Piše: Noam Čomski
Proizvodnja pristanka – I dio
Nedavno sam s obitelji i prijateljima šetao Nacionalnim parkom. U jednom smo trenutku došli do spomenika na kojemu je pisalo: “Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati.”
Naravno, nije baš prikladno reći da su urođenici žrtvovali sebe i svoju zemlju za tako plemenitu svrhu. Točnije je da su bili poklani, desetkovani i rastjerani u jednome od najvećih genocida u ljudskoj povijesti. Trenutne procjene govore da je u vrijeme Kolumbova otkrića – kako mi to kažemo – u Latinskoj Americi moglo biti oko dvadeset milijuna Indijanaca plus još dvanaest do petnaest milijuna sjeverno od Rio Grandea. Do 1650., kada je oko 95% populacije Latinske Amerike bilo izbrisano i kontinentalne granice SAD-a uspostavljene, samo je nekih dvjesto tisuća domorodaca preostalo. Ukratko, riječ je o masovnome genocidu kojega Amerikanci slave svaki listopad veličajući Kolumba – značajna masa je na Kolumbov dan počinila samoubojstvo.
Stotine američkih građana, dobronamjernih i poštenih ljudi, stoje okupljeni oko spomenika, pročitali su što piše, očigledno bez reakcije; osim možda osjećaja zadovoljstva što barem odajemo dolično priznanje žrtvovanju urođenika, jer je vjerojatno spomenik zato postavljen. Možda bi drugačije reagirali kada bi bili u posjetu Auschwitzu ili Dachau i pronašli spomenik na kojemu piše: “Ovdje leži žena, židovka, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati.”
Istina nije u potpunosti zatajena. Istaknuti Harvardov povjesničar i biograf Kolumba, Samuel Eliot Morrison, komentira “da je okrutna politika inicirana od Kolumba, a koju su sprovodili njegovi nasljednici, rezultirala potpunim genocidom.” Ovaj je navod “izostao iz slavne romanse”, objašnjava Howard Zinn u svojoj knjizi “Peoples history of the USA”, ništa od toga nema u zadnjem odlomku knjige u kojemu Morrison zaključuje svoje veličanje Kolumba: Kolumbo je imao svojih propusta i pogrešaka, no to su uvelike pogreške kvaliteta koje su ga učinile velikim – njegove neukrotive volje, njegove veličanstvene vjere u Boga i njegove vlastite misije kao pronosioca Krista u krajevima preko mora, njegove tvrdoglave ustrajnosti unatoč nemaru, siromaštvu i teškoćama. No, nije bilo mrlja ni tamne strane njegove najizrazitije i najesencijalnije od svih kvaliteta – njegovoga moreplovstva.
Izostavio sam korespondirajući odlomak koji bi neki akoliti mogli sastaviti o ostalim vršiocima “potpunog genocida” ili nekih manje značajnih zločina, ili reakciju koja bi nastala oko nas da su takvi primjeri postojali.
Sjećanje zapisano na spomeniku Wampanoang ženi nije originalno. Prije stošezdeset godina je John Quincy Adams istaknuo u govoru prilikom 4. srpnja da je američka vlada superiornija od ostalih zbog toga što je bazirana na pristanku, a ne osvajanju:
Prvi su doseljenici… odmah nakon dolaska kupili od Indijanaca pravo naseljavanja. To je bio društveni ugovor formiran na elementarnim principima civilnoga društva, u kojemu osvajanje i potčinjavanje nisu postojali. Brutalna sila je bila u potpunosti odbačena: sve je bilo dobrovoljno, sve je bio stvarni pristanak: sve je bio dogovor duše s dušom.
Citirajući ove bilješke predsjednika koji se strogo držao zakona i poštovao pregovore s Indijancima, T. D. Allman napominje da je “američko nacionalno iskustvo genocida nad Indijancima praktički nepostojeće… Oni nisu bili ljudska bića, oni su bili samo smetnja nemilosrdnome trijumfu Amerike, smetnja koju je trebalo otkloniti da bi se napravilo više mjesta za novu američku slobodu.” Konsenzus je bio takav da je “naše vlastito dostojanstvo koje je javno proglasilo pravo na život, slobodu i težnju za srećom dokinulo prava ljudi čije smo živote, slobodu i sreću izbrisali s lica Zemlje”. Indijanci su bili prvi “agresori” s kojima se trebalo suočiti u našem slavlju slobode; definicija agresora je takva da ih moramo napasti, što je kasnije uslijedilo s Meksikancima, Filipincima, Vijetnamcima, Nikaragvancima i mnogim drugima. Treba dodati da su SAD ovdje jedinstven primjer, sve do današnjih dana.
