Preobražaj (5) – Ta pustite me Gregoru, on je moj nesretni sin! [Tema: Kafka]

Ili da, možda, sestra zarađuje, koja je sa svojih sedamnaest godina bila još dijete, a kojoj su od svega srca morali priuštiti njen dosadašnji način života, koji se sastojao u tome da se lijepo oblačila, da je dugo spavala, pomagala u kućanstvu, da je sudjelovala u nekoliko skromnih zabava i da je, prije svega, svirala violinu? Kada bi se poveo razgovor o toj potrebi zarađivanja, Gregor bi u prvo vrijeme napuštao vrata i bacao se na hladnu kožnu sofu uz vrata, jer bi sav gorio od stida i tuge.

Često je ondje ležao po cijele noći, nije ni oka stisnuo i strugao nožicama po koži. Ili nije žalio veliki trud da odgurne stolicu do prozora, da se zatim popne na podboj i, stisnut uza stolicu, da se nasloni o prozor i da se, očito potaknut samo nekom uspomenom na neko olakšanje što je prije u tom prozoru nalazio, zagleda kroz okno. Jer je, uistinu, iz dana u dan vidio i malo udaljene stvari sve nejasnije; bolnicu preko puta, koju je prije proklinjao što mu je tako često bila pred očima, sada uopće više nije viđao, i da nije točno znao da stanuje u tihoj ali potpuno gradskoj Šarlotinoj ulici, mogao bi vjerovati da iz prozora gleda u neku pustinju gdje se sivo nebo i siva zemlja neraspoznatljivo sjedinjuju. Pažljiva sestra je samo dvaput morala primijetiti da stolica stoji do prozora, kada je već svaki put, pošto bi uredila sobu, stolicu opet dogurala točno do onog istog mjesta, pa čak otada ostavljala otvoreno unutrašnje prozorsko krilo.

Da je Gregor samo mogao govoriti sa sestrom i na svemu joj zahvaliti što je za nj morala činiti, lakše bi primao njene usluge; ali ovako, on je zbog toga patio. Sestra je, dakako, nastojala da zabašuri neugodnosti toga položaja, i to jo je, naravno, to bolje uspijevalo što je više vremena prolazilo, ali i Gregor je s vremenom sve točnije uočavao. Za nj je već njen ulazak bio strašan. Tek što bi ušla, otrčala bi, ne gubeći vremena da zatvori vrata, ma kako inače pazila na to da svima uštedi pogled na Gregorovu sobu, otrčala ravno prozoru te ga užurbanom rukom naglo širom otvorila kao da se gotovo guši, a tada bi se, ma kako hladno bilo, neko vrijeme još zadržala kod prozora te duboko disala. Tom živošću i bukom ona bi dvaput na dan prestrašila Gregora; za sve to vrijeme drhtao bi on pod kanapetom, a ipak je vrlo dobro znao da bi ga ona sigurno rado toga poštedjela kada bi joj bilo samo moguće da se zadrži kraj zatvorenih prozora u sobi u kojoj je boravio Gregor. Jednom, bit će da je prošlo već mjesec dana od Gregorova preobražaja te za sestru uistinu više nije postojao neki naročiti razlog da se čudi Gregorovu izgledu, ušla je malo ranije nego obično te zatekla Gregora gdje stoji nepomično, ustobočen kao strašilo, i gleda kroz prozor. Za Gregora to ne bi bilo neočekivano, da nije ušla, jer joj je svojim položajem smetao da odmah otvori prozor, ali ona ne samo da nije ušla već je i ustuknula i zatvorila vrata; neko strano lice moglo je čak pomisliti da je Gregor vrebao na nju i htio da je ugrize. Gregor se, naravno, odmah skrio pod kanape, ali je sve do podneva morao čekati da sestra ponovo dođe, a izgledala je mnogo nemirnija nego inače. Po tome je razabrao kako joj je njegov izgled nepodnošljiv i da će joj i ubuduće ostati nepodnošljiv te da će se, bez sumnje, morati jako savlađivati da ne pobjegne ugledavši samo i mali dio njegova tijela koji je stršio ispod kanapeta.

