Možda ipak na koncu svi zaigramo “kazačok”
„Ukrajinska vojska je pred potpunim porazom. Rusija će Ukrajini diktirati uvjete političke budućnosti“, tvrdi bivši britanski diplomata Alaster Kruk. „U stvari sve je već gotovo, Ukrajina će uskoro kapitulirati“, pojašnjava A. Kruk.
Sa sličnim razvojem situacije kalkulira i Berlin. Ukoliko Ukrajina „padne“, Nijemci očekuju priliv novih izbjeglica u „biblijskim razmjerama“. U medijima se pominju skoro nepojmljive brojke od preko 10 miliona novopridošlih izbjeglica.
Zašto francuski predsjednik ćuti?
Emanuel Makron je sve nervozniji. „Pariz je daleko od fronta, mi smo na sigurnom“, pokušava sam sebe ohrabriti. Evo čujemo da je Makron prije par dana otkazao planiranu posjetu Kijevu iz bezbjednosnih razloga. Ponovo nestašica pelena – to je Pariz Emanuela Makrona.
Šta li bi na ovo rekao Napoleon i kad je ustvari krenulo po zlu. Mislim da je početak ovog sunovrata bio onaj plamen koji je zahvatio Bogorodičnu crkvu u Parizu. Još onda sam rekao da ovo neće izaći na dobro, ali da će „belaj“ poprimiti ovakve apokaliptične dimenzije…
Sjećam se, kao da je juče bilo, jedne lijepe fešte ispred branderbuške kapije na kojoj su bili prisutni, pored ostalih, i tadašnji francuski predjednik Nikola Sarkozi i Dmitri Medvedev (tada predsjednik Rusije). Ovaj grandiozni spektakl je moderirao legendarni Thomas Gottschalk, a režirao (vjerovali ili ne) Martin Skorseze.
Eto, takvu Evropu ponovo priželjkujemo.
Kad smo već kod znamenitih imena i predstava da pomenem da će uskoro i peta godina od predstave „Looking for Europa“ francuskog filozofa Bernara Levija, koja je izvedena (tokom 2019.) u desetak velikih evropskih gradova.
Šta se u međuvremenu desilo i šta je preostalo od „stare dobre Evrope“?
Epidemije, krize, ratovi, poplave, strašne oluje, razarajući zemljotresi…
Na ivici smo kataklizme. Ima li nam spasa? Možda ne bi zgoreg bilo nešto progovoriti o misterioznoj „muzici“ budućnosti.
Borislav Pekić je negdje zapisao sljedeće: „Umjetnost, a osobito muzika, samo je jedan stilizovan mit o smrti. Ono što je san za duh, to je umetnost za život: adaptacija na smrt. Ništa ne ubija tako nepopravivo kao dobra muzika, muzika je estetsko opravdanje smrti.“
Tajni projekti koji se iza kulisa odvijaju uz upotrebu umjetne inteligencije sve više i više rastu u dimenzijama i već poprimaju zastrašujuće razmjere.
Šokantne vijesti koje govore o „procesu robotizacije“ ljudske civilizacije stižu sa svih strana. To više i nisu neki „super tajni projekti“. Nedavno su do nas doprle vijesti kako Amerikanci u Njemačkoj otvaraju tvornicu čipova. Nije li čudno da je njemačka vlada obećala platiti skoro 10 milijardi eura kako bi Amerikanci izveli ovaj „poduhvat“? Zapanjujuće je da niko nije reagirao. Njemačkom vladaju tihi i pokorni, dok se oni hrabri i buntovni hapse ili proglašavaju „ekstremistima“. Hoće li njemačka nacija uopće preživjeti Olafa Šolca?
Prije par dana čujemo kako Mikrosoft investira skoro 6 miljardi EVRA u umjetnu inteligenciju na području Njemačke i Španije. Dakle, ide se nezaustavljivo dalje. To je ta naša nova „normalnost“.
A gdje je u svemu tome naša divna Francuska, koja je za nas uvjek bila zemlja nade i ideal evropskog sna? Nažalost iz Francuske do nas dopiru vijesti od kojih bi se i sam grof Drakula prestrašio. Satanski procesi robotizacije ljudi i tamo hvataju zalet. U okviru francuske armije se oficijelno formirao Odjel za budući rat u Svemiru.
Francuska ministrica odbrane Florans Parli izjavljuje:
„Ljudska bića već dugo traže načine da povećaju svoje fizičke ili kognitivne sposobnosti kako bi se borili u ratovima. Moramo se suočiti s činjenicama, drugi rade još beskrupuloznije stvari“, dodala je gospođa Parli.
„Ne dijele svi naše skrupule i moramo biti spremni na sve što nas očekuje u budućnosti“.
Eto vidite, i naši divni, uzoriti i pravdoljubivi Francuzi su „zagrizli“ mamac. Govore „dobili smo saglasnost od našeg vojnog etičkog komiteta“, ali nam prećutkuju da u Ustavu Francuske ne postoje paragrafi koji ovakve rabote definiraju i odobravaju. Ne rekoše nam šta su pripremili za sami kraj: „Posljednji tango u Parizu“, ili pak nešto drugo.
Ljudi su prestravljeni blizinom pakla, a daljinom raja. Možda ne bi zgoreg bilo organizirati evropski Woodstock na kojem bi slušali muziku vlastite propasti, jer kao što kaza Borislav Pekić „ništa ne ubija tako nepopravivo kao dobra muzika, muzika je estetsko opravdanje smrti.“
Bilo nekad: Na naslovnoj slici vidimo ruske vojne ešalone kako marširaju francuskom prestonicom.
Pariz jeste daleko, a šta ako…?
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 26. 02. 2024.
