Slom i obnova američke zajednice
Opis
Patnam se prikazuje kao neki sociološki detektiv… Čitalac doživljava neizvesnost koja se podjednako susreće u krimi romanima i u nauci.
Ričard Fleks, Los Angeles Times
Nekada smo kuglali u ligama – obično posle posla – ali ne više. Ova naizgled nebitna pojava ukazuje na značajnu društvenu promenu koju Robert Patnam identifikuje u ovom briljantnom delu, a koje je Economist proglasio „genijalnim ostvarenjem“. Izvlačeći zaključke iz ogromnog broja novih podataka koji otkrivaju promene u ponašanju Amerikanaca, Patnam pokazuje kako smo postali uveliko odvojeni od drugih, te kako su se društvene strukture – bilo da se radi o udruženju roditelja i nastavnika, crkvi, ili političkim partijama – dezintegrisale. Poput ključnih dela pre njega, kao što su Usamljena gomila i Društvo obilja, Patnamovo delo Kuglati sam (Bowling Alone) identifikovalo je središnju krizu u samom srcu našeg društva, te nam ukazuje šta dalje da radimo.
Vendi Ran, The Washington Post
Robert Patnam (Robert Putnam, 1941. Njujork), američki politikolog i komentator društvenih zbivanja. Patnamova dela su dovela do obnavljanja interesovanja za političku kulturu i skrenula pažnju na značaj socijalnog kapitala: nivoa poverenja i saradnje u društvu koji dovodi do pretvaranja ja u mi. U svom najuticajnijem delu Kuglanje sa samim sobom: propast i obnova američke zajednice (2000) iskoristio je sliku čoveka koji se radije kugla sam nego u timu da prikaže smanjenje aktivnosti u zajednici i političkog angažovanja u SAD. Kao uzroke ovog pada Patnam navodi povećan uticaj televizije, promene u strukturi porodice i sve veću geografsku pokretljivost.
Prijateljstva koja nadilaze klasne linije izravno su povezana s većom društvenom mobilnošću i smanjenjem siromaštva, navodi Jeremy Shearmur. Ljudi sve manje osjećaju potrebu sudjelovati u grupnim aktivnostima na kojima bi upoznali i dijelili zajedničke ciljeve i s ljudima koji nisu njihovi istomišljenici. To vodi do gubitka ne samo društvenog povjerenja i nepristranosti, već i do nestanka ključnih znanja. Shearmur nudi i ideje kako bismo mogli preokrenuti taj trend
Harvardski politolog Robert Putnam objavio je 1993. zanimljivu knjigu Making Democracy Work.[1] Sjećam se da mi ju je toplo preporučio prijatelj koji je u to vrijeme predavao političku teoriju na Harvardu. S obzirom na to da se knjiga bavila uvođenjem nove razine lokalne uprave u Italiji, to bi se moglo činiti iznenađujućim. Ali moj je prijatelj uočio nešto stvarno važno u knjizi, što je Putnama navelo na kasniji važan rad. Značajno je bilo što je Putnam tvrdio da je nova razina vlasti bila učinkovita u onim dijelovima Italije u kojima je postojala tradicija sudjelovanja u raznim organizacijama čiji karakter nije bio temeljen na odnosu pokrovitelja i klijenata. Putnama je to navelo da razmisli o tvrdnjama Alexandera de Tocquevillea, u njegovom klasičnom djelu Democracy in America, o načinu na koji su građansko i drugi oblici sudjelovanja igrali ključnu ulogu u učinkovitom funkcioniranju američkog društva. Putnam je bio iznenađen onim što mu se činilo kao značajni pad društvenog sudjelovanja u Americi posljednjih godina.
Putnam je argumentirao ovu tezu u radu pod nazivom “Bowling Alone?”,[2] u kojem je primijetio pad natjecateljskog timskog kuglanja (s deset čunjeva) u Sjedinjenim Državama. Ljudi su i dalje išli na kuglanje, ali ne s timovima. Zatim je napisao golemu knjigu, Bowling Alone,[3] u kojoj je opširno argumentirao ovaj slučaj. Sugerirao je da je u SAD-u došlo do izrazitog pada društvenog sudjelovanja, osobito u generaciji nakon onih koje su proživjele Drugi svjetski rat. To nije uključivalo samo skupine ljudi koji su išli na kuglanje, već pad u svim vrstama društvenih aktivnosti, od ljudi koji su večerali jedni s drugima do članstva u društvima. Jedina iznimka koju je primijetio u to vrijeme bili su članovi nekih evangeličkih kršćanskih crkava, ali je njihovo sudjelovanje bilo ograničeno na druženje s drugim pripadnicima iste vjerske skupine.