Da bi je poštedio i toga pogleda, nekog je dana na leđima — a trebalo mu je za to četiri sata — odnio plahtu na kanape i razastro je tako da je sada bio potpuno sakriven, tako da ga sestra, kada bi se i sagela, nije mogla vidjeti. Da ta plahta po njezinu mišljenju nije bila potrebna, ta ona bi je maknula, jer bijaše potpuno jasno da Gregor sigurno nije uživao u tome da se na taj način potpuno ogradi, no ona je pustila plahtu na mjestu, a Gregoru se, štaviše, činilo da je ulovio sestrin zahvalni pogled kada je jednom plahtu oprezno malko digao da se uvjeri kako je sestra primila tu novotariju. Prvih četrnaest dana roditelji nisu smogli snage da uđu njemu u sobu, i on je često čuo kako odaju veliko priznanje sadašnjem sestrinom radu, dok su se dotada često na nju ljutili, jer im se pričinjala kao donekle nekorisna djevojka. No sada bi često oboje, i otac i majka, čekali pred Gregorovom sobom dok bi sestra tamo pospremala, i tek što bi izašla, morala je u tančine pričati kako unutra izgleda, kako se ovaj put vladao i, primjećuje li se, možda, kakvo malo poboljšanje. Majka je, uostalom, srazmjerno brzo željela posjetiti Gregora, ali otac i sestra su je isprva sprečavali u tome razumnim razlozima, koje je Gregor vrlo pažljivo slušao i u cijelosti odobravao.

No kasnije su je silom morali zadržavati, a kada bi onda uzviknula: »Ta pustite me Gregoru, on je moj nesretni sin! Ne shvaćate li da ja moram ja k njemu?« tada bi Gregor pomislio kako bi, možda, ipak bilo dobro kada bi majka ušla u njegovu sobu, naravno ne svakog dana, ali barem jednom tjedno; ta ona se ipak u sve bolje razumijevala nego sestra, koja je usprkos svoj svojoj hrabrosti ipak bila samo dijete, te možda samo iz dječje lakomislenosti preuzela takvu tešku zadaću. Ubrzo se ispunila Gregorova želja da vidi majku. Za dana se Gregor već iz obzira prema roditeljima nije htio pokazivati na prozoru, a na ono nekoliko četvornih metara poda također nije mogao daleko puzati, dok mu je mirno ležanje već i noću bilo teško; jelo ga uskoro više nije ni najmanje veselilo, i tako je kao razonodu poprimio naviku da gmiže uzduž i poprijeko po zidovima i stropu. Osobito je volio visiti o tavanici; bijaše to posve drugačije od ležanja na tlu; disao je slobodnije, tijelo mu se lako zibalo i u toj gotovo sretnoj rasijanosti u kojoj se Gregor tamo gore nalazio znalo se dogoditi da je na svoje vlastito iznenađenje pustio da padne i da se — pljas! — nađe na podu. No sada je, naravno, svoje tijelo imao već potpuno drugačije u vlasti nego prije, te se čak ni pri padu iz tolike visine ne bi ozlijedio.

No, a sestra je odmah primijetila tu novu zabavu koju je Gregor za sebe pronašao — ta on bi i pri puzanju ovda-onda ostavljao prljave tragove — i tada je uvrtjela u glavu da Gregoru omogući puzanje u šta izdašnijoj mjeri te da makne pokućstvo što ga je u tome ometalo, dakle prije svega ormar i pisaći stol. Ali nije bila kadra to sama učiniti; oca se nije usudila dozvati u pomoć; služavka joj sasvim sigurno ne bi bila pomogla, jer je ta otprilike šesnaestogodišnja djevojka, doduše, hrabro izdržala kod njih nakon otpuštanja bivše kuharice, ali je zamolila da joj se prizna povlastica da smije kuhinju držati zaključanom, te da je otvara samo na izričiti poziv, i tako sestri, dakle, nije ništa drugo preostalo doli da jednom za očeva izbivanja iz kuće pođe po majku. S uzvicima radosna uzbuđenja, majka je zaista došla, ali je zanijemjela pred Gregorovom sobom. Naravno da je sestra prvo pogledala je li u sobi sve u redu; tek onda je pustila majku ući. Gregor je na svu hitnju povukao plahtu još dublje i još jače je naborao, te je sve zbilja izgledalo samo kao slučajno preko kanapeta prebačena plahta. Gregor se i ovaj put okanio da uhodi ispod plahte; odrekao se da majku već ovaj put vidi, i već se zbog toga radovao da je, konačno, ipak došla.

»Samo dođi, on se ne vidi«, reče sestra, i očito je majku vodila za ruku. Gregor je sada čuo kako su obje slabe žene stale odmicati stari ormar koji je, konačno, ipak bio težak, a kako je sestra uvijek tražila da obavlja teži dio posla, ne hajući za opomene majke koja se bojala da će kćerka prenapregnuti svoje sile. Trajalo je to vrlo dugo. Već nakon četvrt sata rada majka reče kako bi ipak bilo bolje da ostave ormar na svom mjestu, jer, prvo, odveć je težak, te one neće završiti posao prije očeva dolaska i s ormarom usred sobe zakrčit će Gregoru prolaz i, drugo, kako ipak nije posve sigurno hoće li s udaljivanjem pokućstva Gregoru učiniti neku uslugu. Njoj se čini taman suprotno; od pogleda na prazni zid, naprosto ju je srce boljelo; a zašto ne bi i Gregor osjećao to isto, budući da se već odavna bio privikao na taj namještaj u sobi te bi se u praznoj sobi osjećao napušten.

