Stories We Tell (2012) kanadski je dokumentarni film koji je napisala i režirala Sarah Polley, ujedno i jedna od ključnih ljudi za priču. Naime, u dokumentarcu se radi o Sari i njezinoj mnogočlanoj i raznolikoj obitelji te potrazi za (biološkim) identitetom. Stories We Tell refleksija je na Sarinu potragu za svojim biološkim ocem i njezine pokušaje da sazna što više informacija o svojoj majci koja je umrla kad je Sari bilo 11 godina. No sam naziv dokumentarca implicira da se ipak radi o nečemu više, o pričama koje ljudi stvaraju u vlastitoj glavi i koje su zapravo mehanizam pomoću kojeg razumiju i interpretiraju stvarnost. Dokumentarac je snimljen kao mješavina intervjua u kojima Sarah jedan na jedan razgovara s određenim članom svoje obitelji i rekreiranih snimaka koje izgledaju poput vrlo starih snimki Sarinog obiteljskog života i života njezinih roditelja iz 1960-ih godina. Efekt starosti postignut je zahvaljujući Super 8 mm filmu s kojim su snimke napravljene, a to samo po sebi dokumentarcu daje poseban otkačeni “štih”.
Diane Polley, Sarina majka, bila je kazališna glumica, osoba puna života koja se voljela glasno smijati, plesati i uživati. Kad je rodila Saru, iza sebe je već imala troje djece iz prošlog braka i dvoje u svojem drugome braku koji je bio na rubu raspada. Sara je u obitelj došla pomalo neočekivano i malo je nedostajalo da se nikad ne rodi jer je Diane kad je zatrudnjela već imala 42 godine i nije bila sigurna želi li još jedno dijete, a Sara je majku izgubila prerano što je u njoj donekle ostavilo emocionalnu crnu rupu koja je rasla zbog spoznaje da ne zna tko je njezina majka zapravo bila. Njezina su braća i sestre, u dobroj namjeri, stalno zezali Saru da nimalo ne liči na svojeg oca Michaela, a ta je šala s vremenom prerasla u sumnju te je Sara s 18 godina odlučila razriješiti misterij svojeg biološkog oca. Saznala je da je njezina majka jedan dulji period prije Sarinog rođenja provela u Montrealu zbog kazališne predstave i Sara je stoga znala da su u priči o njezinom rođenju tri glavna sumnjivca, tri glumca s kojima je njezina majka u to vrijeme glumila.
No više od istraživačkog elementa dokumentarca koji je naknadno rekonstruiran, fokus je ustvari na reakcijama i ispovijestima Sarine braće i sestara te prijatelja njezine majke preko kojih se stvara kompleksna priča o Sarinoj majci Diane, a glavno je pitanje “tko je Diane uopće bila?” Kontrast je u odgovorima na to pitanje posebno izražen te jedni tvrde da je Diane stalno bila u nekakvoj nevolji, drugi smatraju da je bila iskrena osoba koja nije imala tajni, a treći su pak sigurni da je Diane skrivala mnogo toga i suštini je bila kompleksna i tajnovita žena. Sarin otac Michael smatra da je bio dobar suprug i otac koji je uzdržavao svoju obitelj, a jedna od njegovih kćeri u sceni koja netom slijedi, komentira da nikad nije pomagao pri odgoju djece i da je Diane sve morala raditi sama. Sraz i nepodudaranje opisa između doživljaja Diane kao osobe, ali i glavnih životnih događaja koje su svi likovi dijelili, dokaz je o subjektivnosti percepcije stvarnosti kao i o tome koliko je stvarnost oblikovana prema našoj vlastitoj osobnosti što je čini vrlo relativnim pojmom, a izrazi poput “objektivna istina” gube svu svoju snagu.
Osnovna fabula nije odmah izrečena već se razvija zajedno s likovima te isprva nije jasno o čemu se u dokumentarcu radi, osim da je Diane Polley bila Sarina majka. Kroz Sarina pitanja članovima svoje obitelji, priča se polagano oblikuje i dobiva se uvid u višeslojnu radnju koja ima nekoliko tema: Dianin zanimljiv i pustolovan život koji je odudarao od norme, identitet Sarinog pravog oca te na koji su se način oblikovali životi svih članova Sarine obitelji nakon Dianine smrti i spoznaje o Sarinom pravom ocu. Iako se tema čini teškom i za očekivati je da će svi biti pomalo potreseni pitanjima koja im Sara postavlja, doživljaj je u potpunosti drukčiji. Ono što se pred gledateljem razvije jest topla priča o ljubavi. Ljubavi prema supruzi i supružniku, ljubavi prema ljubavniku, ljubavi majke prema djeci i djece prema majci i ljubavi samohranog oca prema njegovoj 11-godišnjoj kćerkici. Najjači je trenutak onaj u kojem Sarin otac Michael citira lik Sophie Loren iz filma Marriage Italian Style (1964) koji kaže da su sva djeca jednaka te bi se to moglo smatrati svojevrsnim zaključkom priče o Sarinoj (donekle proširenoj) obitelji.
“Zašto bi itko htio snimiti film o našoj obitelji?” pitanje je koje odmah na početku postavlja jedna od Sarinih sestara i to je pitanje koje bi se svatko tko pročita sadržaj ovog dokumentarnog filma mogao zapitati. No, upravo je to najbolji razlog zašto je ovaj dokumentarac morao biti snimljen. On je dokaz da je nečiji život sam po sebi dovoljno kompleksan da se o njemu snimi dokumentarac i priča te osobe nipošto ne završava nakon njezine smrti već živi i dalje u stvarnostima koje su drugi dizajnirali u vlastitim mislima.
Marija Vukšić
