Niko i ništa u Parizu i Londonu (3)
IV
Jednog su dana naprasno prestali moji satovi engleskog. Zatoplilo je i jedan se od mojih učenika odviše ulijemo da bi i dalje uzimao satove, te me otpustio. Drugi je nestao iz stana bez najave, i ostao mi dužan dvanaest franaka. Zatekao sam se s trideset centimea u džepu i bez duhana. Dan i po nisam imao što jesti ni pušiti, a onda sam, previše gladan da bih to dalje odgadao, složio preostalu odjeću u kovčeg i odnio je u zalagaonicu. Tako je došao kraj svakom prividu da imam novaca, jer nisam mogao iznijeti odjeću iz hotela, a da ne zatražim dopuštenje Madame F. Sjećam se, doduše, kako se iznenadila što je pitam, umjesto da jednostavno krišom iznesem odje- ću, budući da je u našoj četvrti bilo posve uobičajeno klisnuti a da ne platiš. Tad sam prvi put stupio u francusku zalagaonicu. Kroz veličanstveni kameni portal (naravno, s natpisom »Liberté, Egalité, fraternité« – to u Francuskoj piše čak i na ulazu u policijsku stanicu) ušao sam u veliku, golu prostoriju nalik učionici, s pultom i redom klupa, četrdeset ili pedeset ljudi već je čekalo.
Roba se predavala na pultu, a onda se moglo sjesti i čekati. Ubrzo bi, procijenivši vrijednost, službenik prozvao – Numéro taj i taj, može pedeset franaka? – Katkad je svota iznosila samo petnaest franaka, ili deset, ili pet – koliko god bilo, čula bi čitava prostorija. Kad sam ulazio, službenik uvrijeđenim glasom prozove – Numéro 83, ovamo! – te zazviždi i domahne rukom, kao da doziva psa.
Numéro 83 pristupi pultu; bio je to bradati starac, u ogrtaču zakopčanom do vrata, hlača otrcanih na rubovima. Službenik bez riječi gurne zamotuljak preko pulta – očito nije vrijedio ništa. Zamotuljak padne na pod, otvori se, i ukaže se četiri para muških vunenih gaća. Svi su se morali nasmijati. Jadni Numéro 83 pokupi svoje gaće i odgega prema izlazu, mrmljajući sebi u bradu. Odjeća koju sam htio založiti, zajedno s kovčegom, stajala je preko dvadeset funti i bila je u dobrom stanju. Nagađao sam da vrijedi oko deset funti, a četvrtina toga (u zalagaonict se može očekivati četvrtina vrijednosti) iznosila je dvjestopetdeset franaka. Čekao sam bez straha, nadajući se u najgorem slučaju dvjesto franaka. Najzad službenik prozove moj broj: – Numéro 97! – Da – rekao sam ustavši. – Sedamdeset franaka? Sedamdeset franaka za odjeću koja vrijedi deset funti! Ali nije vrijedilo prepirati se; vidio sam kako se netko pokušao dokazivati, i službenik je glatko odbio da primi robu. Uzeo sam novac i cedulju zalagaonice i izašao. Sad više nisam imao odjeće osim onog na sebi – uključivši sako kojem su ispali laktovi – jednog ogrtača, umjereno založivog, i jedne košulje.
Kasnije, kad je već bilo prekasno, saznao sam da je pametnije u zalagaonicu ići poslijepodne. Službenici su Francuzi i, kao i većina Francuza, mrzovoljni su sve dok ne ručaju. Kad sam se vratio kući, Madame F. mela je pod bistroa. Uspela se uz stepenice meni u susret. U pogledu sam joj pročitao da je brine moja stanarina. – Onda – reče ona – koliko ste dobili za odjeću? Ne baš puno, ha? – Dvjesto franaka – rekao sam hitro. – Tiens! – iznenadi se ona – no, to nije loše. Kako mora da je skupa u engleska odjeća!
