2. Jul 2009. godine
17:00
Daugava Stadium, Daugavpils
Referee: Pawel Gil (Poland)
Dinaburg (Latvia) – Nomme Kalju (Estonia)
2 1
Afanasjevs 63′ Haavistu 90+2′
Guchasvili 90+4′
Vladimir Danilin je bio lokalni biznismen i nije imao razloga da bude nezadovoljan. Njegova fabrika je radila dobro, tržište se širilo, ekonomska kriza koja je zahvatila svijet njega tek što je ogrebala. Vladimir Danilin je imao sve – novac, lijepu i dobru ženu, stare i dobre roditelje, poslušnu i dobru djecu. Vladimir Danilin se nije kockao, nije varao ženu, nije lagao poslovne partnere, uvijek je svakom pomagao, bio je ljubazan i uljudan, komšija i građanin za primjer. Ipak, imao je jednu jedinu strast – fudbal. Kada bi se igrale značajne utakmice, evropski kupovi ili susreti reprezentacije, Vladimir Danilin se tako grozno i očajno napijao da nije znao šta mu se događa bar jedan dan, ponekad dva, a jednom se desilo da je četiri dana izgubio, kao na pokeru. Nije imao pojma da su se uopšte dogodili. U danima kada pije i ne zna šta radi, Vladimir Danilin pravi nevjerovatne gluposti – jednom je trčao ulicom i zavrtao ženama suknje, jednom je upao u banku i rekao ovo je pljačka a onda skinuo pantalone, jednom je legao na sredinu najprometnije ulice i čekao da ga odnesu. Njegovoj ženi je bilo najgore što Vladimir u tim danima, kojih se ne sjeća, pozajmljuje novac i znanima i neznanima. Njegova žena je zbog toga pokušavala da sa što manje novca i bez kartica Vladimir krene da gleda utakmicu.
Svi su govorili, kada bi pravio gluposti, klečao na ulici i lajao na pse – tako dobar čovjek, šta ćeš.
Tog 2. jula 2009. počeo je da pije još u zoru i svi su ga se klonili.
Policajaca Mihailsa Kokinsa toga dana djevojka je pljunula po sred lica i prije nego što je išta uspio da kaže, izašla i zalupila vrata. Bila je toliko ljubomorna da bi se razboljela svaki put ako bi ga vidjela ili čula da na ulici razgovara sa drugom. Prije nego što je osjetio pljuvačku na svom nosu Mihails Kokins je pokušavao svojoj djevojci da objasni da on, kao policajac, ne može da komunicira samo sa muškarcima i da nekada mora da zaustavlja i djevojke. Onda je pokušao da se našali i dobio po nosu. Rekao je:
– Eto jedna me je pitala može li da mi pipne pendrek da vidi koliko je tvrd. Djevojka ga je tada pljunula i izašla, a on je bijesno podigao ruke, i zamahnuo, i udario bi je pesnicom u glavu da nije otišla, udario bi je, iz mjesta.
Mihails Kokins je bijesan otišao na posao. Kada je na tribinama vidio čovjeka u odijelu koji govori – sklonite se, sada ću svima pokazati šta je prava guzica, pomislio je – evo i ovaj zajebava pošten narod. Progurao se i rekao:
– Gospodine, nemojte to da radite.
– Šta nemoj budalo pandurska, dođi da poljubiš pravu guzicu!
Onda ga je pljunuo. Pljuvačka se slivala niz nos Mihailsa Kokinsa. Prošao je trenutak, a onda je izvadio pendrek podigao ga i udario čovjeka po glavi. Čovjek je pao i smijao se. Mihails ga je udario još jednom. I još jednom. Smijeh je odjekivao tribinama.
Ritusa Gabovsa žena je povukla za ruku i rekla:
– Evo gdje si me doveo – počeli su da skidaju i gaće! Kakva je današnja mladež, nema smisla!
– Gdje, gdje – rekao je Ritus Gabovs, pogledao put njenog ispruženog prsta i vidio kako policajac podiže pendrek i udara u glavu čovjeka koji pada na stepenice, obliven krvlju. Čovjek mu je bio toliko poznat da se Ritus zamislio.
Nije moguće – pomislio je.
To ne može biti!
Desi se, jednostavno, da stanete i razgovarate sa nekim a pojma nemate odakle se znate, i sramota vas da pitate, i tako pozdravite se i odete i razmišljate, kada, gdje, ko je ovo, kako sam ga upoznao, kako zaboravio, možda me zamijenio sa nekim. Koliko stvari sam te noći znao o svim tim ljudima koji su izlazili sa stadiona, o jednoj djevojci koja je kući plakala, o prošlosti koja je kao mjehurići sa dna boce, jurila ka površini, ne da nestane već da se opet pojavi i udari jače nego ikad, da sve promijeni, da sve aktere razbaca kao krpene lutke.
Volim odraz svoj u vodi, uvijek je drugačiji, uokviren nebom, nekada plavim, nekada mračnim ili zvjezdanim. Gledao sam te noći dugo u vodu i dok mi je lice u vodi nemirno igralo, pomislih, ako bacim kamen, sve se može promijeniti, ako bacim, uznemirim, jer, apsolutno sam postao svjestan snage tih riječi: sve je moguće.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