Putnam je izrazio zabrinutost zbog toga, jer mu se činilo da bi pad uključenosti mogao dovesti do pada povjerenja u društvo – nešto što mu je talijanska studija sugerirala da je od ključne važnosti za djelovanje učinkovite vlade. Iznio je niz po meni prilično slabih prijedloga kako bi se ta tendencija mogla preokrenuti – čak je išao do točke gdje je izrazio želju za nefanatičnim vjerskim preporodom. Što se tiče uzroka, Putnam je proučio različite kandidate – na kraju sugerirajući da jedan problem postavio razvoj televizije. Putnam je dobio popriličnu količinu kritika. Jedan od ranih primjera bio je The Ladd Report[4] Everetta Carlla Ladda, izvršnog direktora Roper centra za istraživanje javnog mnijenja na Sveučilištu Cornell. Tvrdio je da su Putnam i drugi koji su iznijeli slične tvrdnje, pad povjerenja u pojedinim institucijama pogrešno interpretirali kao opći pad. Putnamovi kritičari primijetili su da su neke druge institucije – poput Sierra Cluba, organizacije za zaštitu okoliša – u istom razdoblju dobile velik broj članova. Slične kritike iznijeli su oni koji posljednjih godina naglašavaju ulogu internetskih organizacija u omogućavanju ljudima da stupe u kontakt s drugima.
Međutim, čini mi se da je ključno pitanje ovdje to što su organizacije kojima se Putnam bavio obično uključivale izlazak iz svojih domova i sastajanje s drugim ljudima licem u lice. Organizacije kao što je Sierra Club imaju mnogo članova. Ali članstvo se sada obično sastoji od davanja financijskih doprinosa, te ponekad od posjećivanje objekata koje bi takve organizacije mogle održavati, npr. za uživanje u prirodi s užom obitelji ili prijateljima, umjesto aktivnog i osobnog sudjelovanja. Mrežne aktivnosti obično ljudima pružaju kontakte koji su prilično usko fokusirani na određeni zajednički interes. U slučaju društvenih medija, skloni su stvaranju okruženja koja podržavaju postojeća mišljenja sudionika, i koja sugeriraju kako su drugi ljudi loši, sve radi privlačenja pažnje na web stranice, te na (ciljano) oglašavanje koje se na njima pojavljuje.
Putnam je, čini mi se, zapravo dobro pogodio kada je ukazao na značaj televizije. Ali otkad je Putnam pisao, problemi ove vrste su porasli. U zapadnim zemljama sada obično možemo u sekundi pristupiti mnoštvu vrhunske zabave, gotovo svake zamislive vrste, s naših kauča. Čini mi se da nije teško razumjeti zašto su ljudi sada manje voljni dolaziti na sastanke, razgovore i zabavu, možda loše kvalitete, na često neudobna mjesta. Osim toga, usluge koje su se u prošlosti često pružale putem dobrovoljnih organizacija – kao što su prijateljska društva – sada su nadmašene, na primjer, komercijalnim pružanjem osiguranja. (Dok je razvoj socijalne države također učinio manje hitnom potrebu za pomoći od strane takvih dobrovoljnih organizacija.)
Drugi dio mog argumenta u ovom djelu odnosi se na temu u radu Karla Poppera. U svojem Otvorenom društvu raspravljao je o načinu na koji bi se objektivnost mogla najbolje promatrati kao produkt društva.[5] Svi mi, istaknuo je, unosimo razne vrste predrasuda u svoje tumačenje svijeta. Postoje predrasude ukorijenjene u našoj biologiji; druge proizlaze iz našeg društvenog porijekla i jezika kojim se koristimo; treće iz raznih teorija koje nas privlače. Popper je dalje naglasio dvije važne točke. S jedne strane, naše ideje mogu biti pogrešne. Samo zato što nam se neka ideja koju favoriziramo čini ispravnom – ili čak očito točnom – ne znači da je ona stvarno istinita. S druge strane, ne možemo sami razotkriti vlastite predrasude. Doista, često bismo mogli vidjeti da oni koji izjavljuju kako su nepristrani ne samo da imaju jake predrasude, već ih je i vrlo teško navesti da prepoznaju kako zapravo imaju predrasude.
Za Poppera, biti nepristran nije nešto što možete učiniti sami. To zahtijeva interakciju s drugima i njihovu kritiku, osobito od ljudi koji imaju drugačije stavove. Ovdje se, čini mi se, počinje stvarati veza između Popperovih i Putnamovih ideja. Jer u interesnim skupinama i građanskim udrugama stare vrste ljudi su se obično morali susretati s ljudima koji su imali poglede drugačije od njihovih. Ali ako ostanemo kod kuće, ili se družimo samo s prijateljima istomišljenicima, ili se putem interneta povezujemo samo s ljudima koji se slažu s nama, postoji rizik da naše predrasude nitko ne dovodi u pitanje.