Ta laž prištedjela mi je mnoge neprilike i, začudo, obistinila se. Nekoliko dana kasnije zbilja sam primio točno dvjesto franaka za neki novinski članak i, premda me to bolilo, smjesta sam sve do posljednje pare dao za stanarinu. Tako, premda sam u tjednima koji su slijedili umalo umro od gladi, gotovo nikad nisam ostao bez krova nad glavom.
Sad je postalo nužno da nađem posao, i sjetio sam se jednog svog prijatelja, konobara, Rusa po imenu Boris, koji bi mi možda mogao pomoći. Upoznao sam ga na javnom odjelu bolnice, gdje se liječio od artritisa u lijevoj nozi. Rekao mi je da mu se javim ako ikad zapadnem u neprilike. Moram reći nešto o Borisu, jer je on zanimljiva osoba i dugo mi je bio bliski prijatelj. Bio je to krupan čovjek, vojnička držanja od oko trideset pet godina, i nekoć je bio zgodan, ali otkad je obolio strahovito se udebljao zbog toga što je toliko ležao. Kao i mnogi ruski emigranti, imao je pustolovan život. Roditelji, koji su poginuli za Revolucije, bili su imućni ljudi, a on sam je za vrijeme rata služio u Drugim Sibirskim Strijelcima što je, prema njegovim riječima, bila najbolja regimenta u ruskoj vojsci.
Poslije rata prvo je radio u tvornici četaka, zatim kao nosač u Les Halles, onda je postao perač suda, i najzad je dotjerao do mjesta konobara. Kad se razbolio, radio je u Hôtel Scribe i dobivao sto franaka dnevno u napojnicama. Ambicija mu je bila da postane maitre d’hôtel, uštedi pedeset tisuća franaka i otvori mali restoran za probranu klijentelu na Desnoj obali. Boris je uvijek pričao o ratu kao o najsretnijem razdoblju svog života. Rat i vojne vještine bili su mu strast; pročitao je bezbrojne knjige o strategiji i vojnoj povijesti, i umio je protumačiti teorije Napoleona, Kutuzova, Clausewitza, Moltkea i Focha. Sve što je u vezi s vojnicima radovalo ga je. Najdraži mu je kafić bio Closerie des Lilas u Montparnasseu, naprosto zato što ispred kafića stoji kip maršala Neya.
Kasnije smo Boris i ja često zajedno odlazili u Rue du Commerce. Ako smo išli metroom, Boris je uvijek izlazio na stanici Cambronne, a ne na Commerce, premda je Commerce bli- ža; sviđalo mu se što je stanica povezana s generalom Cambronneom, kojeg su pozvali da se preda na Waterloou, a on je odgovorio jednostavno, – Merde! Revolucija je ostavila Borisu samo njegove medalje i nekoliko fotografija bivše regimente; to je sačuvao čak i kad je sve drugo otišlo u zalagaonicu. Gotovo svakog dana rasprostro bi fotografije na krevetu i pripovijedao o njima: – Voilà, mon ami! Ovo sam ja na čelu čete. Dobri, jaki momci, ha? Ne kao ovi štakorčići, Francuzi. Kapetan u dvadesetoj, nije loše, ha? Da, da, kapetan u Drugim Sibirskim Strijelcima; a otac mi je bio pukovnik. – Ah, mais, mon ami, sad si gore, sad si dolje! Kapetan u ruskoj vojsci, a onda, puf! Revolucija – ode novac do posljednje pare. 1916. odsjeo sam tjedan dana u Hôtelu Edouard Sept; 1920. prijavio sam se tamo za posao noćnog čuvara. Bio sam noćni čuvar, podrumar, perač podova, sudoper, nosač, čistač zahoda. Davao sam napojnice konobarima, i dobivao sam napojnice od konobara. – Ah, ali ja znam što znači gospodski, mon ami. Ne govorim to zato da bih se hvalisao, ali neki dan sam pokušao izračunati koliko sam ljubavnica imao u životu, i izašlo je preko dvije stotine. Da, najmanje dvije stotine… Ah, dobro, ça reviendra. Pobjeđuje onaj tko se najduže bori. Samo hrabro! – itd, itd.
