I prođe ME forum

I prođe ME Forum. Sastanak mladih ljudi sazvan u hotelu Splendid, koji su realizovali članovi Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu, bio je dobra prilika da se sretnemo i popričamo o tome šta i kako dalje.  Očekivala sam da čujem o planovima, o akciji, o idejama kolega koji su studije na strani završili i sad traže način da to što znaju primijene negdje – možda čak u Crnoj Gori. Bila sam radoznala da čujem šta su nam spremili govornici na panelima nazvanim Proaktivnost, Odgovornost i Sposobnost, i da vidim mogu li nešto da pomognem nekome, ako i iz daleka, jer za mjesec dana idem da nastavim magistarske studije u Kopenhagenu.

Zbilo se tako da na ME Forumu nijesmo došli ni do kakvih konstruktivnih zaključaka. Dobar dio vremena potrošli smo slušajući o stvarima koji već znamo, kao što su važnost dobro napisanog motivacionog pisma, netolerancija stranih univerziteta za plagiranje ispita i istraživačkih radova i sjajan uticaj koji na mlado čeljade ima produženi boravak u inostranstvu. Reći će neko – dobro sad, nijesu svi učesnici Foruma studirali u inostranstvu pa da znaju o ovome iz prve ruke. To je tačno, ali jesu svi odabrali da budu tu – da subotu na moru provedu radno – i jesu svi prošli izvjesne provjere prije nego je njihova prijava za učešće prihvaćena. Dakle, mogli smo mirne duše uzeti za početnu tačku razgovora to da su na Forum došli pametni i informisani ljudi koji su već dosta toga preturili preko glave, od života i akademskog rada u inostranstvu do zarađivanja nekih svojih para, i da su već dovoljno toga prošli da znaju o freakin’ motivacionom pismu. To bi, ubijeđena sam, rezultiralo zanimljivijim dijalogom.

Bilo je i priče o „evro-atlanskim integracijama“, doduše konfuzne, u kojoj smo se stalno vraćali na to kako se puno radi i kako je puno urađeno, a bez prezentacije konkretnih rezultata. Čuli smo i da je Crna Gora, ako je vjerovati Strategiji razvoja, trebalo da do 2016 postane „jako razvijeno informaciono društvo“. Pa dokle smo sa tim? Šta možemo mi da uradimo? Ni o tome nijesmo pričali. Nekoliko dobrih zapažanja i predloga stiglo je od predstavnika nevladinog i privatnog sektora, o važnosti lokalne akcije i timskog rada, ali nijesmo uspjeli da to podignemo na nivo ideje za nove (možda zajedničke) poduhvate. Lijepo se moglo vidjeti da o tome zbilja treba da pričamo kada je jedan od učesnika Foruma govornike na panelu „Odgovornost“ – bivše i sadašnje vođe studentskih organizacija – pitao šta rade kako bi suzbili plagiranje na univerzitetima u Crnoj Gori. Upitani su reagovali mahom zbunjeno, braneći se time da im to nije bilo u programu, ili opisu posla, kako god. A jeste problem, i treba se time baviti. Eto ideje za sledeći projekat Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu.

Mada smo, eto, progovorili o problemima na čijem rješavanju ne radimo, imam utisak da nijesmo ni izbliza dovoljno pričali o tome na čemu radimo, i u kakvim uslovima. Čak nam je taj preduzimljivi impuls u jednom trenutku simbolično oduzet, svima skupa, kada je jedna od govornica kazala da „roditelji šalju djecu u inostranstvo“. Voljela bih da smo tada imali negdje spremne podatke o tome ko i kako odlučuje da ide na školovanje vani, i ko to plaća. Nemam podatke, ali sam radila kao savjetnica za studente zainteresovane za učenje van Crne Gore i znam da se masovno prijavljuju na sve programe koje finansijski podržava EU, a da je interesovanje veliko i za (istina, manje dostupne) programe u SAD. Rijetko sam se tu sretala sa roditeljima – zapravo, po pravilu su studenti dolazili sami, sa svojim razlozima. To je dobro, to je donošenje odluka, preduzimanje akcije i preuzimanje odgovornosti. Zašto je na Forumu izgledalo kao da nije dovoljno jasno da smo sposobni da radimo za sebe?

I još budućnost. Vidite, mislim da je na Forumu učestvovalo oko 100 ljudi. Pričala sam sa bar 20, i samo dvoje su imali planove vezane za život i rad u Crnoj Gori (jedan od njih radi u javnoj upravi, dobro i uspješno, ali priznaje da od toga ne može da plati sve račune i preživi od kusura). Ostali su ili već organizovali za sebe nešto vani – posao, doktorske studije – ili rade najbolje što mogu na tome da negdje odu. Na ovo smo se na Forumu vrlo kratko osvrnuli, i to zahvaljujući jednom od panelista iz privatnog sektora koji je upitao šta bi moglo da se uradi da bi nama taj povratak u Crnu Goru bio privlačniji. Ostali govornici ili nijesu pominjali ovo ili su se pretvarali da jedva čekamo da se vratimo. A pitanje je dobro, i možda je trebalo da bude jedna od glavnih tema Foruma. Mogli bismo mu dodati još jedno: šta sve možemo da uradimo ako smo vani, a odlučimo da ostanemo tamo, i uspijemo u tome? Nečiji izbor da se iseli iz matične države sasvim je OK, ali to ne znači da interesovanje za njen razvoj prestaje kada pređemo granicu.

Organizacija crnogorskih studenata u inostranstvu je dobar primjer kako se može nešto započeti, uraditi, i kada nijeste fizički tu. Čula sam od njih i anegdotu o tome kako im je, dok su sve poslove vezane za realizaciju Foruma obavljali preko skajpa, i-mejla i telefona, dosta često zapravo falilo da imaju nekog u Crnoj Gori, da bude operativac na terenu. Bilo bi zanimljivo i da smo to pomenuli na Forumu – šta škripi u našoj prekograničnoj saradnji?

Zasigurno je bilo sjajno što smo se u subotu ponovo vidjeli, ali bilo bi dobro da ubuduće težimo tome da ovakvi susreti rezultiraju diskusijama o novim poduhvatima, o novim načinima za prevazilaženje problema. Tako će ME Forum dobiti istinsku svrhu. Bez toga možemo ljeti, kad doletimo iz bijelog svijeta, sjesti u bilo koju kafanu i popiti po času crnogorskog vina.