Jasno, da bismo učili jedni od drugih – u najmanju ruku, ako su neke od naših duboko ukorijenjenih i toliko cijenjenih ideja pogrešne – zahtijeva da se odnosimo jedni prema drugima s poštovanjem i da predstavljamo argumente na način koji uzima u obzir međusobne osjećaje. Postoje razumne šanse da će se upravo to dogoditi ako se ljudi s različitim pogledima i iz različitih društvenih okruženja udružuju kako bi slijedili druge zajedničke ciljeve. Ipak, koliko lokalnih bendova ili zborskih društava danas cvjeta? Koliko volonterskih organizacija – poput ‘Sveučilišta za treću životnu dob’ – može navesti ljude da spremno volontiraju da bi vodili studijske grupe ili preuzeli dužnosti u odborima?
Temeljni problem za Popperove ideje o objektivnosti u ovom slučaju jest da, iako mi se čini da je on u pravu u vezi s onoga što nam je potrebno, ne proizlazi da je to nešto što bismo željeli ili odabrali. Pretpostavljam da zapravo volimo potvrditi svoje predrasude i družiti se s ljudima koji misle slično kao i mi. Vrste organizacija čije je slabljenje Putnam primijetio pomagale su nam da prevladamo ove sklonosti kako bismo zajedno s drugima postigli ciljeve za koje smo mislili da su važni. Sada postoji sve veća tendencija da se stanovništvo i fizički dijeli na temelju svojih širokih političkih i kulturnih mišljenja, i to ne samo tamo gdje je to bilo relativno lako učiniti, kao u Sjedinjenim Državama.[7] Postoji i dodatna tendencija da se novinske kuće politički polariziraju[8] i da ljudi biraju izvore vijesti koji ojačavaju njihova stajališta. Čini se da je to pojačano promjenama koje je započeo Facebook, gdje su ljudi poticani na stvaranje okruženja i primanje vijesti koje su naginjale prema njihovim predrasudama.
Doista, ‘poticani’ postavlja problem preblago, jer se čini da trenutna praksa uključuje praćenje svih oblika internetske aktivnosti (u čemu je Google nekadašnji majstor),[9] a zatim korištenje onoga što je otkriveno o vama za stvaranje neke vrste profila, u skladu s kojim vam se isporučuju informacije – uključujući i vijesti. Dugo se postavljalo pitanje je li dobiti ono što želite – u smislu onoga što odgovara vašim ukusima – dobro za vas. Adam Smith, u reviziji svoje knjige Theory of Moral Sentiments neposredno prije smrti, upozorio je da (naizgled atraktivni) trendovi kojima su se odavali bogati mogu biti problematični ako ih obični ljudi uzmu za uzor.[10] Svakako je slučaj da je, sa stajališta epistemologije, ono što vam Facebook daje upravo posljednja stvar koju čovjek treba.
Ista vrsta problema može se pojaviti i u drugim okruženjima. Jedan od prilično čudnih fenomena koji su se dogodili u nedavnoj američkoj politici bio je podrška koju je Donald Trump dobio od ljudi koji su se identificirali kao evangelički kršćani. Iz nekih perspektiva, to je bilo razumljivo. Kad je Trump isprva bio kandidat, na stranicama Christianity Today – evangeličkih kršćanskog časopisa koji se bavi ozbiljnim intelektualnim i kulturološkim pitanjima – vodila se rasprava o pozitivnim i negativnim stranama podrške Trumpu. A autor koji mu je, unatoč svemu, bio naklonjen, to je učinio na temelju njegove podrške ‘pravu na život’.[11] To je bilo značajno samo zato što su prethodni republikanski kandidati dugo vremena puštali glasove koji su, iz ove perspektive, bili ispravni, no kad su bili na vlasti nisu pokazali nimalo interesa za rješavanje ovog pitanja, ili za druga kulturološka pitanja od interesa konzervativnih kršćana.[12] Moglo bi se reći da je Trump, nakon što je izabran, to i ispunio. Bio je u poziciji ponuditi niz nominacija za Vrhovni sud, i – kao što smo vidjeli – to je stvorilo većinu koja je dovela u pitanje prava na pobačaj kao ustavnog prava, uvedenog kao posljedica slučaja Roe protiv Wadea.[13]
Međutim, mene ovdje zanima je još jedan aspekt konzervativnog kršćanstva u SAD-u. Odnosi se na spremnost konzervativnih evangelika da daju podršku teorijama zavjere. U ovom slučaju, zanimljivo izvješće Russella Moorea u nedavnom izdanju Christianity Today,[14] pokazuje da se znatan broj ljudi – oko 30% ispitanika – identificira kao konzervativni evangelički kršćani, ali više ne odlaze u crkvu. Oni: “su sada… najveće vjersko tijelo na jugu”, a navodno “ne samo da se drže svoje politike, nego [ju] i podižu na ekstremnije razine”. Moore komentira: “Odustajanje od vjerskih obreda i povezivanja ne završava kulturne ratove – često ih pojačava. Gotovo svako odvajanje od organske zajednice vodi ljude u ekstremizam i bijes, bez obzira na njihovu poziciju na ideološkom spektru.”
