Nekada nešto želiš pa uradiš
Nekada nešto želiš pa uradiš, nekada želiš pa maštaš kako ćeš da uradiš a ne bude ništa i tako i ja. Mislio sam: kako bi bilo dobro da sve ono što dok šetam pročitam, kao: obavezno se ponašajte tako i tako, da učinim suprotno. I, šta sam radio? Pređem ulicu iako je crveno svjetlo, ili iako nema pješačkog prelaza. Razmišljam da zapalim cigaretu u restoranu pa da me upozore a ja da sliježem ramenima jer ne razumijem. Pomislim da odem na groblje i u sred neke sahrane zapjevam neku veselu pjesmu – jer ko zna, možda je pokojniku sada bolje. O, kako sam želio da me policajci, redari, vojnici, vatrogasci, drmusaju za ramena i viču, a ja da odmahujem glavom, da ih ništa ne razumijem i još se trudim da zamišljam kako je sve to jedna šala, to što jedan čak hoće da mi opali šamar, a drugi ga u tome sprečava.
Prelazio sam, danima, ulicu na mjestu gdje nema pješačkog prelaza. Ništa se nije desilo. Niko me nije pogledao. Jednom sam čak nelegalno ulicu prešao bukvalno ispred saobraćajca. U uniformi. Srce mi je lupalo, dlanovi se znojili. Nije me ni pogledao.
Nijesam znao šta ću.
Ili sam znao. Kako bi se Silvija zapanjila, kako ne bi vjerovala, kako bi se nervirala govorila mi da sam sumanut i lud i sve tako. A bilo je lako. Razbiti kamenom izlog prodavnice. Vrištati iz sveg glasa u tržnom centru za vrijeme velikuh popusta i ne prestajati dok me ne iznesu. Zadizati ženama suknje i stoički primati uvrede, kletve, i moguće, udarce.