Smisao u kojem je urođenička populacija “dala stvarni pristanak u ovome dogovoru duše s dušom” je dalje objasnio jedan od ranih američkih sociologa, Franklin Henry Giddings, u vrijeme kada smo postizali pristanak s Filipincima. On je skovao frazu “pristanak bez pristanka” da bi opisao uspjeh Britanaca u širenju “britanske svetosti života” i “potrebu društvenoga poretka” nad “rasno podređenim skupinama”. “Ako u narednim godinama”, napisao je, kolonizirani “vide i potvrde da je sporna veza bila namijenjena najvišim interesima, s razlogom bi se moglo smatrati da je vlast nametnuta uz pristanak onih nad kojima se vladalo” – isto kao i kad dijete daje “pristanak bez pristanka” kada ga roditelji spriječe da otrči na cestu.
Za vrijeme posjeta uglednome i vrlo cijenjenom američkom koledžu, odveli su me na obilazak katedrale koledža i pokazali mi seriju obojenih staklenih prozora na kojima je zapisana povijest koledža od vremena kada su ga napale snage unije pa sve do danas. Jedan je panel bio posvećen osnivanju ROTC zračnih snaga. Panel je prikazivao čovjeka koji je sjedio za stolom i potpisivao nekakav dokument, dok je pokraj njega stajao oficir zračnih snaga. U pozadini se vidio američki bombarder, a na ploči je pisalo E = mc2. Isprva nisam mogao vjerovati, obojeni stakleni prozor u katedrali slavi atomsku bombu bačenu na Hirošimu i Nagasaki, ono što je Truman u svoje vrijeme opisao kao “najveću stvar u povijesti”.
No, nisu svi smatrali da je to baš tako. Istaknuti indijski pravnik, Radhabinod Pal, u svome je disidentskom viđenju Tribunala iz Tokyja koji je procjenjivao japansku ratnu krivnju napisao da “ako još postoji nelegitimna destrukcija civilnog života i vlasništva u ratu, tada je u Pacifičkome ratu to odluka o upotrebi atomske bombe jedino blisko priklanjanje direktivama… nacističkih vođe tijekom Drugoga svjetskog rata. Ništa poput toga se ne može pripisati trenutno optuženima.” Pal nije istaknuo što podrazumijeva pod suđenja za ratne zločine. Svejedno, takva shvaćanja su izostavljena iz svijesti pobjednika, i možda nas ne bi trebalo čuditi što “najveću stvar u povijesti” slavi obojeni stakleni prozor u katedrali koledža koji je posvećen humanim vrijednostima i religioznoj odanosti.
Proces kreiranja i učvrščivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmišljenih povijesnih sjećanja jest ono što nazivamo “indoktrinacija” ili “propaganda” kada je povezano sa službenim neprijateljima, a kada mi to radimo onda je riječ o edukaciji, moralnoj poduci ili građenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budući da efektivno blokira bilo kakvo razumijevanje onoga što se događa u svijetu. Krucijalni cilj edukacije je preusmjeravanje pozornosti na nešto drugo – recimo na Vijetnam ili Centralnu Ameriku, ili Srednji Istok, gdje se naši problemi navodno nalaze – odvratiti je od naših vlastitih institucija i njihovog sistematskog funkcioniranja i ponašanja, od pravog izvora velike količine nasilja i patnje u svijetu. Od presudne je važnosti spriječiti razumijevanje i preusmjeriti pozornost s izvora našeg vladanja, tako da elitne skupine mogu djelovati bez javnih ograničenja i postizati vlastite ciljeve – koji se u akademskoj teologiji nazivaju “nacionalnim interesima”.
