MOJ PRIJATELJ VALTER
Nikada nije htio otići da spava.
Njegov umor je ostajao da sjedi
i govorom bi se raspršio
Znao je da „debele“ riječi
ispadnu „tanke“
kad ih se izgovori.
Njegova lakoća
stubove je činila besposlenim.
Golubijim koracima
stupala je njegova dosjetka.
Neko mora ostati budan, jer
„debele“ riječi
ispadnu „tanke“
kad ih se izgovori.
Sve je on to znao, i zato
nikada nije htio otići da spava.
GINTER GRAS
Na promociji knjige „GREBO“ autor Boro Kontić je, pored ostalog, rekao:
„Ovo nije konačna biografija, već vjerovatnije jedan od mogućih narativa o profesoru Zdravku Grebi. Ipak ima jedna zajednička nit. Uvijek kada je ovo bio prostor dramatičnih događaja, a nije ih manjkalo, kružilo jedno te isto pitanje: Šta kaže Grebo?“ Promocija knjge o legendarnom Grebi me ponukala da napišem par riječi o jednom zanimljivom susretu iz ratnog Sarajeva. Ovako je bilo:
RATNO SARAJEVO (1992.): SUSRET VALTERA SA GREBOM
Kažu da je život „skup sastanaka i rastanaka“. Kad je to već tako pokušat ću sa par riječi opisati jedan zanimljivi susret sarajevskog Valtera i Zdravka Grebe. (Iz mojih zabilješki „Razgovori sa Valterom“).
Ratno Sarajevo, godina 1992. Valter je prolazio pored zgrade Predsjedništva BiH kada se porad njega zaustavio vojni „Džip“. Za volanom je bio „Talijan“ (Mustafa Hajrulahović), a pored njega je sjedio Zdravko Grebo. Valter je u razgovoru, pored ostalog, tražio od Talijana desetak sanduka bombi, jer se u to vrijeme pripremala „majka svih bitaka“, bitka za brdo Žuč. Ne bih ovdje o detaljima razgovora, samo ću reći da je sve planski brzo dogovoreno.
Desetak dana kasnije bitka za strašno brdo Žuć je pokrenuta. Tokom cijelog dana su odjekivale snažne eksplozije. „Naši napreduju“, šaptale su Sarajlije gledajući zabrinuto prema oblaku dima koje se nadvilo nad brdom Žuć. Tek sa prvim sumrakom „muzika sa strašnim refrenima“ je utihnula. Zloglasno brdo sa kojeg je Rašina (R. Karadžić) artiljerija tukla po Sarajevu je bilo osvojeno. Ratna drama koja se zbivala toga dana je već postala dio naše historije.
Podsjećanja radi, prof. Zdravko Grebo je u tom periodu (tokom 1992.) bio pol. komesar sarajevske ratne komande. To bi svakome trebalo zvučati sasvim logično, zar ne? A ko bi drugi, ako ne on?
Rekoh to je bilo u onoj prvoj, po mnogima najtežoj, godini rata u Sarajevu. Alija je, kako Valter reče, (ojačan i ohrabren „stranim ratnicima“ koji su još tokom ljeta 1992. počeli pristizat u Sarajevo) zabio „nož u leđa“ toj multinacionalnoj armiji, i krenuo u proces islamizacije. Historijska šansa je nepovratno propuštena. jer u tom periodu u gradu je još uvijek bila velika većina sarajevskih Srba i Hrvata, a i sama armija je po svome sastavu vjerno odslikavala nacionalnu strukturu BiH. Danas to i takvo multi-kulti Sarajevo kakvo je nekad bilo, možemo pronaći jedino na groblju Bare.
Opraštajući se (nakon iznenadnog i neplaniranog susreta) od dvojice velikana, Valter pogleda u profesora koji se zagonetno smješkao i imao je osjećaj da Zdravko Grebo želi nešto reći. Valter ga otvoreno upita, „Ajde, kaži u čemu je problem“?
