Kritička revizija
Naučna revizija mnogobrojnih mutnih pojmova i krivih vrijednosti, koja planski normalno ide u okvir univerzitetskog ili akademijskog rada, svrstava se u ovome trenutku, po samoj naravi stvari, između ostalih mnogih zadataka, u dužnost Enciklopedije, koja i u ovom pogledu treba da izvrši pionirski posao, tj, da formulira ili da kodificira ono što su, iz mnogih fatalnih razloga, propustila pokoljenja.
Proslava stote godišnjice godine 1848. bila je jedan od klasičnih primjera naše naučne, političke i kulturne insuficijence u dijalektičkom smislu. Naša građanska inteligencija, njeni najraznovrsniji malograđanski provincijalni reprezentanti devetnaestog stoljeća, koji predstavljaju uzajamnu političku i kulturnu negaciju (vukovci, garašaninovci, starčevićanci), njena moralno–politička struktura, svi filistarski partijski i kulturni programi, spojeni sa političkom djelatnošću u mnogobrojnim parlamentarnim oblicima za posljednjeg stoljeća, čitava ekonomska i politička problematika ko ja, potpuno neispitana, predstavlja osnovnu bazu fatalnih nesporazuma od Vuka i Ljubomira Nedića sve do Supila itd., sve to je još uvijek historiografski terra incognita.
Tim temama nije se do danas pozabavio nitko kritički tako, da bi se uzvisio iznad zaostale, palanačke gužve, koja se do danas javlja kao sjenka na našim spiritističkim seansama ex cathedra. Vukovi „kekavci”, „nemušti jezik” Ljubomira Nedića, do njegoševske „istrage vaše ili naše” Srpskog кnjiževnog glasnika, koji je iz dileme „luna ili krst” inaugurirao novu borbenu istragu Latina ili Grka u nacionalnoj varijanti, i time otvorio nekulturnu fazu borbe od zagrebačkih nemira 1902 pa preko aneksione krize do Sarajevskog atentata 1914, samo su formule (sintetičke) jedne malograđanske nacionalističke i reakcionarne zbrke о tome, da Ii Starčevićeva „slavjanoserbština” predstavlja nacionalni nihilizam u madžarskoj formi, da Ii su nacionalno „pozitivniji” Rajačić ili Jelačić, Vraz ili Prešern, Njegoš ili Mažuranić itd. Ova dezagregaeija, ko ja je našu građansku inteligenciju trovala godinama i na kraju rastrovala do potpuno amorfne mase sve od rata 1914——1918 pa preko vidovdanskog perioda do sloma 1941, organski je povezana о palanački period rađanja nacionalne svijesti u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, i zaostalim i potisnutim elementima veoma niskog stepena kulturne i političke svijesti isključivo uslovljena.
Trebalo bi posvetiti naročitu pažnju ispitivanju onih zapadnoevropskih konzervativnih građanskih ideologija, koje su od 1848—1918 formirale pravne, pravnohistorijske, književnopolitičke i umjetničke sheme građanske svijesti u feudalnoj austrijskoj zoni, i u kneževskoj Srbiji podjednako. Trebalo bi kod te analize obratiti izvanrednu pozornost svima varijantama te kontrarevolucionarne zapadnoevropske svijesti, koja je tako kobno djelovala na razvoj naših „nacionalizama”, izoliravši pojam naroda idealistički, na načelu uzajamne negacije, vrazovskoilirske, prešernskosamoslovenačke, srpske i hrvatske. Varijanta Mazzini-Tommaseo rađa (kod nas) talijanašku, crno-žutu, autonomašku, dalmatinsku tezu о superiornosti mediteranskog tipa, njemačka romantika stvara od političke megalomanije dinaroida čitavu jednu komičnu kozmologiju, koja u secesionističkoj varijanti Meštrovićevoj posta je karikaturom. Teze Ervina Szaba dokazuju vrlo uvjerljivo kontrarevolucionarnu strukturu madžarske revolucionarne koncepcije 1848, a revizija Kossuthovih vlastitih krivih hipoteza о revoluciji 1848, koju je proveo dvadeset godina kasnije u emigraciji, a koju neomarksistički sociolozi neće da uvaže kao argumentum ad hominem, dokazuje kako je hrvatski sabor 1848 bio (s pravom) subjektivno uvjeren da brani svoju nacionalnu egzistenciju, bez obzira na to što je tada već sudbina Revolucije u međunarodnim omjerima bila odlučena. Diskusija Natko Nodilo-Tommaseo 1862 u II Nazionale, Medo Pucić u Ravenni na grobu Danteovu, Salghetti-Drioli, Kikerec i sve rodoIjubive oleografije onog perioda itd. govore о zbrkama golemih razmjera.