Važnost onemogućavanja razumijevanja, i uspjeh koji je time postignut, su vrlo dobro ilustrirani u današnjim aferama. Prošle je jeseni Svjetski sud odbacio američka prepiranja koja nisu imala opravdanje nakon žalbe Nikaragve o američkoj agresiji na nju. Problem se pojavio u travnju 1984. kada je Nikaragva podnijela žalbu Sudu da Amerika minira njezine luke i napada njezin teritorij. U sjajno odabranome trenutku, predsjednik Reagan je na taj dan pustio u javnost Predsjedničku proklamaciju, označivši 1. maj kao Dan zakona 1984. Reagan je pozdravio naše “dvjesto godina staro prijateljstvo između zakona i slobode”, dodajući da bez zakona samo “kaos i nered” mogu postojati. Dan ranije, kao svoj doprinos vladavini zakona, obznanio je da SAD neće priznati ni jednu odluku Svjetskoga suda.
Ti su događaji izazvali mnogo gnjeva. Anthony Lewis je u New York Timesu ponizio Reaganovu “nesposobnost da razumije što vladavina zakona znači ovoj zemlji”. Lewis je primijetio da je senator Moynihan učinio “veliku stvar” kada je u govoru na Školi prava kritizirao Reaganovu administraciju zbog “napuštanja stoljećima stare predanosti ideji zakona u vođenju nacije”, zbog njezine “misteriozne kolektivne amnezije”, zbog “gubljenja sjećanja kojima smo nekoć bili toliko predani”. “Naša delegacija pri UN-u”, kazao je Moynihan, “ne poznaje povijest svoje zemlje.”
Nažalost, Ronald Reagan i Jane Kirkpatrick su ti koji razumiju što vladavina zakona znači ovoj zemlji, dok senator Moynihan i Anthony Lewis pate od misteriozne kolektivne amnezije. Slučaj o kojemu raspravljaju je vrlo dobar primjer. Ista se stvar dogodila i ranije, praktički na isti način. Priču je ispričao Walter LeFeber u svojoj vrijednoj knjizi “Inevitable Revolution”. 1907. je Sud pravde za Centralnu Ameriku uspostavljen na inicijativu Washingtona, sa zadatkom da presuđuje o konfliktima između država te regije. “Kroz devet godina”, objašnjava LaFeber, “institucija je bila bezvrijedna budući da su SAD dva puta – 1912. i 1916. – odbile priznati odluku Suda koja je bila protiv njihovih interesa u Nikaragvi.” 1912. Sud je osudio američku intervenciju u Nikaragvi; a Washington je tu odluku jednostavno ignorirao. 1916. Sud je podržao tvrdnju Costa Rice da akcije SAD-a u Nikaragvi krše njezina prava. SAD su opet odbacile odluku, efikasno uništavajući Sud. “U uspostavljanju kontrole nad Centralnom Amerikom”, komentira LaFeber, “SAD su uništile instituciju koja je Centralnu Ameriku pokušavala ujediniti.” Do konačnoga kraha je došlo 1922. kada je državni sekretar Charles Evans Hughes u Washingtonu sazvao konferenciju država Centralne Amerike. LaFeber to komentira:
Namjera nije bila da se ponovi konferencija iz 1907., kada su države Centralne Amerike trebale same doći do vlastitih zaključaka. Ovaj put su SAD, uz pomoć vjerne (i marincima okupirane) Nikaragve, uspostavile agendu koja je uključivala opomenu koju kasnije nije nitko spominjao – neoplakani Sud za Centralnu Ameriku.
Postoje razlike između ranijeg slučaja i ovoga sada, doduše ne one koje bi naša povijesna amnezija rado predložila. Danas Nikaragva nije pod okupacijom marinaca – samo pod napadom američke plaćeničke vojske zvane “borci za slobodu”, a ni SAD nisu više dovoljno moćne da bi jednostavno odbacile Svjetski sud.
Teško je povjerovati da je senator Moynihan bio ozbiljan kada je govorio o našoj predanosti vladavini zakona, vjerojatnije je da je on jedno govorio, a drugo mislio, ili je možda u pitanju bila njegova irska duhovitost? U svojim memoarima, u kojima opisuje vrijeme svoga mandata, UN-ov ambasador Moynihan daje grafičke primjere vlastite predanosti vladavini zakona, posebno povelji Ujedinjenih naroda koja zabranjuje upotrebu sile u međunarodnim sukobima. Tako, kada je Indonezija upala u Istočni Timor 1975., ilegalno koristeći američko naoružanje i s očitim blagoslovom SAD-a, Moynihan se posvetio blokiranju svih poteza UN-a kojima se nastojala spriječiti agresija – zbog čega su ljudima sudili u Nurnbergu – te se kasnije ponosio svojim uspjehom u toj situaciji, koja je, kako je sam objasnio, vodila velikom masakru. Zanimljivo je da to što se ponosio suučesništvom u ratnom zločinu nije utjecalo na njegovu reputaciju kao vodećeg zagovornika nepovredivosti vladavine zakona među američkim liberalima.