Prof. Grebo je kratko odgovorio: „Ma ništa žurimo, reći ću ti na odlasku“.
Mali tajac koji je nastao nakon ovih riječi prekinula je jedna granata koja je „zviždeći“ proparala nebo. Na brzinu su se pozdravili, i na tome je ostalo. Tamo u daljini iz pravca stadiona Koševo i Zoološkog vrta se začula snažna eksplozija.
Valter nije saznao, nije mogao protumačiti šta je „pisac time htio reći“, sve do njegovog ispraćaja na groblju Bare. Po Grebinoj želji je tokom sahrane pušten hit benda Pink Floyd „Cigla u zidu“.
Slušajući ovu pjesmu (i on je takođe ubraja u svoje omiljene hitove kao Grebo) Valter se ponovo prisjetio onog susreta u ratnom Sarajevu (tokom 1992.) . Ono profesorovo zagonetno „reći ću ti na odlasku“, povezao je sa Grebinim odlaskom i njegovom muzičkom željom „Cigla u zidu“. Je li u onom razgovoru sa Valterom baš mislio na ovu pjesmu i je li tako zamišljao svoj odlazak i nije toliko važno. Omiljeni sarajevski profesor je plijenio svojom iskrenošću i poštenjem. Bio je jedan od onih, kako se to u ratu znalo reći, „koji nikada ne bi izdali svoje saborce“. Ima jedna zanimljiva pričica iz vijetnamskog rata koja bi lijepo pristajala Grebi, ovako ide:
„Moj prijatelj se nije vratio sa bojnoga polja, gospodine. Dajte mi dozvolu, da ga potražim i da ga prebacim ovdje.“ „Odbijeno“, rekao je oficir, „ne želim, da ti svoj život stavljaš u rizik zbog jednog čovjeka, koji je najvjerovatnije mrtav.“ Vojnik se uprkos tome upustio u potragu i jedan sat kasnije se vratio na smrt ranjen, a u rukama je nosio svog mrtvog prijatelja. Oficir je bjesnio. „Ja sam ti rekao, on je mrtav. Sada sam vas obojicu izgubio. Šta je trebalo da ideš tamo, kako bi jedan leš donio?“ Umirući čovjek je ushićeno odgovorio: „Isplatilo se, gospodine. Kada sam ga pronašao, bio je još živ. I on mi je rekao: Znao sam, Jack, da ćeš doći.“
„UMRIJET
ĆEMO ZAJEDNO“
Trebalo bi se prisjetiti i one parole sa kojom je prof Zdravko Grebo izašao u javnost za vrijeme predizborne kampanje uoči prvih višestranačkih izbora, a ona je glasila:
„Umrijet ćemo zajedno“. Sve nam se to, kasnije kroz godine rata i desilo.
Ponovo su se tamni oblaci nadvili nad Bosnom. Ako ne možemo živjeti zajedno, umrijet ćemo zajedno. Mudri profesor je to pametno rekao.
U knjizi „GREBO“ autor Boro Kontić je, pored ostalog, zapisao:
„Ovo nije konačna biografija, već vjerovatnije jedan od mogućih narativa o profesoru Zdravku Grebi. Ipak ima jedna zajednička nit. Uvijek kada je ovo bio prostor dramatičnih događaja, a nije ih manjkalo, kružilo jedno te isto pitanje: Šta kaže Grebo?“
Obradovala nas je ova knjiga o sarajevskom Če Gevari. Boro, hvala ti.
Boru Kontića, autora ove zanimljive knjige, ne treba posebno predstavljati. Boki je „u raji“ poznat kao zet legendarnog „Lakija“ (Zlatan Lazarevski). Čast mi je da sam imao priliku upoznati Zlatana Lazarevskog. Golema je to slava i veliki činovi na ramenu, biti Lakijev jaran.
