Professione: reporter, igrani, drama, triler, Italija, Francuska, Španjolska, 1975
REŽIJA: Michelangelo Antonioni
ULOGE:
Jack
Nicholson (Locke),
Maria Schneider (djevojka),
Jenny
Runacre (Rachel),
Ian Hendry (Knight),
Steven Berkoff
(Stephen)
SCENARIJ:
Mark
Peploe,
Enrico Sannia,
Michelangelo Antonioni
FOTOGRAFIJA:
Luciano
Tovoli
GLAZBA:
Ivan
Vandor
MONTAŽA:
Michelangelo
Antonioni,
Franco Arcalli
SADRŽAJ:
Želeći izvještavati o gerilskim borbama radikalnih pobunjenika protiv diktature u neimenovanoj državi sjeverne Afrike, cijenjeni televizijski reporter David Locke uspije se probiti kroz Saharu i dočepati izoliranog pustinjskog hotela.
Ubrzo nakon što u susjednoj hotelskoj sobi upozna svog vršnjaka, zagonetnog Robertsona, i donekle se zbliži s njim, David iznenađen otkrije da je razgovorljivi trgovački putnik neočekivano umro. Shvativši da osim dobi s Robertsonom dijeli i sličan fizički izgled, David nepromišljeno odluči preuzeti njegov identitet i otputovati u London.
Ne
zna, međutim, da je pokojnik bio trgovac oružjem i da je poslovao s
vrlo opasnim ljudima, zbog čega će se preuzimanjem njegova
identiteta naći u ozbiljnoj opasnosti.
‘Ako pogledate pozornije, ovaj film sadrži dvije perspektive: Lockovo viđenje Afrike i moj pogled na njega’, riječi su kojima je glasoviti Michelangelo Antonioni, najznačajniji autor tzv. ‘neorealizma duše’ 1975. godine na premijeri u Cannesu ne sasvim precizno predstavio impresivnu egzistencijalističku dramu Profesija: reporter.
Majstor kreiranja iznimno sugestivnog tjeskobnog, meditativnog i melankoličnog ozračja, realističkog psihološkog profiliranja otuđenih i razočaranih likova, dubinskog prodiranja u emotivna i psihička stanja izgubljenih i deziluzioniziranih antijunaka, te dočaravanja njihovih egzistencijalnih kriza, Antonioni se i u ovom filmu, djelu polaganog ritma u kojem je efektno objedinio teme i protagoniste triju svojih ranijih ostvarenja, Krika, Avanture i Uvećanja, bavi nezrelim protagonistom nezadovoljnim ispraznim životom, osamljenikom u doslovnom i prenesenom značenju, čovjekom očajnički željnom promjene koji postupno postaje svjestan nemogućnosti njezine realizacije.
Od samog početka, Antonioni i njegovi suscenaristi, Peter Wollen i čest Bertoluccijev suradnik Mark Peploe (Posljednji kineski car, Čaj u Sahari, Mali Buda), iznimno ekspresivno i sugestivno, prikazom Lockova nemogućnošću komunikacije uvjetovanog lutanja Saharom, predočavaju njegovu osamljenost, izgubljenost i očaj. Profesija: reporter, film koji je cijenjeni američki kritičar Andrew Sarris svojedobno nazvao ‘dnevnikom dvadesetog stoljeća’, i koji sjajno nosi glumačka karizma Jacka Nicholsona, fascinantna je karakterna studija pojedinca koji, mučen egzistencijalnim beznađem, samog sebe svjesno osuđuje najprije na formalni, a potom i stvarni nestanak.
http://kinotuskanac.hr/movie/profesija-reporter
Profesija: reporter (Professione: reporter, 1975), Francuska/Italija/Španjolska/SAD, boja, 124 min, MGM/CIPI Cinematografica/Compagnia Cinematografica Champion/Les Films Concordia, r.: Michelangelo Antonioni, sc.: Mark Peploe, Peter Wollen, M. Antonioni, df.: Luciano Tovoli, glazba: Ivan Vandor, ul.: Jack Nicholson (David Locke), Maria Schneider (djevojka), Jenny Runacre (Rachel Locke), Ian Hendry (Knight), Ambroise Bia (Achebe), José María Caffarel (čuvar hotela), Steven Berkoff (Stephen).
Nastojeći se osloboditi prošlosti i frustracija zbog nemogućnosti izravnog dohvaćanja zbilje, engl. reporter na zadatku u Čadu, David Locke, preuzima identitet trgovca oružjem po imenu Robertson, koji je umro u susjednoj hotelskoj sobi, no spoznaje da je konačna zamjena stega konvencija, kauzalnosti i vremena moguća samo u smrti.
Uspostavljajući neovisnost kamere o liku već uvodnom sekvencom, koja neočekivanim izmjenama točke gledišta te naglašavanjem ovisnosti pripovjednoga kontinuiteta, a i prostornih odnosa, o interpretativnom okviru, film se oblikuje spregom predočene fikcije i medija njezina izražavanja. Suprotstavljajući pretpostavljenu puninu stvarnosti ustaljenim mogućnostima bilježenja i tumačenja aspekata zbilje, kakvi su intervjui s polit. vođom i lokalnim vračem, snimke izvršenja strijeljanja te magnetofonske snimke razgovora s Robertsonom, Locke pokušava ostvariti empirističku koncepciju identiteta, na koju upućuje njegovo ime, te poništiti razliku promatrača i predmeta promatranja. Razrađene kompozicije, složeni montažni prijelazi i pokreti kamere te izmjene rakursa, osvjetljenja i uporabe zvuka u sekvencama koje prikazuju Lockea supostavljeni su prizorima s njegovom ženom Rachel, snimljenima tehnikom filma istine, u kojima je kamera pretežno statična, zvuk nejasan, a osvjetljenje neujednačeno, kao i na Lockeovu vlastitom reporterskom materijalu: naglašeno konstruirana »zbilja« uokviruje dokumentarističke prikaze stvarnosti, uobličene pravilima tv reportaže. Svaki se identitet, kako osobni, tako i znakovni, pokazuje kao funkcija pamćenja, dok se istodobno samo pamćenje pokazuje ovisnim o reprezentacijskim i interpretacijskim mehanizmima uspostave identiteta. Pažljivom zamjenom fotografija u putovnici, Locke može postati Robertson, no oslobođenje od vlastite sudbine moguće je samo prisvajanjem drugačije prošlosti i s njom povezane budućnosti; intenzivan kolorit pustinje u kojemu su bijele, sive, oker i plave površine jasno razdvojene može se samo zamijeniti prigušenim smeđim i sivim tonovima gradskog pejsaža – kao što je potpuna negacija identiteta moguća samo u smrti, boja se može dokinuti samo crnim ekranom kraja filma. Sustavnim odvajanjem pogleda kamere od vizure protagonista te prostornim i vremenskim dislokacijama, sižejno oblikovanje neprestano podriva predstavljačke i pripovjedne konvencije kojima se služi. U pretposljednjoj sekvenci filma, sedmominutnoj neprekinutoj vožnji u kojoj kamera napušta protagonista te izlazeći iz hotelske sobe prolazi kroz rešetke na prozoru, kruži trgom i zatim se vraća da bi na krevetu našla tijelo mrtva Lockea, koji je u elipsi ubijen kao Robertson, pogled kamere postiže potpunu neovisnost o fabularnim i reprezentacijskim očekivanjima; po S. Chatmanu »narativni diskontinuitet predočen je filmskim kontinuitetom.«
T. Brlek
http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1495