Kontinuitet tradicije
Valjalo bi dijalektičkom ekspertizom osloboditi naše suvremene kulturnohistorijske poglede od onog mračnog balasta, koji bi se, bez pretjerivanja, mogao prozvati našom ukletom reakcionarnom tradicijom. Slučaj Tomašićevih Pacta сonventa u tom je pogledu klasičan.
Tom historiku zamjerne erudieije elementi ugarskog i hrvatskog državnog prava vrijede kao vječni i neoborivi, dvije-tri godine prije sloma čitave feudalne bečko-budimske apstrakcije. Enciklopedija, kao takva, treba da bude negacija ove reakcionarne (palanačke, kampanilističke) tradicije i historijsko ogledalo pozitivnih fakata, kojih ima bezbroj već u medijevalu, a od Cinquecenta do danas toliko, te ne će biti na temelju dokumenata nikakav naročiti napor da se dokaže kontinuitet južnoslovjenske civilizacije kroz vjekove. Enciklopedija treba da trajno ima na umu viziju cjeline i ona treba da promatra čitav reljef našega, kroz vjekove razbijenog torza, na periferijama jakih političkih ekonomskih, strateških i kulturnih centara, koji su kroz vjekove djelovali na sistematsko razjedinjavanje naše narodne svijesti. Nije riječ о rojalističkoj ili romantičnoj integraciji. Riječ je о prikazu čitavog niza historijskih dokumenata, da se vidi kako je strujanje vlastitih snaga na raznim sektorima i u raznim stanjima u nonkonformističkom smislu bilo trajnim simptomom višeg stepena kulturne svijesti, koja je svoju atomizaciji trajno osjećala kao historijsku slabost. Jedan od osnovnih zadataka Enciklopedije bit će da prikaže, kako su novokonformističke snage na našem reljefu latentno prisutne kao manifestacija jake i duboke samosvijesti i životne snage naših masa, bez obzira na geografsku ili političku podjelu. One se povijaju pod udarom duhovnog razjedinjenja i pod okupacijama raznih suvereniteta od devetog do šesnaestog stoljeća, a od turske katastrofe sve do sloma Venecije i Austrije neprekidno.
U ogromnoj masi problema, koji se javljaju kao opasnosti političke i kulturne, naš reljef živi ipak po jednom principu moralno-političke kohezije, unatoč tome što tu koheziju nikđda nije predstavljao jedan jači društveni homogeni sloj, koji bi bio mogao prevladati čitave serije raskola ili cikluse ogromnih snaga, ko je se u trajnim parafrazama ratova, okupacija i ustànaka javljaju osnovnim i fatalnim motivom naše egzistencije na Dunavu i na Balkanu.
POVIJEST USTANAKA
Historiji ustanaka Enciklopedija posvetit će prvenstvenu pažnju. Ako se sveukupna historija ratova na našem terenu podijeli u šest osnovnih ciklusa: prvi, srednjovjekovni; drugi, turski (agresivni), od Kosova i od Jajca do treće opsade Beča; treči, turski (defenzivni), od mira u Srijemskim Karlovcima do mira u Bukureštu godine 1913; četvrti, mletački od Orseola do osvojenja Dalmacije godine 1409, do mletaëkih turskih ratova, do austrijske i francuske provale u Dalmaciju; peti, ciklus evropskih ratova: tridesetogodišnji, holandski, španjolski, francuski od Luja XIV do jakobinaca, sedmogodišnji, bonapartistički, austrijski lombardijski, pruski, danski itd.; šesti, dva imperijalistička rata, godine 1914—1918 i 1941—1945, pokazat ce se, da se ovih šest ratnih ciklusa točno podudara s čitavom serijom ustanaka. Ovih šest ratnih ciklusa rađaju po zakonu kontrapunkta naše historije cikluse ustanaka i pobuna protufeudalnih, patarenskih, protubizatinskih, protufranačkih, graničarskih, četrdesetosmaških, protumadžarskih, protuaustrijskih, protuturskih i lenjinističkih, a ti su proturatni ustanci osnovni motiv naše povijesti, mnogo važniji od legitimnih ratova vođenih kod nas, protiv nas i s našim mesom pod raznim barjacima.
