Jedna od najlepših, najtananijih ljubavnih priča ikada napisanih, Đavo u telu smeštena je u Pariz tokom poslednje godine Prvog svetskog rata. Narator, šesnaestogodišnji dečak, priča o svojој ljubavnoj vezi sa Martom Lakomb, mladom ženom čiji je muž vojnik na frontu. Sa gotovo nemilosrdnom pronicljivošću opisuje svoje protivurečne emocije — ponos adolescenta na pragu muževnosti i bol deteta gurnutog prebrzo u zrelost.
Veza ubrzo postaje skandal, a njihovi prijatelji, užasnuti i neverici, odbijaju da prihvate ono što se događa — čak i kada afera dostigne svoj tragični vrhunac.
Raymond Radiguet rođen je u Sen Moru (Val-de-Marne) u blizini Pariza, kao sin karikaturiste. Godine 1917. seli se u grad. Ubrzo će napustiti Lise Šarleman, gde je studirao, kako bi se posvetio novinarstvu i književnosti. Povezao se sa modernistima, sprijateljio se sa Pikasom, Maksom Jakobom, Žanom Jugo, Huanom Grisom, a posebno sa Žanom Koktom, koji je postao njegov mentor. Radige je takođe imao nekoliko dobro dokumentovanih veza sa ženama. Anegdotu koju prenosi Ernest Hemingvej govori o besnom Koktu koji optužuje Radigueta (poznatog u pariskim književnim krugovima kao “Monsieur Bébé” – Gospodin Beba) za dekadenciju zbog njegove afere sa manekenkom: “Bébé est vicieuse. Il aime les femmes.” (“Beba je izopačen. Voli žene.” [Primetite upotrebu ženskog pridjeva:]). Hemingvej nagoveštava da je Radiguet koristio svoju seksualnost da unapredi karijeru, budući da je bio pisac “koji je znao da napravi karijeru ne samo svojim perom već i svojim olovkama.”
Početkom 1923. Radiguet je objavio svoj prvi i najpoznatiji roman “Le Diable au corps” (Đavo u telu). Priča o mladoj udatoj ženi koja ima aferu sa šesnaestogodišnjim dečkom dok joj je muž na frontu izazvala je skandal u zemlji koja je upravo prošla kroz Prvi svetski rat. Iako je Radiguet to poricao, kasnije je utvrđeno da je priča dobrim delom autobiografska. Kritičari, koji su u početku prezirali intenzivnu publicitetsku kampanju oko izlaska knjige (nešto što u to vreme nije bilo povezivano sa književnim delima), konačno su bili osvojeni kvalitetom Radiguetovog pisanja i njegovom trezvenom, objektivnom stilom.
Njegov drugi roman, “Le bal du Comte d’Orgel” (Bal grofa d’Orgela), takođe koji se bavi preljubom, objavljen je tek posthumno 1924. Radiguet je umro prethodne godine, u dobi od 20 godina, od trbušnog tifusa, koji je dobio nakon putovanja sa Koktom. Kao reakciju na ovu smrt, Fransis Pulenk je napisao: “Dva dana nisam mogao ništa da radim, bio sam toliko zapanjen” (Ivri 1996). Pored ova dva romana, Radiguetovo delo obuhvata nekoliko zbirki poezije i jednu dramu.
Izvod iz djela
Zakleo sam se da je neću pratiti do Pariza. Ali nisam mogao obuzdati želju za njezinim usnama.
Kako sam podlo želio daje manje volim, tu sam želju objašnjavao time što odlazi, onim tako pogrešnim »posljednji put«, osjećajući da to neće biti posljednji put osim ako to ona sama neće htjeti.
Na kolodvoru Montparnasse, gdje se trebala naći sa suprugovim roditeljima, poljubih je bez ikakva sustezanja. Izgovarao sam se da to činim jer da se roditelji mogu pojaviti svakog trena, te da se može nešto presudno zbiti.
Vrativši se u J …, naučen da dan provodim u očekivanju časa kada ću se uputiti Marthi, nastojao sam se nekako rastresti. Okopavao sam vrt, pokušavao čitati, igrao sam se sa sestrama skrivača što već nisam činio pet godina. Navečer, da ne bih pobudio sumnju, odlazio sam na šetnju. Obično mi je šetnja do Marthe bila ugodna. Te sam se večeri jedva vukao, spoticao sam se o šljunak i osjećao sam kako mi srce snažnije lupa. Ispružen u čamcu prvi put u životu zaželih umrijeti. No bijah nesposoban i za život i za smrt, računao sam na nekog milosrdnog ubojicu. Žalio sam što se ne može umrijeti ni od tuge, ni od boli. Malo-pomalo praznila mi se glava poput vode koja istječe iz kade. Još samo posljednje dugo usisavanje i glava je prazna. Zaspao sam. Probudila me svježina srpanjskog jutra. Vratih se kući ukočen. Vrata bijahu širom otvorena. Otac me osorno dočeka. Majka se malo razboljela: poslali su sobaricu da me probudi da odem po liječnika. Moja odsutnost bijaše otkrivena.
