Svjetla grada su me uvijek fascinirala
Svjetla grada su me uvijek fascinirala tako da smo Silvija i ja, u svakom gradu gdje smo bili, tražili najviše kote – neko brdo, vidikovac, soliter, da bi gledali treperava svjetla, prozore iza kojih svijetle televizori i ljudske duše, milioni različitih svjetlosti, milioni različitih misli pred san. Volio sam to, bilo mi je dobro, kao da plovim po svjetlu, kao da sam dio svjetla koje razgoni mrak.
Kada smo došli ovdje, jednom smo samo išli da vidimo svjetla, a i tada smo morali brzo da se vratimo jer su Silviju čekali na nekoj večeri.
– Ostani ti – rekla mi je Silvija
Kakva glupost! Gledati svjetla bez Silvije je isto kao i ne gledati svjetla.
– Neću. Idem kući – rekao sam.
Ali nijesam izdržao i ujutru za doručkom sam rekao:
– Posao je najogavnija i nasmrdljivija stvar na planeti.
– Šta je sad? – pitala je dok je mazala krišku hleba.
– Mislim, otkad smo došli ne idemo od grada do grada da vidimo svjetla. I to je strašno jer možemo to da radimo, a ne radimo. I sjutra kada umremo, ili šta znam, za nekoliko godina biće nam žao, stvarno žao što svjetla nismo posmatrali.
– Možda meni neće biti žao – rekla je Silvija.
– Biće ti žao. Biće.