»A nije li onda to baš tako«, završi majka tihim glasom, kao što je uopće samo šaputala kao da želi spriječiti da Gregor, za kojega nije točno ni znala gdje je, čuje samo i zvuk njena glasa, jer da riječi nije mogao razumjeti, o tome bijaše uvjerena, »a nije li, onda baš tako kao da odstranjivanjem pokućstva pokazujemo da napuštamo svaku nadu u poboljšanje te da ga bezobzirno prepuštamo samome sebi? Mislim da će biti najbolje ako sobu ostavimo u istom stanju u kojem je i prije bila, da bi Gregor, kada nam se opet vrati, našao sve nepromijenjeno, i to lakše zaboravio sve što se za to vrijeme desilo.« Slušajući te majčine riječi, Gregor spozna kako je nedostatak svakog neposrednog kontakta s ljudima, a spojen s jednoličnošću života usred obitelji, morao u toku ova dva mjeseca pomutiti njegov razum, jer drugačije nije mogao sebi objasniti da je ozbiljno mogao željeti da mu isprazne sobu. Bi li zaista volio da mu se topla soba, udobno namještena baštinjenim pokućstvom, prometne u spilju, u kojoj bi, doduše, onda po miloj volji mogao puziti u svim pravcima, ali bi istovremeno brzo i potpuno zaboravio svoju ljudsku prošlost? Ta već sada nije bio daleko od toga zaborava, i samo je živnuo čuvši majčin glas što ga već tako dugo nije slušao. Neka se ništa ne iznese iz sobe; sve je trebalo ostati; nije mogao da se odrekne korisnog utjecaja namještaja na svoje stanje; a bude li ga namještaj smetao da besmisleno gmiže unaokolo, to onda neće biti nikakva šteta, već velika prednost.

No sestra je, na žalost, bila drugog mišljenja; ona se doduše, ne potpuno neopravdano, navikla da u povodu razgovora o stvarima što su se odnosile na Gregora nastupa kao posebni stručnjak, pa je i sada majčin savjet bio sestri dovoljan razlog da ustraje ne samo pri zahtjevu da ormar i pisaći stol iznesu iz sobe, a samo je u prvi mah na to pomišljala, 16Franz Kafka: Preobražaj već također da se iznese i sav drugi namještaj. Ali, dakako, nije to činila samo iz dječjeg prkosa i samopouzdanja što ga je u posljednje vrijeme tako teško stekla; ona je uistinu primijetila da je Gregoru bilo potrebno mnogo prostora za puzanje, a da se namještaj, koliko se moglo razabrati, uopće ne koristi. No možda je tu djelovala i sentimentalnost djevojke njenih godina, sentimentalnost što u svakoj prilici traži svoje zadovoljenje, a od koje se Greta sada dala zavesti da Gregorov položaj zamisli još strašnijim, da bi onda još više mogla za nj učiniti. Jer u prostoriju u kojoj bi Gregor sam vladao golim zidovima nitko se osim Grete nikada ne bi sâm usudio ući. I zato nije dopuštala da je od njene odluke odvrati majka, koja je kanda i u ovoj sobi bila nesigurna od silne uznemirenosti, te je uskoro zanijemjela i sestri iz petnih žila pomagala da se ormar iznese. Pa, bez ormara je Gregor za nevolju još mogao biti, ali već stol, taj je morao ostati.

I tek što su žene, zadihane i priljubljene uz ormar, ostavile sobu, Gregor je već pružio glavu ispod kanapeta da bi vidio kako bi se oprezno i što obzirnije u to umiješao. Ali, na nesreću, prva se vratila upravo majka, dok je Greta u susjednoj sobi objema rukama pridržavala ormar njišući ga amo-tamo, a da ga, razumije se, nije mogla pomaknuti s mjesta. Ali majka nije bila vična da gleda Gregora, mogla bi se razboljeti od njegova izgleda, i zato je Gregor u trku natraške šmugnuo pod drugi kraj kanapeta, no više nije mogao spriječiti da plahta sprijeda malko ne zaleprša. To je majci bilo dovoljno upozorenje. Ona se ustoboči, malko se smiri, a onda se vrati Greti. Premda je Gregor bez prestanka sebi govorio da se baš ništa neobična ne događa, već da premještaju samo nekoliko komada namještaja, ipak je, kako je uskoro morao priznati, to šetkanje obiju žena, njihovo kratko dovikivanje, struganje namještaja po podu, djelovalo na nj poput buka i gungula što se dižu sa sviju strana, i on je morao, ma kako jako uvlačio glavu, privlačio noge k sebi i tijelo pritiskao sve do poda, neminovno sebi reći kako sve to neće dugo izdržati.

