Zašto kupuješ toliko knjiga
– Zašto kupuješ toliko knjiga? – pitala me je Silvija.
Šetali smo gradom, nisam razumijevao jezik, i bilo mi je, kako da kažem pomalo neprijatno, a pomalo me bilo briga, pa šta, šetamo, malo je hladno, ona nosi rukavice, ja ne.
Knjige, knjige, asocijacije, slike, nož zariven u grudi, penis zariven u analni otvor, oči koje su umorne i sklapaju se poslednji put, moć žena, moć muškaraca, hučna rijeka mokraće i govana a nema mosta a moraš preko.
– Kupujem knjige jer ih volim.
– Ne čitaš ih.
– Griješiš, čitam ih, kada si ti na poslu, čitam.
– Pored prozora, stojeći?
– Pa da, zašto ne.
Lagao sam Silviju. Ne mogu više da čitam. Počnem i onda odlutam u neki svijet koji veze nema sa knjigom. Npr. Čitam o nekoj terorističkoj organizaciji i vidim muškarca koji masturbira prije nego što krene sa drugovima u pljačku banke, Njemačka, Ulrike Majnhof i ostali. Zašto li masturbira pitam se pa vidim i pinokija i pilotinu, i sve se nadovezuje jedno na drugo do te mjere da prođem strašnom brzinom i utrobu kita, i mobi dika, i kena parkera, i komunističku partiju, i trockog razbijene lobanje, sa čekića kaplje krv, i nekog umornog radnika kojem se vrti u glavi na vrhu ambara negdje u Tenesiju, prije velikog rata.
I onda ne čitam.
Tako mi Silvija priča a ne sjeća se koliko samo ona knjiga nije pročitala koje sam joj poklonio, i tamo a i ovdje, jeste ovdje rjeđe, ali ipak. I svaka ima posvetu, i svaka je poklonjena sa ljubavlju. Ona ih ne čita. Ima pametnija posla, tako bi rekla. Šta je pametniji posao od čitanja knjiga? Zarađivanje novca. Zašto Silvija zarađuje novac. Da bi nas dvoje mogli da živimo i da plaćamo kiriju i da se hranimo, uostalom da bi kupovali knjige. Kada Sivija ne bi radila šta bi se desilo? Nemam pojma. Sigurno ne bi umrli od gladi. Morao bih se pomjeriti od prozora. Izaći iz stana. Možda bi se vratili. Morali bi se vratiti. Ne bi umrli od gladi. Šta u stvari može da nam se desi? Smrt? Smiješno.