Incident sa Svjetskim sudom nudi neke lekcije koje se tiču sistema indoktrinacije. Lako se ismijavati iz Ronalda Reagana, no to je također odvraćanje od same stvari. Nasilje, varanje i bezakonje su prirodne odlike države, svake države. Ono što je važno u datome kontekstu jest doprinos najoštrijih kritika (unutar mainstreama) jačanju sistema indoktrinacije, kojega su i oni sami (kritičari) žrtve – što je pravilo za educirane klase, koje su uvijek najdublje indoktrinirane i, u dubljem smislu, najignorantnije grupe, ujedno i žrtve i pronosioci dogmatičnosti vjere. Veliki uspjeh kritike jest upravo to što onemogućava shvaćanje da ovo što se događa danas nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu. Radije, riječ je o sistematskom prikazivanju načina na koji naše institucije funkcioniraju i nastavit će funkcionirati, ukoliko ih ne spriječi uzbuđena javnost koja je razumjela njihovu prirodu i njihovu stvarnu povijest – upravo ono što edukacijske institucije moraju spriječiti žele li ispuniti svoju funkciju, to jest, služiti moći i privilegiji.
Praktično nam iskustvo govori: ukoliko želite naučiti nešto o propagandnom sistemu, pogledajte dobro kritike i njihove prešućene pretpostavke. To u pravilu konstruira doktrinu državne religije.
Pogledajmo još jedan aktualan slučaj. Naš napad na Nikaragvu opravdavamo time što je Nikaragva produžena ruka Sovjetskoga Saveza, koja prijeti Meksiku a samim time i SAD-u. Vrijedno je naglasiti da se temeljne pretpostavke ovoga doktrinarnog sistema šire preko političkoga spektra. Prisjetimo se bajke o ruskim MIGovima navodno poslanim u Nikaragvu; priča je izmišljena da bi se odvratila pozornost s izbora u Nikaragvi, koje je trebalo potkopati, i s činjenice da šaljemo napredno zrakoplovstvo u El Salvador da bi omogučili masakr seljaka; koji je rezultirao poboljšanom efikasnošću zahvaljujući direktnom sudjelovanju američkih vojnih snaga smještenih u našim honduraškim i panamskim skloništima, koje su koordinirale bombardiranje sela i seljaka u bijegu, dok smo mi debatirali o dubokom pitanju – da li je Nikaragva pribavila avione kojima bi se mogla oduprijeti napadu naše plaćeničke vojske, ne “gerile”, već dobro opremljene vojske koja premašuje vojsku Nikaragve po količini i kvaliteti naoružanja.
Kada je vremenski vrlo vješto odabrana priča puštena iz administracije, uspostavljajući tako okvir za daljnju diskusiju o pitanjima unutar ideološkog sistema, senatorski su glasnici dali do znanja da ako su MIGovi zaista poslani, tada mi imamo pravo bombardirati Nikaragvu zbog njezine prijetnje nama. Senator Dodd je izjavio da će SAD “morati ući i riješiti stvar – morat ćete bombardirati gajbe”.
Senator Tsongas je dodao:
Ne možete im dozvoliti da sastave te MIGove, jer MIGovi nisu upotrebljivi samo protiv El Salvadora i Hondurasa, već i protiv SAD-a, a Nikaragvanci znaju već dugo vremena da ne mogu to učiniti bez povrede američke sfere utjecaja. (Boston Globe, 9. studeni).
Pustimo sada neobičnu ideju da bi Nikaragva nezakonito “postupila” pribavivši zrakoplove kojima bi se obranila od našeg napada ili da bi mogla napasti Honduras ili El Salvador – a da za to vrijeme SAD stoje sa strane kao milostiv bespomoćan div, kako je Nixon jednom zacmizdrio. Razmotrimo prijetnju koju Nikaragva upućuje nama. Prema tim standardima, SSSR ima pravo bombardirati Dansku, koja nije ništa manja prijetnja njima nego Nikaragva nama – u stvari, puno je veća prijetnja budući da pripada neprijateljskom vojnom savezu velike moći – također ima pravo bombardirati i Tursku granicu i NATO baze uz nju koje prijete sigurnosti Sovjetskoga Saveza. Prije pedeset godina Hitler je upozorio da je Čehoslovačka bodež uperen u srce Njemačke, neprihvatljiva prijetnja njezinoj sigurnosti. Prema našim standardima, Hitler je izgleda bio pri zdravoj pameti. Ponavljam, riječ je o doprinosu kritika koje nisu vrijedne spomena.
