Franz Kafka: Preobražaj
Već je dotjerao dotle da je pri malo jačim zamasima jedva još održavao ravnotežu i vrlo brzo se morao konačno odlučiti, jer je za pet minuta bilo sedam i četvrt — kadli se oglasi zvonce na kućnim vratima. ‘Evo nekoga iz poduzeća’, pomisli te se gotovo ukoči, dok su mu se nožice samo još hitrije vrckale. Jedan trenutak je sve ostalo mirno. ‘Ne otvaraju’, reče Gregor u sebi, zanesen nekom besmislenom nadom. No onda je služavka, kao obično, čvrsta koraka pošla vratima i otvorila. Gregoru je bilo dovoljno da čuje prvu riječ posjetiočeva pozdrava, i već je znao tko je — prokurista glavom. Ta zašto je Gregoru bilo suđeno raditi u tvrci, gdje su pri najbeznačajnijem propustu odmah gajili sumnju? Zar su svi namještenici, od prvog do posljednjeg, nitkovi, zar među njima nema nijednoga vjernog, odanog čovjeka, koji je, premda za poduzeće nije iskoristio svega nekoliko jutarnjih sati te od grižnje savjesti pobenavio i naprosto nije bio kadar napustiti postelju? Zar uistinu ne bi bilo dovoljno poslati šegrta da se raspita — ako je to raspitkivanje uopće bilo potrebno — zar je morao doći sam prokurist te da se cijeloj obitelji, koja ničemu nije kriva, moralo pokazati da se istraga ovog sumnjivog slučaja mogla povjeriti samo prokuristovoj pameti? I više zbog uzbuđenja, koje ga je obuzelo u vezi s tim premišljanjem, nego zbog kakve prave odluke, Gregor se iz petnih žila baci s postelje. Čuo se snažan udarac, ali to zapravo i nije bio trijesak. Sag je malo ublažio pad, a osim toga su i leđa bila elastičnija nego što je Gregor mislio, i otuda se čuo onaj tupi nimalo neupadljivi zvuk. Samo što nije dovoljno oprezno držao glavu te je njome lupio o tle. Okrenuo ju je i trljao o sag od srdžbe i bola. »Tu unutra je nešto palo«, reče prokurista u pokrajnjoj sobi slijeva. Gregor je pokušao zamisliti ne bi li se i prokuristi jednom moglo nešto slično desiti kao ovo njemu danas; tu je mogućnost, zapravo, valjalo priznati. Ali, kao da se čuje njegov grubi odgovor na to pitanje, prokurist u susjednoj sobi popođe nekoliko koraka te se oču škripa njegovih lakovanih cipela.
Iz sobe zdesna čuo se sestrin šapat da obavijesti Gregora: »Gregore, došao je prokurist«. — »Znam«, uzvrati Gregor, ali se nije usudio povisiti glas da bi ga sestra mogla čuti. »Gregore«, reče sada otac iz susjedne sobe, »gospodin prokurista je došao i raspituje se zašto nisi otputovao jutarnjim vlakom. Ne znamo šta da mu kažemo. Uostalom, on želi lično o tom govoriti. Dakle, molim te, otvori vrata. Bit će tako ljubezan da ne zamjeri što je u sobi takav nered.«
»Dobro jutro, gospodine Samsa«, ljubazno ubaci prokurist. »Nije mu dobro«, reče majka prokuristu, dok je otac još govorio pred vratima, »nije mu dobro, vjerujte mi, gospodine prokuristo. Pa zar bi Gregor inače zakasnio na vlak! Pa dečku se samo posao mota u glavi. Ja se gotovo već ljutim što nikada ne izlazi uvečer; ta sada je bio osam dana u gradu, a svake je večeri bio kod kuće. Sjedi s nama za stolom i mirno čita novine ili proučava vozni red. Za njega je već to zabava kada se bavi drvorezbarstvom. Tako vam je, na primjer, za dvijetri večeri izrezbario mali okvir; začudit ćete se kako je lijep; visi u sobi; odmah ćete ga vidjeti kad Georg otvori. Ja sam, uostalom, sretna što ste došli, gospodine prokuristo; mi sami ne bismo natjerali Gregora da otvori vrata; on je toliko tvrdoglav; i sigurno mu nije dobro, premda je jutros to poricao.