Podnio sam scenu diveći se instinktivnoj tankoćudnosti svoga oca koji je od tisuću mogućih krivica odabrao jednu nedužnu kako bi krivcu mogao omogućiti da se opravda. Nisam ni pokušao, jer to bijaše suviše teško. Prepustio sam ocu da vjeruje kako se vraćam iz J… i kada mi je poslije večere zabranio izlazak, bijah mu zahvalan što je i dalje moj saučesnik i što mi je pružio izgovor da više sam ne lutam uokolo.
Iščekivao sam listonošu. To je bio moj život. Nisam bio kadar učiniti ni najmanji napor da je zaboravim.
Martha mi je darovala nož za rezanje papira zahtijevajući da se njime koristim pri otvaranju njezinih pisama. Ali kako sam se njime mogao poslužiti? Bio sam suviše nestrpljiv. Omotnice bih odmah razderao. Postiđen bih svaki put ponovo odlučio da četvrt sata pismo držim neotvoreno. Nadao sam se da ću na taj način zadobiti vlast nad samim sobom i da ću pisma sačuvati u džepu netaknuta. Ali to sam uvijek odgađao za slijedeći dan.
Jednog dana, nestrpljiv zbog svoje slabosti, u nastupu bijesa razderah pismo u komadiće i ne pročitavši ga. Onog trena kada se papirići razletješe vrtom već se nađoh na četiri noge. U pismu se nalazila Marthina fotografija. Ja, koji bijah toliko praznovjeran i koji najbeznačajnije stvari tumačih tragično, razderao sam joj lice. U tome vidjeh Božju opomenu. Smirih se poslije četiri sata sastavljanja i lijepljenja pisma i fotografije. Još nikada nisam bio podvrgnut takvom naporu. Strah da se Marthi nešto ne desi poticao me u tom jalovom poslu koji mi je smućivao i oči i živce.
Specijalist je preporučio Marthi kupanje u moru. Optužujući sebe sama zbog zloće, to joj ipak nisam dopustio, jer nisam htio da itko drugi gleda njezino tijelo.
Uostalom, kako je Martha trebala provesti u Gravilleu mjesec dana, radovao sam se što će se tamo nalaziti i Jacques. Prisjetio sam se njegove fotografije u bijelom koju mi je Martha pokazala dok smo zajedno kupovali pokućstvo. Ničeg se nisam toliko bojao kao onog mladog svijeta s plaža. Unaprijed sam ih smatrao ljepšima, snažnijima i elegantnijima od sebe.
Njezin će me suprug zaštititi od njih.
U stanovitim trenucima nježnosti, poput pijanca koji se grli sa cijelim svijetom, zamišljah si da pišem pismo Jacquesu u kojem mu priznajem da sam Marthin ljubavnik i da u to ime preporučujem da je pazi. Ponekad zavidjeh Marthi stoje Jacques i ja toliko obožavamo. Zar nije moguće težiti zajedno da je usrećimo? U svojim krizama osjećah se uslužnim ljubavnikom. Želio sam upoznati Jacquesa i objasniti mu zašto jedan na drugog ne trebamo biti ljubomorni. Zatim bi mržnja odjednom odagnala tu blagost.
Martha je u svakom pismu zahtijevala da odlazim njezinoj kući. Njezino me navaljivanje prisjećalo na jednu moju vrlo pobožnu tetu koja mije neprestance predbacivala što ne posjećujem bakin grob. Nemam smisla za hodočašća. Tjeskobno je smrt i ljubav tražiti na istom mjestu. Može li se misliti na neku pokojnicu ili odsutnu ljubavnicu isključivo na nekom groblju ili pak u nekoj sobi? To nisam pokušao protumačiti Marthi, nego joj odgovorih da odlazim u njezin stan, dakle isto onako kao što sam odgovarao i teti da odlazim na groblje. Ipak, otišao sam Marthi, ali pod posebnim okolnostima. Jednog dana susretoh u vlaku onu mladu Šveđanku kojoj su staratelji zabranili da dalje posjećuje Marthu. Kako sam se osjećao osamljenim osjetih potrebu da se poigram s tom djevojkom. Predložih joj da krišom sutra dođe u J… Da se ne prestraši zatajih joj Marthinu odsutnost i rekoh joj kako će Martha biti sretna kada je ugleda. Priznajem da još nisam znao što s njom namjeravam. Ponašao sam se poput djece koja pri upoznavanju žele jedno drugo zadiviti.