Kod nas se, uglavnom, govorilo о takozvanim klasičnim ustancima: о slovenskom, о onom Mateja Ivanića ili Matije Gupca, о četrdesetosmaškoj buni, о Kočinoj Krajini, о crnogorskim i hercegovačkim pobunama, о godini 1918 itd., а о uskočkim borbama od polovine XVI stoljeća do Madridskog mira (1617) pisao je jedini Šenoa u svojoj pseudoromantičnoj varijaciji о „Senjskoj ruci”. A ipak Uskoci su više od trideset godina, u otvorenom ratu s Austrijom, s Portom i s Venecijom, držali pod svojom potpunom kontrolom čitavu Labinštinu, Kvarner, Lilcu, a od Rijeke do Bakra i od Senja do Skradina bili su jedini gospodari. Od Rovinja i Poreča do Zadra i Šibenika uskočke su galije suvereno vladale morem i uskočka gerila postala je glavnom brigom Velikih Sila, koje su je uspjele svladati tek koordiniranom zajedničkom akcijom. Oko Granice i graničarskih pitanja Enciklopedija ima da ispita čitave nizove neosvijetljenih detalja; borbe graničarskog puka protivu kolonata i feudalizacije Granice traju tokom čitavog XVIII stoljeća. 1710 pacifikator grof Coronini sa barunom Ramsehüsselom umoreni u centru ustanka u ribničkoj crkvi. Godinu dana kasnije buna protiv grofa Zinsendorfa. 1719 ustanak od Brinja i Brloga do Svetog Jurja i Otočca protivu Hohenzollernovih kirasira pod barunom Bosarelijem i grofom Paradeiserom. 1728 pobuna protiv grofa Attemsa u Lici. 1732 ustanak pod Jurlinom Tomljenovićem i Markom Krpanom svladan masovnim glavosječenijem u Senju. 1735 pobuna 4000 Varaždinaca u Posavini pod Peldzeugmeisterom grofom Traunom. General Hamilton masovno strijelja rebele u Slavonskom Brodu. 1742 ustanak u Virovitici i Pakraeu, 1735—36 ustanak u Varaždinskom generalitetu itd., itd.
U vrijeme između beogradskog mira 1737—39, ustanka Pere Segedinca, Laudonove vojne i Kočine bune 1788—89, kada je Dositije pjevao:
O, vek zlatni! O, mila vremena!
O, veselja i slatke radosti!
i kada je Jovan Raić dozivao:
Dunav-reko glavna… zovi Savu i Tisu,
Iz Korinta Dravu… i srpsku Moravu…
stvarnost južnoslovjenska igledala je točno tako, kao što ju je opisao Baltazar Krčelić u svojim Annuama.
Dekorativni pano naše historije treba, dakle, temeljito retuširati! Kritički prikaz Krčelićev valja osloboditi od potpunog anonimiteta i punim osvjetljenjem socijalnog plana prikazati XVIII stoljeće kako ga je tumačio i Ivan Lovrić, kada je u diskusiji s Albertom Portisom dao prvu sociološku analizu specifično naše hajdučije, na turskoj, austrijskoj i mletačkoj granici.
Ono što je Prosper Mérimée po abbéu Portisu poetizirao kao morlački „couleur locale”, a što je do danas jedino, po čemu nas poznaje zapadna Evropa, i što se, nažalost, i danas još suviše dekorativno njeguje u obliku vlastite turističke propagande u inostranstvu kao osnovna karakteristika naše zaostale, arhajske, seljačke sredine, sve te dekorativne folkloristične koprene treba svesti u Enciklopediji na pravu naučnu mjeru arhajske zaostalosti jedne stočarske i agrarne zemlje, kojoj kolonizatori nijesu dopustili da se civilizira vjekovima.