« »Evo me odmah«, reče Gregor polako i smotreno, i ne mače se da mu ne bi promakla ni jedna jedina riječ razgovora. »Drukčije, milostiva gospođo, ne mogu ni ja sebi to objasniti«, reče prokurista, »nadajmo se da nije ništa ozbiljno. Iako, s druge strane, moram reći da mi poslovni ljudi — na žalost, ili na sreću, kako god hoćete — iz poslovnih obzira moramo naprosto prijeći preko lakših oboljenja.« »Može li, dakle, gospodin prokurista već ući?« upita otac nestrpljivo te ponovo zakuca na vrata. »Ne može«, otpovrnu Gregor. U susjednoj sobi, lijevo, zavlada neugodna tišina, a u sobi zdesna sestra poče jecati. Ta zašto sestra nije pošla k drugima? Bit će da je tek sada ustala te se još nije počela oblačiti. A zašto plače? Zato što on ne ustaje i ne pušta prokuristu unutra, zato što se on izlaže opasnosti, zato što mu prijeti opasnost da izgubi mjesto i zato što će onda šef opet progoniti roditelje s onim starim potraživanjima: bit će da su to, zasad, izlišne brige. Još se Gregor nalazio ovdje i nije ni u snu pomišljao na to da napusti obitelj. Ovog trenutka ležao je, valjda, na sagu, i nitko tko bi znao za njegovo stanje ne bi ozbiljno od njega tražio da pusti prokuristu u sobu. No zbog te male neučtivosti, za koju bi se, sigurno, kasnije lako mogao naći nekakav dobar izgovor, neće valjda Gregora smjesta otpustiti. I Gregoru se činilo kako bi sada bilo pametnije da ga puste na miru umjesto da ga uznemiruju plačem i nagovaranjem. Ali baš ta neizvjesnost je mučila ostale i opravdavala njihovo vladanje.
»Gospodin Samsa«, vikne sad prokurista povišenim glasom, »ta šta se to dešava? Zabarikadirali ste se u sobi, odgovarate samo sa ‘da’ ili ‘ne’, zadajete roditeljima teške i suvišne brige i zanemarujete — ovo neka je samo uzgred spomenuto — svoje poslovne dužnosti, zapravo, na nečuven način. Ja ovdje govorim u ime vaših roditelja i vašega šefa, i molim vas najozbiljnije da mi smjesta i uvjerljivo sve objasnite. Čudim se, uistinu se čudim. Mislio sam da vas poznajem kao mirna i razborita čovjeka, i sada kao da iznenada želite paradirati s nekim neobičnim mušicama. Šef mi je, doduše, jutros natuknuo nešto o mogućem objašnjenju vašega propusta — tiče se cjelokupnog vama nedavno povjerenog inkasa — ali ja sam, uistinu, gotovo jamčio svojom časnom riječju da takvo objašnjenje ne može biti istina. Ali sada ovdje vidim vašu nepojmljivu tvrdoglavost i gubim svaku volju da se makar i ovolicno za vas zalažem. Vaš položaj nipošto nije najsigurniji. Isprva sam namjeravao da vam sve to rečem u četiri oka, no kada vi dopuštate da ja ovdje nekorisno gubim svoje vrijeme, onda ne znam zašto to ne bi saznali i vaši poštovani roditelji. Dakle, vi ste u posljednje vrijeme postizavati vrlo nezadovoljavajuće uspjehe; doduše, nije sezona za velike poslove, to priznajemo; ali sezona u kojoj se ne prave nikakvi poslovi, gospodine Samsa, takva sezona uopće ne postoji.«