„Principijelnost je osobina ograničenih ljudi“, ponekad je Laki znao reći. Uprkos primjetne „nelogičnosti“, ovo i nije daleko od istine. Gledajući naše političare kako igraju „tvrdo“ i principijelno ostaju u „svojim rovovima“, moramo Lakiju (pokoj mu duši) dati za pravo i još jednom ponoviti njegove proročanske riječi: „Principijelnost je osobina ograničenih ljudi“.
Mnogima su još u svježem sjećanju one velike antiratne demonstracije 05. travnja 1992. godine. Moram se pohvaliti da sam bio najmlađi učesnik ovih demonstracija. Sa nepunih 6 godina sam bio tamo pred parlamentom sa ocem. Bilo je i pucnjave po demonstrantima, sjećam se kao da je bilo jučer. Nakon protesta, i ovo je važno pomenuti, jedna grupa hrabrih demonstranata je uspjela prodrijeti u samu zgradu i tamo se zabarikadirati. To su bili istinski sarajevski heroji, a njihov vođa je bio Zlatan Lazarevski. Zbog toga sam rekao da mi je bila velika čast upoznati „Lakija“ koji je bio i ostao istinska sarajevska legenda. Prije desetak godina je preminuo, neka mu je pokoj duši, i sahranjen je na goblju Vlakovo. Na grobu ima spomenik u obliku stećka, sigurno jedan od najljepših u Sarajevu. Nadgrobni stećak je u izvedbi kipara Stijepe Gavrića.
Još nekoliko riječi o sarajevskom Valteru:
KO JE BIO SARAJEVSKI VALTER?
I u ovom zadnjem ratu Sarajevo je imalo svog Valtera.
Bilo je puno lažnih Valtera, ali samo jedan je bio pravi. Ovaj o kome pišemo u ovom tekstu je pravi – pravcati, a svi ostali su bili lažni.
Samo je jedan Valter, kao što je bio jedan legendarni Ivica Osim Švabo.
„Valtere, Valtere, gdje si više, ne treba te samo Sarajevo“, izjavio je u jednom svom tekstu bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.
U prvoj godini rata, kada se grad povratio od šoka nakon silnih granatiranja, došlo je do formiranja Regionalnog štaba Sarajevo. Odlukom predsjedništva BiH, koju je potpisao Alija Izetbegović, za komandanta štaba je imenovan Mustafa Hajrulahović a za njegovog zamjenika Zdenko Raguž. Prvi od ove dvojice je djelovao za vrijeme rata pod kodnim nazivom „Talijan“ a drugi pod kodnim nazivom „Valter“. Bilo je još odluka predsjedništva BiH iz ratnog perioda sa potpisom Alije Izetbegovića gdje se obojica ovih komandanata pominju, ali za podsjećanje ja sam pomenuo samo jednu. Otac mi je pričao, mislim da je to važno napisati sada, da je jednom prilikom sa Talijanom popio par čašica rakije. Talijan mu je tom prilikom i ne pitajući ga rekao da je on ateista. To je bilo ćaskanje u pauzi između dvije granate. U toj prvoj godini rata, po mnogima i najtežoj, granate su stalno „pjevušile“ iznad naših glava i ako je i bilo nešto preostalo od života, on se odvijao u tim pauzama između dvije granate. Ovo pominjem zato što mislim da je to važno, jer smo svjedoci da se slava i popularnost ovog heroja cijelo vrijeme zloupotrebljava od stranke SDA, kao da je on samo njihov i što je još gore pokušavaju ga prikazati kao nekakvog ratnika Islama.
Mustafa Hajrulahović Talijan se iskreno zalagao i borio za multnacionalnu Bosnu i Hercegovinu i bio je heroj svih Sarajlija.
Nadam se da će jednom doći vrijeme da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u aleju Velikana gradskog groblja Bare.
Tekst i foto:
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, proljeće 2023.
