U okviru najvećeg masovnog pokreta u našoj historiji, koji je revolucionarnom borbom ostvario principe socijalizma, traže se danas naučna, književna, umjetnička i ideološka ostvarenja, na intelektualnoj podlozi jedne problematike, koja metodički nije ispitana sa stanovišta najelementarnijeg poznavanja intelektualno-moralne, kulturnohistorijske, estetskomorfološke, ekonomske i soeiološke anatomije našega građanskog društva. Elementi kulturne i politiëke svijesti, koji se u okviru vlastite bogate kulturnohistorijske prošlosti javljaju u našem građanskom stoljeću, samo su jedan detalj, upravo možda najnezanimljivija epizoda naše kulturne historije, tako bogate simultanošću stilova i utjecajnih komponenata kao malo koja u zapadnoevropskom svijetu.
Dok u analitičkokritičkom pogledu nijesmo svršili ni sa preliminarima, mi stojimo pred raznovrsno i neobično isprepletenim kulturnim zadacima jednog politički ostvarenog plana, koji ne predstavlja vise nikakovu hipotezu niti kulturnopolitički program, nego državnom politikom određenu ekonomsku i socijalnu stvarnost.
Na šest narodnih sektora, koji se podudaraju sa političkoadministrativnom podjelom na šest republika: na sektoru srpskom, hrvatskom, makedonskom, crnogorskom, slovenačkom i bosanskom, treba da se postavi program koordinirane kulturnopolitičke djelatnosti, kojoj bi bila svrhom izgradnja jedinstvene socijalističke kulture. Parola socijalističke književnosti i umjetnosti (zapravo kulture i nauke) ne treba da ostane parolom: ona. treba da se ostvari na svima sektorima socijalističke kulturne djelatnosti, a da je pojava jedne takve enciklopedije (kao što je naša) jedan od najosnovnijih preduslova za izgradnju kulturne svijesti, to, mislim, nije potrebno dokazivati.
Latinsko-bizantinski raskoli
U ovom uvodu ograničit ćemo se, radi pojednostavnjenja zadatka, na neke probleme naših, nažalost, još uvijek aktuelnih latinsko-bizatinskih horizonata, jer su upravo te korozivne, razorne, više od toga: intelektualnomoralne rastvorne sheme najfatalnije djelovale na radanje, a istodobno i na razjedinjavanje naše nacionalne svijesti u devetnaestom stoljeću. Stvaranje latinsko-bizantinskih izoliranih malograđanskih shema narodne svijesti, djelovanje tih palanačkih politikantskih koncepcija u drugoj polovini devetnaestog stoljeća na formiranje naše kulturne nadgradnje, oblikovalo je srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u onoj razdvojenoj, bilateralnoj formi, kakvu smo je mi zatekli u historijskom periodu ujedinjenja, раk sve do godine 1940—41.
Političko bunilo 1941—45 ne bi bilo poprimilo one delirične oblike, da je kulturna kohezija naših naroda bila osnovana na uzajamnom poznavanju, tj. na poznavanju onih kulturnih i historijskih fakata, koji su oblikovali tu razjedinjenu svijest po diktatu stranih sila kojima je naše rasulo u obliku razjedinjenja jedinim programom. Ove malograđanske, konzervativne, često puta kontrarevolucionarne sheme elementi su još uvijek žive, slabo civilizirane svijesti, u relativno veoma velikom broju predstavnika danas još uvijek negativno aktivne tzv. „elitne građanske inteligencije”. Ti elementi rasula i dezagregacije, osnovani na romantičnim hipotezama i eskamotirani po inostranim imperijalistiëkim komponentama, nijesu bili podvrgnuti naučnoj sistematskoj analizi, pa prema tome niti reviziji, ni u građanskoj, konzervativnoj, ni u liberalnoj, ni u dijalektičkoj varijanti.
Čitav niz krupnih i neoborivih fakata obavijen je romantičnom retorikom. Političko ujedinjenje godine 1918, u formi međunarodnog fait accomplija od 1. decembra, na primjer, u tim je malograđanskim svijestima (s jedne i s druge strane) do danas još uvijek neka vrsta više sile, koja je na temelju zaključaka pariskog i saintgermainskog mira poremetila svaku mogučnost razumijevanja ovog svršenog čina, stvorenog na temelju diktata međunarodnih aranžmana. Ove retorične i ništavne sheme, anahronizam već onog trenutka kada su se rađale prije stotinu godina, i danas su još najosnovnijim lajtmotivom negacije južnoslovenskce stvarnosti na moto: „Zbogom, lijepi dani francijskojozefinizma, obrenovićevskih zajmova ili crnorukaške radikalije od 1903—14!” Uzunovićeva palata Devanha otputovala je sa Kupincem u nepovrat, a Stepinec u Krašiću i Milan Gavrilović u Londonu činodejstvuju kod istog političkog parastosa, nadajući se romantičnim šansama novoga gradanskog rata, pošto im kao autentičnim vampirima nije bilo dovoljno pokolja od 1918—1945.
Još uvijek jedan prilično visoki procenat naše srpske i hrvatske konzervativne inteligencije smatra ujedinjenje Srba i Hrvata u jednu državnu cjelinu događajem anorganskim do toga stepena, da je parlamentarna kriza Eshaezije sa kraljevom oligarhijom logično završila jednim od najtragičnijih lomova 1941. Legenda о Istoku i о Zapadu, о Drini, о Srijemskoj Mitrovici kao biskupiji svetog Andronika (koja je poslužila za raskol jedne i druge crkve), teza о dva ili о tri svijeta, parole o zapadnoevropskoj civilizaciji i о Balkanu, kao pojmovima koji se međusobno isključuju, parole vidovdanskog rasnog Ideala, koji je oslobodio austrijske provincije od vjekovnog ropstva itd., sve te kajmakčalanske i hrvatske državnopravne parole odigrale su tragičnu svoju ulogu u periodu 1918—1941, a naročito рак 1941 — 1945.
Hej trubaču s bojne Drine ili Još Hrvatska osamdesetih godina prošlog stoljeća — pretvorile su se u „hajte, psine, preko Drine” ili „oj, Hrvati, mi ćemo vas klati” godine 1941. Ove sopravvivenze i danas su još (nažalost) uvijek osnovnim temama na visokim školama: po njima se predaju historija i historija književnosti, one su zatrovale lingvistiku i filologiju, one se javljaju u obliku knjževnokritičkih eseja i onda kada su pojedini pisci uvjereni da misle materijalistički kritično ili da su uzvišeni iznad partikularističkih predrasuda.
U jednoj od mnogobrojnih diskusija, kako bi valjalo pristupiti pozitivnom stvaranju romantične drame izjavio je Grillparzer prije stotinu godina: „Sve nas pokvario je Shakespeare!” Za rađanje romantične, tzv. rodoljubive nacionalne svijesti kod Srba i Hrvata, polovinom devetnaestoga stoljeća, mogla bi se parafrazirati ova Grillparzerova fraza: „Sve nas pokvario je Grillparzer!” (Ruvarac, Sterija u Rodoljupcima smioni su izuzeci, na vlastitom frontu.)
Miroslav Krleža
99 varijacija
