Kada sam počeo da šetam, Silvija je danima pokušavala da me usmjeri
Kada sam počeo da šetam, Silvija je danima pokušavala da me usmjeri, da mi odredi pravac, da me, mogu da kažem, porazi. Pokušaji su propali jer je nijesam ni slušao. A Silvija, kao da neće – uveče mi kaže – pa da, sjutra ćeš opet da šetaš, mogao bi otići do vidikovca, znači, samo skreneš tu i tu, malo uzbrdo, dobro je za kondiciju, i kada stigneš gore – imaš šta da vidiš – grad, kao na dlanu, i u daljini rijeka…Silvija zaboravlja, Silvija se mijenja, zaboravljam i ja, mijenjam se, šta li.
Nijesam otišao na taj vidikovac, niti u muzej gdje se čuvaju najstarije i vrlo važne i ne znam, pozlaćene, nijesam otišao u najveći šoping centar napravljen u obliku jedrenjaka. Čak mi je Silvija rekla da se turistima nudi kao dio aranžmana pri posjeti ovom gradu, obilazak siromašnih predgrađa gdje žive došljaci, izbjeglice. Drugi, koji prodaju tijelo, bubreg ili kestenje. Nijesam ja turista – rekao sam Silviji, a ona je znala, dobro je znala kako ja hodam, kako se prostor samo za mene otvara, potpuno nov, kako vidim stvari što ih niko, nikada, u ovom gradu, nije vidio.
Jedan Komentar