Već sam spomenuo da je jedna reakcija na Putnamov rad bila tvrdnja da je propustio razvoj novih oblika udruživanja, posebice onih dostupnih na internetu. Izvještaj o konzervativnim evanličkim kršćanima bez pripadnosti, o kojem sam upravo pisao, sugerira drugačiju priču. Jer sve ukazuje da ti ljudi crpe informacije s interneta kako bi podržali svoje stavove. Problem je u tome – kao što je nedavno komentirao autor u The Economistu – kada ljudi kažu da su nešto sami istraživali, ono što prečesto misle jest da su na internetu jednostavno tražili materijal koji potvrđuje – umjesto da dovodi u pitanje – njihova mišljenja. Economist je također nedavno izvijestio o opsežnoj studiji koja se pojavila u časopisu Nature, a koja se bavila stupnjem do kojeg su prijateljstva iz različitih klasa povećala društvenu mobilnost i smanjila siromaštvo.[15] Naglasili su važnost, u ovom kontekstu, izloženosti ljudima s različitim društvenim i ekonomskim statusom (što je bilo značajno na sveučilištima, ali gdje je mogućnost da to dovede do prijateljstava bila manja nego što se moglo očekivati), ali i primijetili da su prijateljstva među klasama unutar crkvenih skupina bila osobito značajna. The Economist je prenio studiju kako bi podržao poruku Putnamovog rada.
Postoji, međutim, još jedan aspekt ovog pitanja. Dok nam internet sada stavlja na raspolaganje nevjerojatnu količinu informacija, čini mi se da je njegov rast – i razvoj racionalizacije različitih usluga do kojeg je došlo usporedo – doveo do značajnog gubitka. Ono na što ovdje mislim je uloga koju su u prošlosti imali prešutno znanje i njegov prijenos unutar društva. Kad sam odrastao, bilo je uobičajeno da su ljudi iz običnih sredina bili u redovitom kontaktu s onima koji su imali više znanja o tome kako svijet funkcionira, jer su im ti ljudi pružali razne profesionalne usluge. Dok svatko od nas ima relativno specijalizirano znanje o nekom području, postoje brojne stvari o kojima obični ljudi imaju vrlo ograničeno znanje. Ako trebaju donositi odluke o stvarima izvan njihovih vlastitih područja relativne stručnosti, u prošlosti su mogli dobiti to znanje od stručnih ljudi s kojima su bili u kontaktu, ili bi ih oni usmjerili do drugih osoba od kojih bi mogli dobiti to znanje. Liječnici; menadžeri banaka; odvjetnici; sindikalni dužnosnici i svećenici, tipično bi imali – osim vlastitog specijaliziranog znanja – šire znanje o svijetu, ili kontakt s drugim stručnjacima koji bi imali znanje koje oni osobno nemaju.
To, međutim, sada postaje stvar prošlosti, barem u UK. Liječnici postaju mnogo uže fokusirani u svojim interesima, kao i odvjetnici. Oni će obično vrlo učinkovito obavljati specifične usluge u kojima imaju stručnost. Ali opseg njihovog znanja sada je mnogo ograničeniji. I nerado daju one vrste neformalnih preporuka koje bi dali u prošlosti, iz straha da će snositi odgovornost ako stvari pođu po zlu. Isto vrijedi čak i više za financijske usluge gdje se, umjesto da je upravitelj banke netko kome se može obratiti za savjet u vezi s financijskim poslovima izvan specifičnih usluga koje banka nudi, obično ima posla s dužnosnicima niže razine, čiji posao je prodati određene proizvode iz šireg spektra financijskih usluga koje banka prodaje. Naravno, kako bi se to uravnotežilo – moglo bi se reći – mnogo više informacija sada je dostupno putem interneta. Ali problem je u tome što, osim ako netko nema iskustvo u dotičnom području ili opću sposobnost učinkovitog istraživanja na internetu, ljudima je teško znati što učiniti s onim što se nudi. Nadalje, čini se da sama činjenica ponude na internetu sada na neki čudan način vodi do toga da oni, koji su nekada imali znanje i iskustvo u određenim područjima, kao što su posrednici u osiguranju, često ne znaju ništa osim onoga do čega mogu doći pretražujući internet.
