Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.
Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.
Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana.
Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć.
Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno. Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena – takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo – materijalne, moralne, povijesne – teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost i uvećati tuđu.
Za sve su svakome krivi «drugi».
U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom («prihvatizacijom», kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema – vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene. Unatoč svemu, moglo se, da je bila više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo – toliko ljudskih žrtava. Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.
Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi «jugosnostalgičarom», izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv «regija». Koja? Gdje je?
U kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda.
«Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska», upozoravao je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama Krleža je svojedobno isticao primjere «stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha». Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?
Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima potčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo )itd. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890).
Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam. Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite nacije ili države.
U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu srpska, u Ljubljani slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban – u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo.
Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države – važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga. Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima.
U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska – i «regija» također, tj. naša južnoslavenska braća – taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga ni ne podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat – daj Bože da je doista posljednji.
U raznim povijesnim razdobljima značenja jugoslavenstva bila su različita. U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. (Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću). Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja.
Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka) kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova – da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.
Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja. Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj.
«Jugonostalgija» je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj „oca domovine“ Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin a majka Hrvatica ? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.
Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Evropska unija, u koju Hrvatska ulazi nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost.
Te riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim.
Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena.
Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.
http://www.akuzativ.com/teme/697-predrag-matvejevic-jugoslavenska-ideja
