Bakushû, igrani, drama, Japan, 1951
REŽIJA: Yasujirō Ozu
ULOGE:
Setsuko
Hara (Noriko Mamiya),
Chishû Ryû (Koichi Mamiya),
Chikage
Awashima (Aya Tamura),
Kuniko Miyake (Fumiko Mamiya),
Ichirô
Sugai (Shukichi Mamiya),
Chieko Higashiyama (Shige Mamiya)
SCENARIJ:
Kôgo
Noda,
Yasujirô Ozu
FOTOGRAFIJA:
Yûharu
Atsuta
GLAZBA:
Senji
Itô
MONTAŽA:
Yoshiyasu
Hamamura
SADRŽAJ:
U godinama nakon Drugog svjetskog rata postaje jasno da se nekad tradicionalno japansko društvo temeljito i nepovratno promijenilo. Mlada Noriko Mamiya 28-godišnja je djevojka koja u gradu Kamakuri u prefekturi Kanagawa živi u obitelji tradicionalnih nazora, s ocem Shûkichijem, majkom Shige, sa starijim bratom, liječnikom Kôichijem, te s njegovom suprugom Fumiko i dvojicom sinova, klincima Minoruom i Isamuom. Kao djevojka modernih nazora Noriko je zaposlena, druži se s prijateljicama s kojima izlazi i na čaj, a na poslu joj ne pada na pamet poslušati šefa Satakea, koji vjeruje da joj je pronašao idealnog supruga, starijeg neženju Manabea. No kad odluči otvoreno odbiti poslušnost šefu, Noriko će naići na nerazumijevanje ukućana koji će poduzeti sve da ju prema njihovom mišljenju ´privedu pameti´. To podrazumijeva da se Noriko uda za čovjeka kojeg nije sama izabrala, što za nju ne dolazi u obzir.
Nagrađivana drama suscenarista i redatelja Yasujirôa Ozua, osebujnog filmaša trajno zaokupljenog nizom tema i motiva povezanih uz obiteljske i društvene odnose u onodobnom Japanu, poput majčinske požrtvovnosti, sukoba očeva i sinova, preljuba, pitanja bračnog izbora itd., u tematski fokus stavlja problem nerazumijevanja među generacijama te motiv osamostaljivanja žene u postratnom japanskom društvu. S osloncem na jasan i prepoznatljiv narativni stil, obilježja kojeg su i profinjena poetičnost, vješto prepletanje tragike i komike te intrigantna karakterizacija likova, Ozu je, uobičajeno pedantno kontrolirajući fotografiju, scenografiju, glumu i ostale sastavnice djela, kreirao slojevitu priču o kompleksnim odnosima triju naraštaja jedne japanske obitelji, odnosima koje modernitet mijenja neumoljivo i neminovno, time narušavajući tradiciju i uvriježena pravila. Statičnom kamerom postavljenom u visinama lica osoba koje kleče na tatamiju, Ozu očekivano sugestivno i lirično niže podjednako tužne i vedre prizore iz svakodnevice likova, slike povezane promišljenim vizualnim i zvučnim prijelazima kojima film oblikuje kao elegičnu cjelinu u kojoj oslikava rasap jednog obiteljskog minisvemira.
C/B, 125′
http://kinotuskanac.hr/movie/rano-ljeto
