Franz Kafka: Preobražaj
I
Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca. Ležao je na pancirski tvrdim leđima i vidio, kada bi malko podigao glavu, svoj nadsvođen, smeđi, zasvođenim ukrućenjima razdijeljeni trbuh, na čijoj se visini pokrivač, koji samo što već nije spuznuo na tle, još jedva držao. Njegove brojne, prema obujmu njegova tijela jadno mršave nožice, treperile su mu bespomoćno pred očima.
»Što se to sa mnom dogodilo?« pomisli. To nije bio san. Njegova soba prava pravcata, samo nešto odveć mala ljudska soba ležaše mirno, između četiri dobro znana zida. Nad stolom na kojem bijaše rasprostrta raspakovana kolekcija uzoraka različitih tkanina — Samsa bijaše trgovački putnik — visila je slika koju je nedavno bio izrezao iz nekog ilustriranog časopisa i stavio u zgodan pozlaćeni okvir. Predstavljala je damu koja je, sa šeširom i boom od krzna, sjedila uspravno i dizala prema gledaocu teški krzneni muf, u kojemu je nestalo čitave njene podlaktice.
Gregorov pogled usmjeri se zatim u prozor, i tmurno vrijeme — čulo se kako kišne kapi šoboću po prozorskom limu — činilo ga je sasvim melankoličnim. ‘Kako bi bilo da odspavam još malko i zaboravim sve ludorije?’, pomisli, no to bijaše potpuno neizvedivo, jer je bio navikao spavati na desnoj strani, ali se u sadašnjem stanju nije mogao staviti u taj položaj. Ma kako snažno da se bacao na desnu stranu, uvijek bi se iznova odnjihao u pređašnji položaj poleđuške. Bit će da je to i sto puta pokušavao, zatvarajući oči da ne gleda zakoprcane nožice, te je tek onda odustao kada je u boku počeo ćutjeti neki lak, prigušen bol što ga dotada još nikada nije oćutio.
‘O, bože’, pomisli, ‘kakvo li sam naporno zanimanje izabrao! Iz dana u dan na putu. Poslovna uzrujavanja su mnogo veća nego u dućanu kod kuće, a osim toga mi je nametnuta i muka putovanja, brige za priključak vlakova, neredovita, loša hrana i druženje s ljudima, koje se uvijek mijenja, nikada dugo ne traje i ne postaje srdačnije. Neka vrag sve to nosi!’ Osjetio je lak svrbež gore po trbuhu; polako se na leđima gurao bliže uzglavlju da bi mogao bolje podići glavu; našao je mjesto gdje ga je svrbjelo i koje bijaše osuto sve samim bijelim točkicama, za koje nije znao što su; i htio je jednom nogom opipati to mjesto, ali je odmah uvuče, jer ga pri dodiru prostrujiše ledeni srsi.
Ponovno puzne u svoj prijašnji položaj. ‘To rano ustajanje’, pomisli, ‘sasvim me oglupavljuje. Čovjek se mora ispavati. Drugi putnici žive kao haremske žene. Kada se, na primjer, prije podne vratim u gostionicu da prepišem dobivene naloge, onda ona gospoda sjede tek za doručkom. To bih trebao da ja pokušam kod svoga šefa; smjesta bi me otperdašio. No tko zna, uostalom, ne bi li to za mene bilo vrlo dobro. Kad se ne bih svladavao zbog svojih roditelja, već bih odavna otkazao, stao pred šefa te mu sa dna duše rekao svoje mišljenje. S tezge bi se taj srušio! Pa i jest čudno da onaj čovjek sjeda na tezgu pa onda s visine razgovara s namještenikom koji, uostalom, zbog šefove nagluhosti mora prići sasvim blizu. Pa, još nisu potonule sve nade; budem li jednom imao sav onaj novac da otplatim dug roditelja — možda će to još trajati pet do šest godina — bezuvjetno ću to učiniti. Onda ćemo izvesti veliki rez. No zasad moram, istina, ustati, jer moj vlak polazi u pet.’