Vratimo se tvrdnji da je Nikaragva produžena ruka SSSR-a koja prijeti Meksiku. Marinci su ponovno 1926. poslani u Nikaragvu, koju su okupirali veći dio stoljeća, da bi suzbili prijetnju boljševika. Tada je produžena ruka SSSR-a bio Meksiko, koji je prijetio Nikaragvi a samim time i SAD-u. “Meksiko je prvi na kušnji”, obznanio je predsjednik Coolidge kada je poslao marince u Nikaragvu, u intervenciju koja je dovela do uspostavljanja Somozine diktature I njegovih terorista – Nacionalne garde koju su istrenirali Amerikanci – te do ubojstva autentičnoga nikaragvanskog nacionalista Sandina. Iako su se lica izmjenila, uloga ostaje ista: ubiti Nikaragvance.
Što smo radili ranije kada se nismo mogli potužiti na prijetnju boljševika? Woodrow Wilson, veliki apostol samoodređenja, slavio je istu ovu doktrinu šaljući ratnike na Haiti i u Dominikansku Republiku, gdje su ponovno uspostavili ropstvo, spalili i uništili sela, mučili i ubijali, ostavljajući Haitiju nasljeđe koje danas leži u jednom od najbjednijih kutaka jednog od najbjednijih dijelova svijeta, a u Dominikanskoj Republici ostavili pozornicu diktaturi Trujilla, koja je uspostavljena nakon brutalnog rata pobunjenika, rata koji je izostavljen iz povijesti; prva knjiga koja se tim bavi je tek nedavno izašla, nakon šezdeset godina. Nije bilo boljševika kojima bi mogli opravdati svoje akcije pa smo se zato branili od divljaka.
Zapovjednik marinaca Thorpe opisao je kako je marincima koji su uplovljavali rekao “da su služili svojoj domovini jednako vrijedno kao i njihovi sretni drugovi preko mora, te da će rat trajati dovoljno dugo da svaki čovjek dobije priliku boriti se protiv divljaka u Europi kao i protiv divljaka u Santa Domingu”. Ruka divljaka je bila posebno prisutna na Haitiju. Thorpe je objasnio: “Tko god vodi ovu revoluciju, mudar je čovjek; sigurno ima mnogo koristi od crnčuga… Vidi se rad Nijemaca.” “Napravim li dobar posao i očistim ovu… provinciju od pobunjenika te ih mnogo ubijem”, dodao je, “znači da bih bio dobar njemački ubojica.”
U ranijim smo se godinama branili od drugih agresora. Kada je Polk zauzeo trećinu Meksika branili smo se od meksičke agresije, i to duboko unutar meksičkog teritorija; također smo morali zauzeti Kaliforniju zbog moguće britanske prijetnje. Indijanski ratovi su isto tako bili obrambeni; Indijanci su nas napadali iz svojih britanskih i španjolskih skloništa pa smo bili prisiljeni zauzeti Floridu i zapad (s posljedicama po urođeničku populaciju koje su, ili bi trebale biti, poznate). Prije toga, doktrina Cotton Mathera je bila zadovoljena: on je iskazao svoje zadovoljstvo time što je “šuma praktički očišćena od tih štetnih stvorenja pa sada može bolje rasti”. To su, slučajno, bila štetna stvorenja koja su “dala sebe i svoju zemlju da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati”. Posao je bio tako dobro obavljen da više nismo klali Indijance ovdje, već smo nastavili podržavati masakre, koje konzervativna katolička crkva naziva genocidom, u područjima u kojima zadatak još nije bio uspješno obavljen, kao u Gvatemali, odnosno unutar “sfere utjecaja” koju smo morali obraniti, sudeći po senatorskim glasnicima, isto kao što smo je branili od vlastite populacije – tako efektivno proteklih godina.
Nastaviće se