Nisam mogao odoljeti, a da ne vidim na Sveinom anđeoskom licu iznenađenje ili bijes kad je izvijestim da je Martha odsutna.
Da, to sam uradio, bez dvojbe, samo iz djetinjaste želje da je iznenadim, i dok nisam uspio nešto saopćiti što bi je iznenadilo, ona je oko sebe zračila neku egzotičnu privlačnost koja me je očaravala pri svakoj rečenici. Ništa slađe od te iznenadne prisnosti među osobama koje se jedva poznaju. Oko vrata je nosila zlatni križić s modrim emajlom, a na sebi je imala, barem po mojem mišljenju, neukusnu haljinu. Bila je prava živa lutka. Osjećao sam kako me sve više prožima želja da se taj sastanak desi negdje drugdje, a ne u željezničkom vagonu. Izgledom je pomalo prisjećala na pitomicu nekog samostana, a po njezinu ponašanju moglo se prosuditi da je polaznica Pigierove škole, koju je uostalom i pohađala sat dnevno učeći francuski jezik i strojopis, ali bez nekog većeg uspjeha. Pokazala mi je svoje daktilografske zadaće. Svako je pismo bilo s pogreškama i na marginama ispravljeno od nastavnika. Iz ručne torbice, očigledno njezine tvorevine, izvadila je kutiju cigareta ukrašenu plemićkom krunom. Ponudila mi je cigaretu.
Ona nije pušila, ali je to nosila zato jer su njezine prijateljice pušile. Pričala mi je o švedskim običajima, a ja sam se pretvarao kao da su mi poznati: o ivandanskoj noći; o slatkom načinjenom od borovnica.
Zatim je iz svoje torbice izvukla fotografiju svoje sestre blizanke koja joj je jučer stigla iz Švedske.
Nalazila se na konju posve gola samo s djedovim cilindrom na glavi. Zacrvenjeh se. Sestra joj bijaše toliko slična da sam posumnjao da mi se ruga te da mi pokazuje vlastitu fotografiju. Ugrizoh si usne da u sebi ugušim želju da poljubim ovu nestašnu naivku. Morao sam imati životinjski izgled jer vidjeh kako prestravljena pogledom traži sigurnosnu kočnicu.
Sutradan u četiri sata došla je Marthi. Rekoh joj da je Martha u Parizu i da će se uskoro vratiti. Pridodah: »Zabranila mi je da vas pustim otići prije nego li se ona vrati.« Računao sam joj otkriti svoj plan tek kasnije. Srećom bila je sladokusac, a i moje sladokustvo poprimilo je nepoznati oblik. Doduše, nisu me privlačili torta i sladoled od malina, nego poželjeh biti i torta i sladoled što ga ona prinosi svojim ustima. Moja su se usta sama od sebe otvarala.
Nisam za Sveom žudio zbog poročnosti nego iz sladokusja. U nedostatku njezinih usana zadovoljio bih se i njezinim obrazima.
Govorio sam jasno izgovarajući svaki slog kako bi me ona mogla lako razumjeti. Uzbuđen tom večericom, iako sam obično bio tih, odjednom sam se uzrujao zbog toga što ne mogu govoriti brže. Osjećao sam potrebu da sve izbrbljam, da joj se djetinje povjerim. Primakoh uho njezinim usnama. Pio sam njezine riječi. Primorah je da popije čašicu likera. A zatim sam je žalio kao da se radi o ptičici koju htjedoh opiti. Nadao sam se da će njezina pripitost pogodovati mojim nakanama, jer bijaše mi posve svejedno hoće li mi svoja usta dati dobrovoljno ili neće. Pomislio sam kako baš nije zgodno da se to zbiva u Marthinu stanu, ali se uvjeravah da time ništa ne oduzimam našoj ljubavi. Želio sam Sveu kao što se želi voća, a na to nijedna ljubavnica ne može biti ljubomorna. Držao sam njezine ruke u svojima koje mi se pričinjahu nezgrapnima. Osjetio sam potrebu da je razodjenem i nunam u svojem naručju. Ona se opružila po divanu. Ustadoh i nadvili se nad njezinim vratom, ponad onog mjesta gdje počinju nicati vlasi poput finih pahuljica. Iz njezine šutnje ne mogoh zaključiti čine li joj moji poljupci zadovoljstvo; nije na francuskom mogla naći pristojan izraz da me odbije. Grizao sam je za obraze iščekujući da iz njih šikne sladak sok kao iz breskve.