I on pogleda prijeko na budilicu što je tiktakala na ormaru. ‘Oče nebeski!’ pomisli. Bilo je šest i trideset, a kazaljke su mirno išle naprijed, već će skoro četvrt do sedam. Ta može li biti da budilica nije zvonila? S kreveta se vidjelo da je bila ispravno navijena na četiri sata; zacijelo je i zvonila. No da, ali je li bilo moguće prespavati tu zvonjavu od koje se sve pokućstvo trese? Pa mirno, zacijelo, nije spavao, ali zato utoliko čvršće. A što da sada radi? Idući vlak polazi u sedam sati; da bi stigao na taj vlak, morao bi silno požuriti, a kolekcija još nije bila spakovana, i on sam se baš nipošto nije osjećao naročito svjež i pokretan. Pa čak kad bi i stigao na vlak, šefova se bučna grdnja nije dala izbjeći, jer poslužitelj je čekao kod onog vlaka od pet sati te je već odavna podnio izvještaj o njegovu zakašnjenju. Taj poslužitelj bijaše šefova podla kreatura, bez kičme i razuma. A što kad bi javio da je bolestan? No to bi bilo izvanredno neugodno i sumnjivo, jer Gregor za svoga petogodišnjeg službovanja nije ni jedan jedini put bio bolestan. Nema sumnje da bi šef došao s liječnikom bolesničkog osiguranja, predbacivao roditeljima zbog sinovljeve lijenosti, te sve prigovore presjekao pozivajući se na liječnika za kojega, zna se, postoje samo potpuno zdravi ljudi koji izbjegavaju rad. Uostalom, ne bi li u tom slučaju bio, donekle i u pravu? Gregor se, zaista, izuzevši pospanost koja nakon duga sna zaista nije bila opravdana, osjećao sasvim dobro pa ga je čak mučila jaka glad.
Kada je o svemu tome u najvećoj hitnji promislio, a da se nije mogao odlučiti ustati — budilica je upravo izbijala četvrt do sedam — netko zakuca na vrata do uzglavlja njegova kreveta. »Gregore«, povika netko — bijaše to majka — »već je četvrt do sedam. Nisi li namjeravao otputovati?« Taj blagi glas! Gregor se prestraši kad ču glas kojim je odgovarao i koji je, bez sumnje, bio njegov pređašnji, ali u koji se, kao da dopire odnekud odozdo, miješalo neko bolno cijukanje što se nije dalo prigušiti, a koje je samo u prvi mah riječima ostavljalo jasnoću, da bi ih u odzvanjanju toliko razorilo te nisi znao jesi li dobro čuo. Gregor je htio opširno odgovoriti i sve objasniti, ali se u ovim okolnostima ograničio na to da kaže: »Da, da, hvala majko, već ustajem«. Zbog drvenih vrata promjena u Gregorovu glasu se vani po svoj prilici nije mogla zamijetiti, jer majka se umirila tim objašnjenjem, te se udaljila drljajući nogama pri hodu. No taj mali razgovor je ostale članove obitelji upozorio da je Gregor protiv svakog očekivanja još kod kuće, i već je na jedna pobočna vrata zakucao otac, slabo ali pesnicom. »Gregore, Gregore«, viknu, »ta što je?« A nakon nekoliko trenutaka, još jednom stane opominjati dubljim glasom: »Gregore! Gregore!« A iza drugih pobočnih vrata, pak, tiho jadikovaše sestra: »Gregore? Da nisi bolestan? Je l’ ti što potrebno?« Gregor odgovori na obje strane: »Već sam gotov«, trudeći se da najpomnjivijim izgovaranjem riječi i ubacivanjem dugih stanki između pojedinih riječi svome glasu oduzme svaku upadljivost. I otac se zbilja vrati svom doručku, no sestra uze šaputati: »Gregore, zaklinjem te, otvori«. Ali Gregor nije ni pomišljao da joj otvori, već je u mislima hvalio oprez što ga je stekao na putovanjima, te je i kod kuće uvečer zaključavao sva vrata.
Ponajprije je želio mirno i nesmetano ustati, obući se i, prije svega, doručkovati, a tek onda razmišljati o svemu ostalom, jer, kako je dobro znao, u krevetu neće doći do bilo kakvog razumnog zaključka. Sjećao se kako je već više puta u postelji osjećao neki laki bol, možda prouzrokovan nezgodnim ležanjem, za koji bi se kasnije, kada bi ustao, ispostavilo da ga je samo zamišljao, pa je sada napeto očekivao da se njegove današnje predodžbe malo-pomalo rasplinu. Da promjena glasa nije ništa drugo do predznak jake prehlade, profesionalne bolesti trgovačkih putnika, u to nije nimalo sumnjao.
Odbaciti sa sebe pokrivač bijaše sasvim jednostavno; morao je samo da se malo nadme, pa će sam od sebe pasti. Ali sve drugo postalo je teže, osobito zato što je bio tako neobično širok. Da se pridigne, bile su mu potrebne ruke i šake; a mjesto toga je imao samo onaj bezbroj nožica što su bez prestanka izvodile najrazličitije kretnje, i kojima, osim toga, nije mogao vladati. Kada bi htio jednu da savije, ona bi se najprije ispružila, a kada bi mu najposlije uspjelo da s tom nogom učini ono što je želio, za to su se vrijeme druge nožice kao mahnite batrgale u bolnom uzbuđenju. »Samo da se nepotrebno ne zadržavam u krevetu«, reče Gregor u sebi.