Sam internet je nevjerojatan izvor informacija i može biti alat neprocjenjive vrijednosti. Kada sam uređivao Hayekov Law, Legislation and Liberty za njegova Sabrana djela,[16] otkrio sam da sam mogao dobiti pristup informacijama o knjigama koje je navodio i citirao, koristeći izvore na internetu, čemu mi jednostavno ne bi bilo moguće pristupiti da sam to morao učiniti fizički. (Radio sam to i fizički, u mnoštvu knjižnica, na tri kontinenta. Ali to je bilo skupo i ne bi bilo moguće identificirati gdje su se neke knjige nalazile, ili što je Hayek citirao iz njih, da nisam također imao pristup izvorima kao što su Google, Amazon, Hathitrust i mrežnim sadržajima brojnih velikih knjižnica.) Ali, u svemu tome, točno sam znao što tražim i znao što učiniti s dobivenim rezultatima. Ako, nasuprot tome, tražimo informacije u područjima u kojima nemamo dobro temeljno znanje ili ne znamo kako napraviti umjereno sofisticirane usporedbe, rizik da ćemo upasti u nevolju je stvaran.
Našim problemima očito ne pomaže to što velik dio informacija na internetu dolazi od ljudi koji nam žele nešto prodati. Nema ništa po sebi loše u tome. Ali postoji rizik da nam njihove web stranice neće otkriti sve dostupne opcije, čak ni sve koje prodaju, ako se točno ne zna što tražiti. Dok ona mjesta koja besplatno nude izvrsne usluge trebaju – osim ako nisu javno financirana – pokriti svoje troškove prikupljanjem informacija o nama, našim preferencijama i aktivnostima, što nas može uključiti u faustovske pogodbe.
Dijelom mi se čini važnim obnoviti ideju ‘noblesse oblige‘ – gdje se to odnosi u vrlo općenitom smislu na ljude koji su u relativno povlaštenom položaju, a dužni su pomoći drugima. U kontekstu ovog teksta, specifično mislim da bi ljudi koji su bolje informirani trebali biti spremni pomoći drugima koji nisu. Pod uvjetom da nešto ne prodaju ili nekako drukčije ostvaruju financijsku korist, trebali bi to moći učiniti a da ne moraju pravno odgovarati za moguće negativne posljedice. Jer, cijena preuzimanja pravne odgovornosti za ono što predlažu takva je da je sve vjerojatnije da neće prenijeti konkretne preporuke i onu vrstu nesavršenog prešutnog znanja koje bi mogli imati o dotičnom području.
Djelomično bismo trebali osjećati obvezu sudjelovati u aktivnostima licem u lice, s različitim ljudima. Na taj način možemo ispraviti svoje predrasude i prenijeti korisna znanja. Ovdje je ključno pitanje da su vrste problema koje sam spomenuo obično nusprodukti drugih aktivnosti. Postoje mnoge stvari koje bismo smatrali poželjnima, a teško ih je postići ako im pokušamo izravno težiti. (Utvrdio sam to, na primjer, u pokušajima mršavljenja!) Ono što se na prvi pogled čini potrebno jest otkriti aktivnosti koje rado radimo zbog njih samih, koje imaju kao nusprodukt postizanje ciljeva koji nas zanimaju (i koje možemo odabrati zbog tih posljedica).[17] To, međutim, znači da su za stvaranje takvih stvari potrebne različite vrste društvenog poduzetništva, ali i volja ljudi da sudjeluju u njihovom vođenju. To također može zahtijevati određenu spremnost da se ustraje u organizacijama i načinima života koji nude poželjne nuspojave, čak i u slučaju, recimo, komercijalne konkurencije koja izravnije nudi ispunjavanje želja.[18]
Zatim, mislim da se moramo odlučiti za plaćanje pretplate na usluge i savjete, gdje je to moguće, umjesto da samo prihvaćamo ono što nam se daje besplatno. Problem s onim što dobivamo besplatno je u tome što to vjerojatno daju ili ljudi koji nam žele nešto prodati, ili ljudi koje plaćaju oni koji nam žele nešto prodati, ili oni koji prikupljaju informacije o nama kako bi ih prodali onima koji nam žele prodati stvari. Ovo, očito, može biti i od koristi. No, kao što sam tvrdio u ranijem članku, ‘Pod utjecajem’, problem u korištenju samo takvih izvora je u tome što se ne može znati u kojoj mjeri oni koji su povezani s njima djeluju u našem interesu, a ne samo u vlastitom.