Poljubih je najzad u usta. Podnosila je moja milovanja stišćući kao strpljiva žrtva usta i oči. Jedini pokret odbijanja bijaše lagano okretanje glave s lijeva na desno, s desna na lijevo. Možda sam se varao, ali moja usta nisu u tome otkrila iluziju pristajanja. Ostadoh uz nju što još nisam uradio s Marthom. To opiranje kojeg zapravo i nije bilo laskalo je mojoj odvažnosti i mojoj lijenosti. Bio sam dovoljno naivan da povjerujem da će biti jednako lagano i kasnije, te da ću lagano postići svoj cilj.
Nikada nisam svlačio žene, prije su one mene razgoličavale. Zato i jesam počeo tako nevjesto: od cipela, čarapa. Ljubio sam joj stopala i noge. Ali kada joj htjedoh skinuti steznik, Svea se stala braniti kao nevaljalka koja se prije spavanja ne da svući. Udarala me je nogama. Lovio sam joj noge u letu, grlio i cjelivao. Napokon se zasitih. Kao što nestaje želja za slatkišima kada se prejedemo kreme i kolača. Trebao sam joj otkriti svoju prevaru, kao i činjenicu da se Martha nalazi na putu. Morala mije obećati da ako susretne Marthu da joj nikada neće pričati o našem sastanku. Nisam joj priznao da sam Marthin ljubavnik, ali joj to dadoh naslutiti. Kada sam je na kraju zasićen svega tek iz uljudnosti zapitao hoćemo li se ponovo vidjeti, odgovorila je »sutra« zato jer je uživala u tajanstvenosti.
Nisam se vratio u Marthin stan. A možda niti Svea nije došla zvoniti na zatvorena vrata. Znao sam koliko je moje ponašanje sa stajališta vladajućeg morala bilo za osudu. Zacijelo su okolnosti pripomogle da mi je Svea postala tako privlačna. Uostalom, da li bih je uopće negdje zaželio osim u Marthinoj sobi?
Nisam se kajao. Malu Šveđanku nisam pustio zbog Marthe, nego zato što sam iz nje iscijedio svu slast.
Nekoliko dana zatim primio sam Marthino pismo, a u njemu priloženo i pismo kućevlasnika u kojem joj je pisao da njegova kuća nije sastajalište i da sam s tom namjerom u njezin stan doveo neku ženu. Imam dokaz tvoje nevjere, pisala je Martha. Ne želi me više nikada vidjeti. Patit će, ali ona više voli i patiti nego li dozvoliti da je varam.
Znao sam da su to bezazlene prijetnje i da bi ih jedna laž ili po potrebi čak i istina uklonila. Ali, ljutilo me da u pismu s kojim prekida našu vezu Martha nija pisala o samoubojstvu. Optužih je zbog ravnodušnosti. Smatrao sam da pismo ne zavređuje nikakvo tumačenje. Jer, ja bih u sličnoj prigodi, i ne pomišljajući na samoubojstvo, smatrao da Marthi trebam priprijetiti s tim činom. Bio je to neuništivi dokaz moje dobi i škole; vjerovao sam da su neke laži prijeko potrebne u pravilima ljubavi.
Pojavila se jedna nova potreba u mom ljubavnom naukovanju: da se Marthi prikazem nevinim, te daje okrivim da meni vjeruje manje nego li kućevlasniku. Objasnih joj kako je to vješt potez pristalica Marina. Svea ju je doista jednog dana došla posjetiti, upravo kada sam pisao pismo za njezinim stolom. Otvorio sam vrata jer sam djevojku vidio kroz prozor, a znajući da je žele odalečiti od Marthe, ne htjedoh joj dati povoda da misli kako se Martha na nju ljuti. Nema sumnje, ona je došla krišom i uz cijenu mnogobrojnih teškoća.
Tako sam mogao objasniti Marthi da joj je Svea ostala odana. Pismo sam završio iskazujući kao utjehu da sam o Marthi mogao govoriti u njezinu stanu s njezinom najprisnijom prijateljicom. Zbog te uzbune prokleo sam ljubav koja nas je primoravala da polažemo račun o našim postupcima, premda sam želio da račun nikada ne polažem ni sebi, ni drugima.