»Ali, gospodine prokuristo«, povika Gregor izvan sebe te u uzbuđenju zaboravi na sve drugo, »ta ja ću vam smjesta otključati. Mala slabost i vrtoglavica su me spriječile ustati. Još i sada ležim u postelji. No sada se osjećam već sasvim svjež. Upravo izlazim iz postelje. Strpite se samo još časak! Još ne ide sve tako kako sam mislio. Ali već mi je dobro. Kako to čovjeka samo spopada! Još sinoć mi je bilo potpuno dobro, pa moji roditelji to znaju, ili bolje rekavši, već sinoć imao sam neki predosjećaj. Morali su to na meni primijetiti. Zašto samo nisam obavijestio o tome svoje poduzeće! Ali evo, vazda misliš da ćeš preboljeti a da ne ostaneš kod kuće. Gospodine prokuristo! Štedite moje roditelje! Za sva ta vaša predbacivanja nema nikakva povoda; pa nitko mi o svemu tome nije rekao ni riječi. Možda niste pročitali posljednje narudžbe što sam ih poslao. Uostalom, ja ću odmah otputovati vlakom u osam, ovih nekoliko sati me je okrijepilo, gospodine prokuristo; evo me odmah u poduzeću, i budite tako dobri da to kažete i da me preporučite gospodinu šefu!« I dok je sve to žurno mucao te jedva znao što govori, Gregor se, valjda zbog spretnosti koju je već stekao u postelji, približio ormaru i pokušao se uspraviti. Htio je, naime, otvoriti vrata, da se uistinu pokaže i da govori s prokuristom; upravo je žudio saznati što će reći drugi, koji ga sada toliko dozivaju, kad ga ugledaju. Ako se prestraše, tada Gregor više neće imati nikakve odgovornosti te će moći biti miran. Ali ako sve to prime mirno, onda on opet nema nikakva razloga da se uzrujava te je mogao, ako se požuri, doista biti u osam na kolodvoru. Prvo je nekoliko puta otkliznuo s glatkog ormara, ali najposlije se svom snagom hitnuo naprijed i stajao uspravno; na bolove oko trbuha nije više obraćao nikakve pažnje, koliko god su ga i ujedali. Sada se svalio na stolicu u njegovoj blizini te se nožicama čvrsto hvatao njenih rubova. I tako je dobio vlast nad samim sobom te umukao, jer je začuo prokuristov glas.
»Jeste li samo jednu riječ razumjeli?« upita prokurista roditelje, »ta valjda ne pravi budale od nas?« »Zaboga«, vikne majka, briznuvši već u plač, »možda je teško bolestan, a mi ga mučimo. Greto!« poviče zatim. »Da, majko?« javi se sestra s druge strane. Sporazumijevale su se kroz Gregorovu sobu. »Moraš smjesta do liječnika. Gregor je bolestan. Brzo po liječnika. Jesi li čula kako je Gregor sada govorio?« »To je bio životinjski glas«, reče prokurista upadljivo tiho prema majčinom vikanju. »Ana! Ana!« uzviknu otac kroz predsoblje u kuhinju i pljesne rukama, »odmah po bravara!« I već su obje djevojke, zavijorenih sukanja, trčale kroz predsoblje — ta kako li se sestra brže-bolje obukla? — i naglo otvoriše kućna vrata. Nije se ni čulo kako vrata zalupiše, bit će da su ih ostavile otvorena, kako to biva u stanovima gdje se zbila neka velika nesreća.