Konačno, mislim da bismo se mogli nadahnuti nekim primjedbama koje je britanski komičar Michael Flanders iznio tijekom svog uvoda u njegov i Donald Swannov ‘At the Drop of Another Hat’.[19] Rekao je: ‘Svrha satire, s pravom je rečeno, je skinuti premaz izrađen od utješnih iluzija i ugodnih poluistina – a naš je posao, kako ja to vidim, vratiti ga natrag’. Ono što ja imam na umu u ovom slučaju je sljedeće. U kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, funkcije socijalne skrbi uvelike su pružala razna takozvana ‘prijateljska društva’.[20] Ona su obično nudila muška druženja, obavljanje dobrotvornih funkcija i pružanje osiguranja, te osim toga određene vrste dobrotvorne pomoći za svoje članove.[21] Također vrijedi napomenuti da je Hegel, u svojoj Filozofiji prava, raspravljao o načinu na koji su cehovska tijela koja su se iskristalizirala iz podjele rada u tržišnim društvima obavljala slične vrste funkcija za svoje članove.[22]
Te su organizacije bile daleko od savršenih. S jedne strane, obično su pokrivale samo neke dijelove stanovništva (i sudjelovanje je često ograničeno na muškarce). Postojao je i problem u tome kako su organizirane i vođene. U nekim slučajevima, oni koji su to radili kao uslugu možda nisu bili dorasli tom poslu.[23] Dok danas postoji rizik (iako on očito ima i svoju pozitivnu stranu) da oni koji su nekada možda obavljali takve funkcije, sada svoje talente mnogo lakše mogu iskoristiti u privatnom sektoru, ili u državnoj službi.[24] Dodatni problem – o kojem sam naišao na izvješća iz dva vrlo različita izvora[25] – jest to što su u prošlosti udruženja uzajamne pomoći imala problema s demografijom. Jer ona su očekivala – a očekivali su i njihovi članovi – da će im se određene vrste beneficija isplatiti ako budu plaćali redovitu članarinu društvu. Ali sposobnost takvih društva da to učine bila je potkopana kada su ljudi počeli živjeti dulje – i kada su im mirovine ili druge beneficije trebale kroz dulje razdoblje.
Sve je to ukazivalo na privlačnost različitih oblika općeg državnog zbrinjavanja, s mogućnošću da se – u slučaju da aktuarske izračune poremeti produljenje očekivanog životnog vijeka – za podršku može osloniti i na oporezivanje šireg radnog stanovništva, a ne samo na članske doprinose. Međutim, problem je u tome bio što se s uzajamne skrbi prešlo na nešto birokratsko. Čini mi se da je, u svjetlu problema kojima sam se ovdje bavio, vrijedno istražiti stupanj do kojeg bi se državne beneficije mogle kanalizirati kroz ponovnu uspostavu društva uzajamne pomoći.[26] Razraditi koje mogućnosti ovdje postoje bio bi zanimljiv i težak intelektualni i praktični zadatak. Ali čini mi se ga se isplati prihvatiti, s obzirom na situaciju u kojoj se trenutno nalazimo.
Prijevod Ivan Fischer.
Original Knowing Alone
Bilješke
[1] Robert D. Putnam, Robert Leonardi i Raffaella Y. Nanetti, Making Democracy Work, Princeton, N.J.: Princeton University Press, 1993.
[2] Journal of Democracy 6, broj 1, siječanj 1995., str. 65-78.
[3] Robert Putnam, Bowling Alone , New York: Simon & Schuster, 2000.
[4] Everett Carll Ladd, The Ladd Report , New York: Free Press, 1999.
[5] Pogledajte, o tome, Karl Popper, The Open Society and Its Enemies, London: Routledge, 1945., 23. poglavlje.
[6] Pišem ovo s određenim osjećajem kao bivši predsjednik naše lokalne organzacije Sveučilišta treće dobi.
[7] Pogledajte Bill Bishop, The Big Sort , Boston: Houghton Mifflin, 2008.
[8] Pretpostavljam da je to u određenoj mjeri ciklički fenomen, u smislu da su u ranijim vremenima novine – npr. u SAD-u – često bile izrazito stranačke. Za impresionistički pogled pogledajte Sam Jefferson, Gordon Bennett and the First Yacht Race Across the Atlantic , London: Adlard Coles, 2016.