Ipak, govorio sam sam sebi, ljubav nudi veliku prednost jer joj svi ljudi poklanjaju svoju slobodu. Želio sam da postanem tako moćan da mogu biti bez ljubavi, i da joj ne trebam žrtvovati ni jednu od svojih želja. Nisam znao da čovjek uvijek nekome robuje i daje bolje robovati vlastitom srcu nego li svojim čulima.
Kao što pčela prikuplja med i puni svoju košnicu – tako ljubavnik obogaćuje svoju ljubav svim onim željama koje ga opsijedaju na ulici. S njima obdaruje svoju draganu. Ja još nisam otkrio način kako nevjernim naravima ucijepiti vjernost. Tako, ako netko žudi za nekom djevojkom i prenosi svoju strast na ženu koju voli, njegova će razbuktala želja biti veća jer želja nije ispunjena pa će žena povjerovati da nije nikada snažnije bila voljena. Ona je prevarena, ali je moral po općem mišljenju spašen. S takvim računicama počinje razvrat. Ne treba suviše brzo osuđivati neke ljude sposobne da prevare svoje ljubavnice na vrhuncu ljubavi: neka se i ne pomisli da su frivolni. Oni se protive takvom izgovoru te i ne sanjaju da izbrišu granicu između sreće i užitka. Martha je čekala da se opravdam. Preklinjala me da joj oprostim njezina predbacivanja. Uradih to bez okolišanja. Pisala je kućevlasniku i molila ga s ironijom da dopusti da u njezinom stanu primam jednu od njezinih prijateljica.
Kada se Martha vratila posljednjih dana kolovoza, nije stanovala u J…, nego u kući svojih roditelja koji su produžili svoje ljetovanje. Novi dekor u kojem je prebivala Martha poslužio mi je poput afrodizijaka. Senzualni zamor, potajna čežnja da spavam sam nestadoše. Nijednu noć ne prespavah u roditeljskom domu. Gorio sam, hitao sam poput nekoga koji mora mlad umrijeti pa je stoga nezasitan. Htio sam uživati u Marthi prije nego stoje proguta materinstvo.
Ta djevojačka soba u kojoj je zabranila Jacquesu da bude nazočan postade našom sobom. Silih se nepomičnih očiju motriti njezinu sliku s prve pričesti koja je visila ponad kreveta. Zahtijevao sam da gleda neku sliku koja ju je prikazivala kao dijete samo zato da bi njoj naše dijete bilo slično. Posve očaran, tumarao sam kućom gdje se rodila i odrasla. U jednoj sobi gdje su držali starudiju nabasah na njezinu kolijevku. Želio sam vidjeti kako se opet upotrebljava, zatražio sam da izvadi svoje gaćice, košuljice, te relikvije Grangierovih. Nisam žalio za stanom u J… gdje pokućstvo nije imalo draž čak i najobičnijeg obiteljskog namještaja. Nije mi ništa kazivalo. Naprotiv, ovaj namještaj ovdje govorio je o Marthi, o te je predmete kad je bila djevojčica udarala glavom. A osim toga, živjeli smo sami, bez gradskog vijećnika, bez kućeviasnika. Nismo se sustezali, bili smo slobodni poput divljaka, šetali gotovo posve nagi vrtom, tim pravim pustim otokom. Ležali smo na tratini i sjedili u sjenici pod bršljanom i divljom lozom. Jedno drugom uzimasmo šljive iz usta koje sam sakupljao onako raspucale i tople od sunca. Moj me otac nije nikada uspio nagovoriti da radim u vrtu kao što su to činila moja braća, ali za Marthin sam se ipak brinuo. Grabljao sam, krčio korov. Navečer poslije sparnog dana osjećao sam, gaseći žeđ zemlje i cvijeća, onaj isti opojni zanos što ga osjeća čovjek kada zadovolji želju žene. Uvijek sam smatrao da je glupo biti dobar: sada otkrih svu moć dobrote. Cvijeće je cvjetalo zahvaljujući mojoj brizi, kokoši spavaju u hladu jer sam im ja bacio zrnje: kakve li dobrote?
Kakav egoizam! Uvelo cvijeće i mršave kokoši davale bi tužan izgled našem otoku ljubavi. Voda i zrnje koje sam davao cvijeću i kokošima zapravo bijahu namijenjeni meni.
Raymond Radiguet