Boris je bio neobično promjenljive ćudi. Neprestano je čeznuo da se vrati u vojsku, ali opet, proveo je dovoljno dugo kao konobar da poprimi konobarske stavove. Premda nikad nije uštedio više od par tisuća franaka, uzimao je zdravo za gotovo da će jednog dana otvoriti vlastiti restoran i obogatiti se. Kasnije sam otkrio da svi konobari pričaju i misle o tome; tako se mire s tim što su konobari. Boris je znao zanimljivo pričati o životu u hotelu: – Konobarski posao je kocka – govorio je – možeš umrijeti gol i bos, možeš se obogatiti za godinu dana. Ne dobivaš plaću, nego ovisiš o napojnicama; deset posto računa, i postotak na čepove šampanjca koji ti daju vinarije. Napojnice znaju biti goleme. Barman u Maximu, na primjer, uhvati petsto franaka na dan. I više od petsto u sezoni… Ja sam svojevremeno zarađivao dvjesto franaka na dan. To je bilo u hotelu u Biarritzu, u sezoni. Kompletno osoblje, od upravnika sve do plongeura, radilo je dvadesetjedan sat dnevno. Dvadesetjedan sat rada i dva i po sata spavanja, i tako čitav mjesec. Ipak, isplatilo se, za dvjesto franaka dnevno. – Nikad ne znaš kad ti se može posrećiti. Jedanput, dok sam radio u Hôtelu Royal, neki gost, Amerikanac, pozvao me prije večere i naručio dvadeset i četiri koktela s konjakom. Donio sam ih sve zajedno na pladnju, u dvadesetčetiri čaše. »A sad, garçon«, rekao je gost (bio je pijan), »ja ću popiti dvanaest, i ti ćeš popiti dvanaest, i ako poslije stigneš do vrata, dobit ćeš sto franaka«. Došao sam do vrata i dao mi je sto franaka. I svake večeri, šest dana za redom, izvodio je istu stvar; dvanaest koktela s konjakom, a onda sto franaka. Nekoliko mjeseci kasnije čuo sam da su ga izručili američkoj vladi – pronevjera. Ima nečeg otmjenog u tim Amerikancima, što u kažeš? Sviđao mi se Boris, i bilo mi je zanimljivo s njim; igrali smo šah i pričali o ratu i hotelima. Boris mi je često predlagao da postanem konobar. – Taj bi ti život odgovarao – govorio mi je – kad imaš posao, sa sto franaka dnevno i dobrom ljubavnicom, nije loše. Kažeš da te zanima pisanje. Pisanje je glupost. Postoji samo jedan način da se zaradi pisanjem, a to je da oženiš izdavačevu kćerku. Ali ti bi bio pristojan konobar, samo da obriješ te brkove. Visok si i govoriš engleski, to je glavno što konobaru treba. Čekaj dok budem u sranju saviti ovu prokletu nogu, mon ami. A onda, ako ikad ostaneš bez posla, javi mi se.
Sad, kad sam sav novac dao za stanarinu i počela me mučiti glad, sjetio sam se Borisovog obećanja i odlučio da ga smjesta potražim. Nisam se nadao da bih mogao postati konobar tako lako kako mi je on obećavao, ali naravno da znam prati suđe, a on mi nedvojbeno može naći posao u kuhinji. Rekao je da preko ljeta svatko može dobiti posao sudopera, kad god poželi. Pao mi je veliki kamen sa srca, kad sam se sjetio da ipak imam bar jednog utjecajnog prijatelja kojem se mogu obratiti za pomoć.
Džordž Orvel
Nastaviće se