No Gregor je postao mnogo mirniji. Njegove se riječi, doduše, više nisu mogle razumjeti, premda su se njemu pričinjale dosta jasne, jasnije negoli prije, možda zato što se uho privikavalo. Ali ipak su sada već svi vjerovali da s njim nešto nije bilo sasvim u redu te su bili spremni da mu pomognu. Njemu je godilo pouzdanje i sigurnost s kojima su poduzete sve pripreme. Opet se osjećao uvršten u krug ljudi te je od obojice, od liječnika i bravara, premda ih, zapravo, nije točno razlikovao, očekivao sjajne i zapanjujuće pothvate. Da bi u odlučnim trenucima što su se približavali imao što čistiji glas, malko se iskašljavao, ali nastojeći da to učini sasvim prigušeno, jer možda je i taj šum zvučio drukčije od ljudskoga kašlja, što se on sam više nije usuđivao ustanoviti. U susjednoj je sobi međutim zavladala potpuna tišina. Možda su roditelji s prokuristom sjedili za stolom i nešto šaputali, možda su se svi prislanjali uz vrata i osluškivali.
Gregor se polako, zajedno sa stolicom, dovukao do vrata, ondje ju je pustio te se bacio na vrata i, prislonivši se uz njih, držao se uspravno — stopala njegovih nožica bila su malko ljepljiva — i časak se odmarao od napora. No onda se lati posla da ustima okrene ključ u bravi. Na žalost, kao da nije imao pravih zubi — a čime da onda uhvati ključ? — no zato su mu, dakako, čeljusti bile vrlo snažne; pomoću njih zbilja je pokretao ključ te nije pazio na to da će se tako na neki način jamačno ozlijediti, jer iz usta mu je navirala neka tamna tekućina, cijedila mu se po ključu i kapala na tle. »Čujte samo«, reče prokurista u susjednoj sobi, »okreće ključ«. To je za Gregora značilo veliko ohrabrenje; no trebalo je da mu svi dovikuju: »Samo junački, Gregore, prioni uz bravu!« I zamišljajući kako svi napeto prate njegove napore, skupivši svu preostalu snagu, on se kao mahnit baci na ključ. Kako se ključ okretao, tako je on obigravao oko brave; sada se još samo ustima držao uspravno i već prema potrebi vješao se o ključ ili ga opet pritiskivao cijelom težinom svoga tijela. Kad jezičac brave konačno škljocne zvonkim zvukom, Gregor potpuno živne. Uzdahnuvši, reče u sebi: »Bravar mi, dakle, nije bio potreban«, te položi glavu na kvaku da bi sasvim otvorio vrata. Kako je na taj način morao otvoriti vrata, bila su zapravo već širom otvorena, kada se njega još nije vidjelo. Najprije se morao polako okrenuti oko jednog krila, i to vrlo oprezno, ako je htio spriječiti da pred sam ulazak u sobu nezgrapno ne bubne nauznak na pod. Još je bio zabavljen onom mučnom kretnjom te nije imao vremena obratiti pažnju na bilo što drugo, kadli začuje kako se prokuristi ote jedno glasno »Oh!« — zazvučilo je to kao šum vjetra — a sada ga i vidje, gdje on, koji bijaše najbliže vratima, šaku pritiskuje na otvorena usta te polagano uzmiče kao da ga tjera nevidljiva, ravnomjerno djelujuća sila.
Majka — ona je usprkos nazočnosti prokuriste stajala tu, razbarušene, još od noći raščupane kose i sklopljenih ruku, najprije je pogledala oca, zatim pođe dva koraka do Gregora i sroza se na tle, usred sukanja što su se oko nje širile, s licem spuštenim na grudi i potpuno nevidljivim. Otac je, s neprijateljskim izrazom lica, stiskao pesnicu kao da hoće Gregora odgurnuti natrag u sobu, zatim se ogleda po sobi za dnevni boravak, zakloni oči rukama i zaplače da su mu se snažne grudi počele tresti. Potom Gregor uopće ne uđe u sobu, nego se izuntra naslanjao na rezom zatvoreno krilo vrata, tako da mu se tijelo vidjelo do polovice, s glavom polegnutom u stranu. Za to je vrijeme postalo mnogo svjetlije; na drugoj strani ulice jasno se isticao isječak beskrajne, crnosive kuće — bijaše to bolnica — s prozorima što su u pravilnim razmacima kruto probijali pročelje; kiša je još padala, ali samo u krupnim, pojedinačno vidljivim i pojedinačno na zemlju bačenim kapima. Mnogobrojno posuđe od doručka ležalo je po stolu, jer za oca bijaše doručak najvažniji dnevni obrok što ga je, čitajući različite novine, sate i sate otezao. Točno na suprotnom zidu visila je Gregovora fotografija za vrijeme služenja vojnog roka, prikazujući ga kao potporučnika, gdje je, s rukom na balčaku sablje, smijući se bezbrižno, zahtijevao poštovanje prema svom držanju i uniformi. Vrata što vode u predsoblje bila su otvorena. A vidio se, jer su i vrata stana bila otvorena, prostor ispred kuće i početak stepenica što su vodile dolje.
