Tamo gdje smo nekada bili
Tamo gdje smo nekada bili, razmišljam i gledam čovjeka koji kao da traži nešto po ulici, a sigurno je jedan od onih ludaka koje ima svaki grad, koji pričaju sami sa sobom, kojih se pojedini građani i neke građanke plaše i najradije bi ga zatvorili ili ubili ako za to ne bi bilo kazne, razmišljam da smo u stanu gdje smo nekada živjeli, daleko odavde, bili okruženi starim stvarima, stvarima koje su imale prošlost – i našu, i nečiju drugu. Ovdje je sve tako novo i uglancano da se sigurno čovjeku smuči. Silvija je kupovala nove stvari i slagala ih po policama. Koliko će godina proći i ko će ove stvari gledati i držati u rukama. Možda niko. Možda, kao u jednom mom snu, dođe dan kada ćemo svi, baš svi, cjelokupna ljudska vrsta, umrijeti. Tada bi stvari ostale tu gdje su, trava bi prekrila autoputeve, a zgrade bi se krunile, pa srušile, ah, kako lijepe riječi – zgrade koje se krune, propadanje, priroda, život. Čovjek je sjeo na pločnik i po pokretima usana činilo mi se, ipak nije bio baš blizu, da pjeva. Ništa nijesam mogao čuti.
Stvari se sjećaju, ruku koje su ih držale, pogleda, duvanskog dima, užasne vike jedne noći, sjećaju se milovanja, stvari se sjećaju, i pate, i raduju se.