Najprije je htio da se donjim dijelom tijela izvuče iz kreveta, ali taj donji dio koji, uostalom, još nije vidio i o kojem nije mogao sebi stvoriti pravu predodžbu, pokazao se kao odveć teško pokretljiv; išlo je to tako sporo; i kada se napokon, gotovo pobjesnio, svom svojom snagom i bezobzirce bacao naprijed, uputio se u pogrešnom pravcu, žestoko se udario o donju krevetnu dasku, a oštar bol što ga je osjetio, poučio ga je kako je upravo u tom trenutku donji dio njegova tijela možda najosjetljiviji.
Zato je pokušao da se najprije gornjim dijelom tijela iskobelja iz postelje, te je oprezno okrenuo glavu prema rubu kreveta. To mu je zbilja lako uspjelo, usprkos širini i težini svoga glomaznog trupa koji je polako krenuo za kretnjom glave. No kada je, napokon, držao glavu u zraku, van kreveta, počeo se bojati da se i dalje tako vuče naprijed, jer ako bi na taj način pao, moralo bi se dogoditi pravo čudo da mu glava ne bude ozlijeđena. A upravo sada nije ni pod koju cijenu smio izgubiti svijest; radije će ostati u krevetu.
Kada je, odahnuvši poslije ponovnog takva napora, ležao kao što je i prije ležao te vidio kako mu se batrgaju nožice, ako je moguće, još i jače nego prije, i ne nalazeći nikakve mogućnosti da u tu samovolju svoga tijela unese mira i reda, opet reče u sebi kako nipošto ne može ostati u postelji i da je najrazboritije da sve žrtvuje, pa makar postojala i najmanja nada da se na taj način iskobelja iz kreveta. No istovremeno nije zaboravljao da se ovda-onda podsjeća kako je mirno, samo najmirnije razmišljanje mnogo bolje od očajničkih odluka. U takvim bi časovima što je moguće oštrije gledao na prozor, ali, na žalost, pogled na jutarnju maglu, koja je zastirala čak i drugu stranu ulice, nije davao mnogo pouzdanja ni podstreka. ‘Već je sedam’, reče u sebi kada je budilica ponovo otkucavala vrijeme, ‘već je sedam, a još uvijek traje ta usta magla.’ Trenutak je ležao mirno, dišući slabo, kao da možda od potpune tišine očekuje da se vrati zbiljsko i samo po sebi razumljivo stanje.
No onda će sam sebi: ‘Prije nego što budilica otkuca sedam i četvrt, morat ću bezuvjetno napustiti postelju. Uostalom, do toga će vremena netko doći iz poduzeća da pita što je sa mnom, jer poduzeće se otvara prije sedam.’ I on se spremi da se čitavim tijelom izvuče iz postelje, ljuljajući ga ravnomjerno cijelom njegovom dužinom. Ako na taj način padne iz postelje, ostat će glava, koju je namjeravao u padu brže-bolje podići, po svoj prilici neozlijeđena. Leđa su, čini se, bila tvrda; njima se, kad padne na sag, valjda neće ništa dogoditi. Najviše briga zadavao mu je onaj bučni trijesak koji će svakako uslijediti i koji će iza zatvorenih vrata izazvati ako ne užas, a ono ipak zabrinutost. Ali to je trebalo riskirati.
Kada je Gregor već do polovice stršio iz postelje — nova je metoda bila više igra nego napor, trebalo je samo da se na mahove zanjiše — pade mu na pamet kako bi sve bilo jednostavno kada bi mu netko priskočio u pomoć. Dvije snažne osobe — pomišljao je na oca i na služavku — potpuno bi dostajale; morale bi samo podvući ruku pod njegova zaobljena leđa i, takoreći, izguliti ga iz kreveta, te da se sagnu s teretom i da onda pažljivo čekaju da se on sam prevrne na podu, gdje bi onda, sva je prilika, njegove nožice dobile neki smisao. Međutim, bez obzira na to što su sva vrata bila zaključana, je li zaista trebalo koga zvati u pomoć? Usprkos svome jadu, pomislivši na to, nije mogao da priguši smiješak.
Franc Kafka
nastaviće se
s njemačkog preveo Zlatko Gorjan
