Ako neko ne želi, očajnički ne želi da bude uticajan
– Ako neko ne želi, očajnički ne želi da bude uticajan, da bude značajan, šta da se radi – rekao sam Silviji prilikom još jednog nesporazuma između nas dvoje – kao da smo se kretali šinama koje vode u istom pravcu i, avaj, šine su počele da se razilaze, njena preko brda, moja ka rijeci, voz, naš voz se raspadao, usporeno, kao slow motion, gledao sam kako se cijela kompozicija od lokomotive do zadnjeg točka zadnjeg vagona, raspada.
Zgrozio sam se kada mi je rekla da se ona svima na poslu javlja isto, iako je, iako je ne znam na kom položaju i kao takva važnija od ne znam, kao vozača, ili kurira ili ne znam nekog portira. Bez obzira što sam Silvija.
To si ti – prošaputao sam. Ti si Silvija.
Kako se sa kim pozdravljamo i užasi našeg svakodnevnog života – bio je naslov teksta, nisam znao kako to da nazovem – priča, esej, kritika, pojma nemam ali sam imao želju, nekada je dovoljno, sjeo, napisao pod tim naslovom jedan tekst koji sam namjeravao da predam Silviji pokazujući gnušanje prema njenom odnosu prema samoj sebi prvenstveno kao nekom biću koje znači nešto više od jednog pauka, jednog krokodila ili jednog umornog noćnog čuvara.