Nije istina, da je naša zemlja zavičaj džezve, dimlija, feredže, goča, tupana, kečeta, tambure i krvne osvete, iz perspektive jednog mletačkog abbéa polovinom XVIII stoljeća, nego je to zemlja, koja već stoljećima, uz cijenu krvavih žrtava, dosljedno i postojano hoće da svima mogućim kulturama i političkim sredstvima prevlada svoju prokletu zaostalost, u koju ju je survao vihor historije. Naša zemlja je jedina antička zemlja na Mediteranu, koju su naši narodi civilizirani tako, da je deromanizirana, degrecizirana i degermanizirana od Alpa i murske ravnice do Ohrida, od Soče do panonskih i ilirskih provincija, a da je njena volja za civilizaeijom bila neobično intenzivna, tj. da nije bila ni po čemu manje intenzivna od ostalih evropskih zemalja, već na prijelomu ovoga milenija, suvišno je dokazivati.
Narodna je poezija u tom dokaznom postupku samo jedan detalj kako se ovdje radi о mnogo dubljim amalgamima (moralnim, etičkim i etničkim) nego što su to površni i prozirni trikovi beogradske i zagrebačke lingvističke varijante u igri mnogobrojnih pravopisa, stilova i sintaksa od Webera i Nediéa do beogradskog stila i parisizama, od Harambašića i Zmaja do kurijalnog stila hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ili čaršijskoadministrativne kaše i Endehe itd.
Bosanski, hrvatski i srpski feudum bore se od šesnaestog stoljeća sa dva feudalna centra, око Porte i око habzburške interesne sfere, a prestaju biti nosiocima specifične političkonacionalne svijesti tek poslije uzmaka Turaka na jug od Save, fizički istrijebljeni tek u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća. Hrvatski i bosanski baruni u Quattrocento bili su na putu, da likvidiraju Veneciju već u anžuvinskom periodu. Od Quattrocenta do Settecenta naš je „Globus intellectualis” neusporedivo zanimljiviji od onoga u devetnaestom stoljeću: Jamometić, Gospodnetić, Srića, Česmički, Ivan Vitez od Sredne, Brodarić, Vrančić itd. velika su imena kao i Laurana, Ivan Dalmatinac, Ćulinović ili Patricius -Petrišić. Grob Pavla II, aragonski slavoluk u Castellu dell’ Uovo, Avignon, aragonske biste korvinske plastike, kovčeg sv. Dominika u Bologni, oplakivanje Kristova tijela uspoređeno sa predstavnicima osječkog amaterstva ili Conradom; bilansa XIX stoljeća je negativna.
Više od toga: porazna! Poslije Muhača građanski rat traje decenijama, a svijest fronde u sedamnaestom stoIjeću živi do Karlovačkog mira. Historija ustanka dat će u Enciklopediji egzaktnu sliku fakata tog, do danas tako slabo ispitanog perioda, kada se graničarski narod našeg bijednog „Soldatenlanda” klasnosvijesno stoljećima bori protivu feudalizacije od Zemuna do Varaždina i Senja. Spram toga ilirizam ili štimung Prešernove zdravice: bidermajerski su mélange à la Jakob Fr ass.
Marazam pamćenja htjeli su prevladati Kukuljević i Rački u južnoslovjenskim omjerima: od Samuila i Ljudevita Posavskog do patarena, oni su promatrali događaje i stvari iz perspektive koja nije više bila regionalna.
To, što se zove idealno čista merkantilna građanska svijest о značenju proširenog tržišta, javlja se kod nas u prvim danima prodiranja kapitalizma kao ilirizam.
S druge strane: ilirizam je istodobno i svijest vlastite numeričke manje vrijednosti. Strah pred talijanskom iredentom i „Drangom nach Osten”, osjećaj ugroženosti na Jadranu, na Alpama i na Dunavu.
Miroslav Krleža
99 varijacija