[9] Iako je ovo u nekim pogledima užasna knjiga (autorica ima niz, meni se čini, izuzetno šašavih pogleda na ekonomsku, društvenu i političku teoriju, koje nemilosrdno nameće čitateljima, i piše neumjereno dugo), Shoshana Zuboff, The Age of Surveillance Capitalism, New York: Public Affairs, 2018. također daje koristan pregled nekih važnih pitanja u ovom području.
[10] Pogledajte, o svemu tome, moj ‘Pod utjecajem’ na Ideje.hr.
[11] Pogledajte, primjerice, James Dobson, ‘Why I Am Voting for Donald Trump’, Christianity Today, 23. rujna 2016.
[12] Ovdje je neobično to što je protivljenje pravima na pobačaj dugo vremena bilo katoličko pitanje u SAD-u. Čini se da je to postalo pitanje za konzervativne protestante kada ga je pokrenuo evangelički kulturni komentator Francis Schaeffer, kada je preuzeto kao dio agende ‘Moralne većine’.
[13] 410 U.S. 113 (1973).
[14] Pogledajte Russell Moore, ‘When the South Loosens its Bible Belt’, Christianity Today, koji se odnosi na istraživanje objavljeno u istom časopisu.
[15] Pogledajte članak ‘Friendship across class lines may boost social mobility and decrease poverty’, The Economist, koji se poziva na R. Chettyja i dr., ‘Social capital I: measurement and associations with economic mobility‘ i ‘Social capital II: determinants of economic connectedness‘, R. Chetty i dr., Nature, 2022.
[16] F.A. Hayek, Law, Legislation and Liberty ur. J. Shearmur, Chicago: University of Chicago Press, 2021.
[17] O tome sam raspravljao kao o problemu u svojoj knjizi Political Thought of Karl Popper i u svom tekstu ‘Hayek, Disaggregation and the Political Economy of the Good Society’, PEGS Newsletter , 2, br. 1, zima 1992. Začudo, upečatljiv primjer jednog načina na koji bi se takav problem mogao prevladati opisan je u prikazu ponuđenom u Trick Mirror Jie Tolentino, London: Fourth Estate, 2020. U ovoj knjizi autorica opisuje, između ostalog, svoja iskustva u posebnoj vrsti luksuzne teretane: ne samo da su njeni rezultati procijenjeni kao poželjni, nego se čini da se i samo iskustvo cijenilo samo po sebi.
[18] Trebao bih naglasiti da nisam protiv komercijalne skrbi gdje se gleda i na šire učinke: pogledajte, u ovom kontekstu, moj članak na Ideje.hr o gradiću Celebration na Floridi koji nudi – kada je dobro funkcionirao – jedan takav model, u kojem su ljudi odlučili živjeti u privatnom gradu, s posebnim pravilima razvijenim kako bi im ponudio život kakav su željeli.
[19] Flanders i Swann proizveli su dvije prekrasne zbirke, ‘At the Drop of a Hat’ i ‘At the Drop of Another Hat’, koje su uglazbile divan engleski humor, te se toplo preporučuju svima koji imaju ukusa za takve stvari.
[20] Pogledajte, kao koristan vodič, David Green, Reinventing Civil Society , London: Civitas, 1993.; dostupno u PDF izdanju.
[21] Ova je pomoć imala tu prednost što je dolazila od ljudi koji su bili članovi istog društva, a ne od privilegiranih članova viših klasa.
[22] Pogledajte G.W.F. Hegel, Outlines of the Philosophy of Right, §252.
[23] Postoji zanimljiva rasprava o ovome u Brotherhood of Memory: Jewish Landsmanshaftn Michaela R. Weissera, New York: Basic Books, 1985.
[24] Zanimljivo je, u ovom kontekstu, da oni koji su posljednjih godina bili zainteresirani krenuti stopama organizatora zajednice Saula Alinskog (o Alinskom vidi Sanford Horwitt, Let them Call Me Rebel , New York: Knopf, 1989.), kada su pokušali upotrijebiti njegov pristup, otkrili su da se njegovi savjeti o radu s postojećim organizacijama u zajednici više nisu mogli lako slijediti. Sjećam se da je netko tko je to pokušao raditi opisao svoje iskustvo iz područja Baltimorea u kojem je to pokušavao otprilike s riječima kako ‘ondje nije bilo ničega osim trgovina alkoholnim pićima i izloga pentekostalističkih crkava’.
[25] Pogledajte Weisserov Brotherhood of Memory, kao i Stephen Davies, Beveridge Revisited, London: Centre for Policy Studies, 1985.
