Prvi evropski pušači bili su mornari koji su donijeli duhan u Španjolsku. Za etimologiju latinskog naziva duhana (Nicotiana Tabacum) zaslužni su jedan diplomata i jedan toponim. Diplomata je Jean Nicot (koji je očito krstio i nikotin), francuski diplomata u Portugalu koji je duhan donio na dvor Katarine Medici hvaleći ga kao čudotvoran lijek. Toponim je otok Tobago (makar neki tvrde da se radi o pokrajini Tabaco na Haitiju, a ima i onih koji ovaj termin dovode u vezu sa domorodačkim izrazom za lulu), mali otok koji danas čini nekakvu državnu zajednicu sa onim mnogo većim na čijem su imenu Španjolci vježbali religioznu inspiraciju.
INKVIZICIJA
Slično genijalnim ljudima i duhan je uvijek uzrokovao različite radikalne stavove. Kratko rečeno, duhan se ili voli ili mrzi. Sredine i ravnodušnosti tu nema. Prva poznata žrtva duhana bio je mornar Rodrigo de Jerez. Po povratku sa ekspedicije na Kubu pušio je u svom rodnom mjestu. Njegovi sugrađani su ga optužili da je pod vražijom vlašću jer mu iz usta i nosa izlazi dim. Predali su sirotog Rodriga Svetoj Inkviziciji i otada mu se gubi svaki trag nalik dimu ispušene cigarete. Jedno vrijeme duhan je bio na glasu kao lijek, zvali su ga herba santa, no glas mrzitelja je prevladao. Sveti oci Inocent X i Urban VIII pušače su ekskomunicirali; ukazom kineskog cara u sedamnaestom vijeku rasturanje i korištenje duhana kažnjavani su smrtnom kaznom; turski sultan Ahmed IV svakom pušaču je namijenio kaznu probijanja nozdrva njegovim vlastitim čibukom, a njegov nasljednik Murat IV za pušenje je uveo smrtnu kaznu; u carskoj Rusiji kazne su bile: javno bičevanje, prosijecanje nozdrva te progonstvo u Sibir. Iz bosanskohercegovačke perspektive je zanimljivo da je uzgajanje duhana bilo izuzetno važno kao privredna grana u Hercegovini te da je hercegovački duhan širom svijeta na glasu kao odličan. Istorijska činjenica da je Staljin uživao u duhanu iz cigareta “Hercegovina flor” poznata je svim znalcima biografije jednog od najčuvenijih ljudi dvadesetog vijeka, a taj je podatak nedavno dodatno popularisan kroz novi roman slavnog engleskog pisaca Juliana Barnesa “Šum vremena”.
RETUŠIRANJE
Valjda nema biljke koja je podnijela više horskih anatema od duhana. Gore pobrojanim valja pridružiti današnji križarski rat protiv pušenja koji uključuje čak i retuširanje fotografija poznatih umjetnika na kojima su snimljeni s cigaretom. No duhan je doživio i mnoge individualne apoteoze; od velikih umjetnika poglavito, a naročito od pisaca. 1993. godine američki autor Richard Klein je napisao knjigu u kojoj je ustvrdio da su cigarete uzvišene, pozivajući se pritom na Kanta za kojeg uzvišeno nije ni dobro ni lijepo, nego osjećanje neodvojivo od “jednog negativnog zadovoljstva”, osjećanje koje “kao ganuće ne predstavlja, kako izgleda, u aktivnosti uobrazilje nikakvu igru, već ozbiljnost”.
MANN I ANDRIĆ
Vrijedi citirati i šta su o pušenju rekli Thomas Mann, odnosno Ivo Andrić. Citat je iz “Čarobnog brijega”: “Ne razumijem kako neko može da ne puši – on se takoreći lišava onog što je najbolje u životu (…) Dan bez duhana bio bi vrhunac bljutavosti, potpuno prazan i otužan dan. Kad bih si izjutra morao reći: ‘Danas nema pušenja’, ne bih imao hrabrosti da ustanem. Ostao bih u krevetu”. Ovaj je pak iz “Anikinih vremena”: “Tada je uvideo kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čoveku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah. Otad mu je godinama svetlela ta vatra pred očima ili sagorevala među prstima. Taj dim, uvek isti ali i uvek drukčiji, odvraćao mu je misao od onog čega se bojao, i u izuzetno srećnim časovima odvodio ga u potpunu izgubljenost i zaborav; hranio ga je kao hleb i tešio kao drug. Noću je sanjao da puši kao što drugi sanjaju susret sa onima koje vole”.
Ričard Klajn
