Kako se čuju cipele sa potpeticama
Kako se čuju cipele sa potpeticama! Silviju nekada čujem kada dolazi, nekada je ne čujem. Postoje čizme koje se čuju, postoje one koje se ne čuju, nečujne, ah, shvatio sam da ima sve manje štikli u ordinacijama, čekaonicama, na sjajnim hodnicima, na sjajnim pločnicima, 1968, da li su odjekivale potpetice dok su studenti i studentkinje koračali. Snimao sam zvuk štikli u hodnicima čekaonica, zvuk patika skoro nečujnih.
Snimao sam ljude po kafanama, ordinacijama i raznim čekaonicama, pošta, željeznička stanica, ekspres restoran, banka. Ništa nijesam razumio, ali mi to nije smetalo da izmišljam. I onda sam zapisivao ono što sam čuo. Kupovao sam novine i čitao ih, stvarno sam ih čitao, a ništa nijesam razumio.
Podigao sam pogled sa tih nepoznatih slova, i poželio da Silvija napusti taj sastanak, ili kancelariju, ili bilo gdje da je, da to u tom, upravo tom, trenutku napusti, da uđe kroz ta vrata sjedne pored mene, naruči kafu, pogleda me. Silno sam to poželio. Silvija nije došla.
