Nekoliko dana prije povratka
Nekoliko dana prije povratka shvatio sam, dok sam sjedio na klupi i gledao biciklistu kako se zaustavlja, odlaže biciklo, sjeda do mene i pali cigaretu, da je prihvatanje Svijeta jedini smisao mog života. Kada prihvatiš da se taj biciklista zaustavio baš pored tvoje klupe, sišao sa bicikla, sjeo i zapalio cigaretu, kada prihvatiš isto kao činjenicu da Silvija možda neće htjeti da pođe, ili činjenicu da je mačku koju si hranio pregazio automobil, ili činjenicu da ko zna koliko penisa u ovom trenutku dobija snagu, da ko zna koliko djece izdiše, da ko zna koliko košulja leluja na vjetru, kada prihvatiš sve to.
Biciklista je ustao, izgasio cigaretu na korpi za smeće, nasmiješio mi se, kao da kaže, hvala, kao da je klupa moja, (čak sam rekao na moju klupu, idem na moju klupu, Silviji sam tako rekao, ali to biciklista nikako nije mogao znati), zajahao biciklo i otišao. Imao je kacigu, koju ovdje, po zakonu, mora da nosi, da se ne bi, u slučaju pada, povrijedio. Biciklista je otišao. I kako je lijepo što nikada neće saznati koliko sam mu u tom trenutku, bio zahvalan.