One su mu ispražnjavale sobu; uzimale mu sve što mu je bilo drago; ormar u kojemu bijaše pila za rezbarenje i drugi alat već su bile iznijele; sada su micale pisaći stol koji bijaše čvrsto usađen u pod, za kojim je kao đak trgovačke akademije, kao učenik građanske, pa čak i osnovne škole pisao svoje zadaće — te uistinu nije više imao vremena ispitati dobre namjere tih dviju žena, za koje je, uostalom, gotovo i zaboravio da postoje, jer od premorenosti radile su već šutke, te se samo još čulo teško trapanje njihovih nogu. I tako on sune naprijed — žene su se upravo naslanjale o pisaći stol u susjednoj sobi da malko predahnu — četiri puta promijeni smjer trčanja, zaista nije znao što bi najprije trebalo spasiti; tada ugleda na već ogoljelom zidu gdje upadljivo visi slika neke dame, ogrnute u samo krzno, i žurno pohita gore i priljubi se za staklo koje ga je držalo i godilo njegovu uzavrelom trbuhu. Barem ovu sliku, koju je Gregor sasvim zakrio, sada sigurno nitko neće uzeti. Iskrivio je vrat prema vratima sobe za dnevni boravak da bi promatrao žene kada se budu vraćale. Nisu sebi priuštile veći odmor te su se već vraćale; Greta je obavila ruku oko majke i gotovo ju nosila. »No, što ćemo sada uzeti?« upita Greta i pogleda oko sebe. Tada se sukobiše njeni pogledi s pogledom Gregora, koji je visio na zidu. Bit će da je samo zbog nazočnosti majke zadržala prisebnost, sagne se k majčinom licu da bi je spriječila da se osvrne, te reče, doduše drhteći i nepromišljeno: »Hajde, ne bismo li se radije načas vratile u sobu za dnevni boravak?« Gregoru je Gretina namjera bila jasna: htjela je majku odvesti na sigurno mjesto i onda njega otjerati sa zida. No, pa neka samo pokuša kad baš hoće! On je sjedio na svojoj slici i neće dopustiti da mu je otmu. Radije će Greti skočiti u lice. 17Franz Kafka: Preobražaj Ali sada su Gretine riječi još jače uznemirile majku, stala je u stranu, ugledala golemu mrku mrlju na cvjetičastoj tapeti te još prije nego što joj je doprlo do svijesti da je to što vidi zapravo Gregor, promuklim glasom uzviknula:

»Ah, bože, ah, bože!« i onda raširenih ruku, kao da od svega odustaje, pade na kanape te se više nije micala. »Ti, Gregore!« usklikne sestra, uzdignute pesnice i prodornim pogledom. To su nakon preobražaja bile prve riječi kojima ga je neposredno oslovila. Otrčala je u susjednu sobu po neku mirisnu vodicu, pomoću koje bi majku mogla opet dozvati k svijesti; Gregor također htjede pomoći — bilo je još vremena da spasi sliku; no on je bio čvrsto prilijepljen uza staklo te ga se moralo otrgnuti silom; onda je i on otrčao u susjednu sobu, kao da može sestru posavjetovati, kao u prijašnja vremena; no potom je bio primoran bespomoćno stajati iza nje; i dok je ona prevrtala različite bočice, još ju je i prestrašio kada se okrenula; jedna bočica pade na tle i razbije se; jedna krhotina ozlijedi Gregorovo lice, oko njega je razlijevala neka ljekarija oštra mirisa; ne zadržavajući se više, Greta sada zgrabi nekoliko bočica, onoliko koliko je mogla držati u rukama te potrča s njima u sobu k majci; vrata je zalupila nogom. Gregor je sada bio odvojen od majke koja se, možda, njegovom krivnjom, sada nalazila u smrtnoj opasnosti; vrata nije smio otvoriti, ako nije želio prestrašiti i otjerati sestru, koja je morala ostati uz majku; tako nije mogao ništa drugo nego čekati; i, obuzet samopredbacivanjem i brigom, počeo je gmizati, puzeći preko svega: preko zidova, namještaja i stropa, te u svom očaju, kada se već čitava soba počela oko njega okretati, pade nasred velikog stola.

Franc Kafka

nastaviće se