje i maše rukama. “Ne gubi se iz sredine! Forma i sklad suštinu
drže! Upristojite se, niste na pecanju! Gospođo u šarenom mantilu! Obrišite
suze, molim vas! Ovdje vas niko ne primorava ni na šta! Pomaknite ta dva
kamena! Spustite kovčeg sekundu, neće dobiti krila! Ko to tamo puši?
Spremni?”
Leš kao leš; bezizražajan, blijed, mudro ćuti.
Atmosfera oko njega treba da izazove talas emocija, jedinstvenu, upečatljivu
scenu. Sveštenik mora da nasluti ritmiku kretanja određene grupe. Treba biti u
stanju prilagoditi nespretnu hemiju (čest slučaj) među pratiocima sa
preobražajnim trenutkom. Ugrabiti savršen momenat u kojem se sve otkriva, poput
polarne svjetlosti, prvog boravka u šumi, začeća djeteta, toplog jela nakon
perioda gladovanja, sudaranja pogleda među mnoštvom ljudi, savladavanja
strahova, čitanja između redova Pekića i Kiša…
Na par koraka od iskopane rake pokojnikova šepajuća majka gubi korak, zapinje o kamen i odire koljena, ispuštajući ručku kovčega uz bolan krik. Pri padu šarka od poklopca puče i mrtvac gotičke fizionomije ugleda poslednji put boje dana. Gornji dio kovčega je zjapio otvoren, dok je donji dio i dalje bio na svom mjestu. Tada se nešto neobično zbi. Kolorit lica, koje se igrom slučaja uspravilo, postepeno poprima rumenilo, otapa se hladnoća i kao da se tijelo puni gustom krvlju, tim životnim fluidom. Uz pomoć vjetra vrhovi brkova se klate kao travčice na obronku. Otkriva se procijep na košulji. Da bi stvar bila još apstraktnija, praćeno sočnim psovkama fotografa, donje dugme na košulji vrši puč i kida se, kotrljajući se niz sanduk, zaustavivši se ispred prljavih sandala jedne musave žene u plavom kombinezonu. Tiho se zakikotala, stisnuvši šake. Čula se škripa zubima. Pogled na sve širi prorez, kroz koji se ističu maljave grudi glavnog junaka, izaziva meškoljenje u gomili. Bez pretjerane gužve, jedan po jedan, ljudi prilaze mrtvacu i sumnjičavo opipavaju puls…
Luka Minić