»No«, javi se Gregor, i bio je potpuno svjestan kako je on jedini koji je sačuvao svoj mir, »ja ću se odmah obući, spakovati kolekciju i otputovati. Hoćete li, hoćete li me pustiti da otputujem? No, dakle, gospodine prokuristo, kao što vidite, nisam tvrdoglav i volim raditi; putovanje je naporno, ali ne bih mogao živjeti a da ne putujem. Kamo ćete, gospodine prokuristo? U poduzeće? Da? Hoćete li sve po istini ispripovjediti? Neki čovjek može trenutno biti nesposoban za rad, no upravo onda je pravi čas da se uprava sjeti njegovih prijašnjih rezultata te da ima na pameti da će taj isti čovjek poslije sigurno to marljivije i sabranije raditi. Pa ja toliko dugujem gospodinu šefu, i to je vama vrlo dobro poznato. S druge strane, pak, u brizi sam zbog svojih roditelja i zbog sestre. U škripcu sam, no ja ću se već izvući. Ali nemojte da moj položaj učinite težim nego što već jest. Budite na mojoj strani u poduzeću! Znam, nitko ne voli trgovačke putnike. Svi misle da zarađuju grdne pare i da žive u slasti i lasti. Ljudi naprosto nemaju naročitog povoda da bolje razmisle o ovoj predrasudi. Ali vama, gospodine prokuristo, vama su ove prilike bolje poznate nego ostalim činovnicima i, sasvim u povjerenju, i samome šefu, koji se u svojstvu poduzetnika može lako prevariti u svome sudu na štetu namještenika. Vi također vrlo dobro znate da trgovački putnik, koji je gotovo cijele godine izvan poduzeća, tako lako padne žrtvom nekakvih ogovaranja, slučajnosti i neosnovanih pritužaba, od kojih se nikako ne može braniti, jer o njima obično ništa i ne saznaje, već tek kada se iscrpljen od puta vrati kući i na vlastitoj koži osjeti posljedice čiji se uzroci više ne mogu sagledati. Gospodine prokuristo, nemojte otići a da mi prethodno ne reknete koju riječ koja će me uvjeriti da mi bar u jednom malom dijelu dajete pravo!«
Ali prokurista se već na prve Gregorove riječi okrenuo te je, napućenih usana samo preko uzdrhtalog ramena gledao natrag na Gregora. A dok je Gregor govorio, ni jedan trenutak nije mirovao, nego je uzmicao prema vratima, ne puštajući Gregora iz vida, ali je uzmicao sve malo-pomalo, kao da postoji neka tajna zabrana da itko napusti sobu. Već je bio u predsoblju, i po nagloj kretnji kako je posljednji put povukao nogu iz sobe, mogli ste pomisliti da je spržio taban. Ali u predsoblju je desnicu ispružio, širokom kretnjom pokazujući na stepenište, kao da ga ondje očekuje neko upravo nadzemaljsko izbavljenje.
Franc Kafka
Nastaviće se
s njemačkog preveo Zlatko Gorjan