[26] Ovdje vrijedi imati na umu način na koji su u prošlosti izumljene razne tradicije: vidi The Invention of tradition, ur. Eric Hobsbawm i Terence Ranger, Cambridge: Cambridge University Press, 1983. Usprkos Hobsbawmovim zabrinutostima, ovo bi sigurno moglo poslužiti kao inspiracija onima koji žele slijediti put koji su predložili Flanders i Swann.
Dokolica, a ne revolucija
Robert D. Patnam: Kuglati sam: slom i obnova američke zajednice, Mediterran, Novi Sad 2008.
Knjiga Roberta Patnama Kuglati sam objavljena je 2000. godine u Americi i u to vreme je predstavljala pravi bestseler. Ništa neobično, osim kada se zna da je reč o obimnoj sociološkoj studiji. Uz pomoć obilja statističkih podataka i grafikona, ali prezentovanih jednostavnim rečnikom, Patnam se bavi jednom od in socioloških tema. On piše o društvenom kapitalu, njegovom opadanju i propadanju, kao i o krizi građanskog angažmana do koje je došlo proteklih decenija, pokušavajući da odgovori na pitanje, kako izgleda život američke zajednice na ulasku u dvadeset i prvi vek.
Mada je izazvala burne reakcije i niz polemika, popularnost knjige Kuglati sam bila je nesumnjiva. Ona se delom objašnjava jasnim, gotovo propovedničkim Patnamovim stilom, ali i interesovanjem koje za ovu temu postoji očigledno i izvan akademske zajednice. Društveni (ili socijalni kapital) teoretičari, inače, definišu na različite načine. Patnam pod ovim pojmom podrazumeva „oblike društvenog života – mreže, norme i poverenje – koje učesnicima omogućavaju da efikasnije deluju zajedno u ostvarivanju zajedničkih ciljeva“. Do slabljenja i sloma društvenog kapitala kao vezivnog tkiva zajednice dolazi, pak, usled detradicionalizacije koja smanjuje značaj vrednosti i identiteta povezanih s porodičnim životom, slabeći društvene veze i oštećujući socijalnu koheziju. Patnam u svom istraživanju stavlja naglasak na političku participaciju, građanski aktivizam i neformalne oblike druženja, smatrajući da su veze u Americi poslednjih decenija u fazi opasnog slabljenja i propadanja.
On pre svega analizira na koje se sve formalne načine Amerikanci povezuju sa svojim zajednicama (kroz političke partije, građanska udruženja, crkve, sindikate i slično), zaključujući da je prosečan Amerikanac poslednjih decenija mnogo više građanski i društveno izolovan. Nekada su, oni koje Patnam naziva „dobri građani u sopstvenoj zajednici“, aktivno pratili sva aktuelna društvena i politička dešavanja, odlazili u klubove, davali dobrovoljne priloge… Danas je mnogo više Amerikanaca „isključeno“ ili „izmešteno“ iz politike. On, između ostalog, navodi primer da je 1960. godine, 62,8 odsto građana učestvovalo na predsedničkim izborima u kojima se trka vodila između Kenedija i Niksona, da bi nekoliko decenija kasnije, 1996, 48,9 odsto biralo između Bila Klintona, Boba Dola i Rosa Peroa. Međutim, atmosfera koja je vladala tokom poslednjih američkih izbora, značaj koji im je dat, i najzad pobeda Baraka Obame, delom opovrgavaju Patnamove teze o sve većoj nezainteresovanosti građana za politički život i nedostatku želje da se u njemu učestvuje. Ali i sam Robert Patnam, prenoseći koncept društvenog kapitala iz naučnog u praktičnopolitički diskurs, smatra da je neophodan angažman kako bi se probudile uspavane građanske energije.
U svom istraživanju života američke zajednice autor, ipak, detektuje jedan opšti trend: rast posmatranja, a smanjenje učestvovanja koje je prisutno u različitim sferama društvenog života. Bilo da žive sami ili ne, Amerikanci večernje sate provode, pre svega, u svojim kućama. Pritisci vremena i novca, mobilnost, život u automobilu, televizor kao centar porodičnog života, uslovljavaju specifičnu vrstu usidrenosti u kući. Uznemiravajuće je, kaže Patnam, da krajem dvadesetog veka više od polovine svih Amerikanaca smatra da je televizija njihov osnovni oblik zabave. Nedostatak ekrana obesmišljava sve druge aktivnosti i druženja, pa se među anketiranim građanima može naći i odgovor: „Bilo je užasno. Ništa nismo radili – moj muž i ja smo razgovarali.“
Kako su se Amerikanci zabavljali nekada? Patnam nas podseća da je kartanje, recimo, decenijama unazad, predstavljalo vrhunsku društvenu zabavu. Iako su se poker i remi rado igrali, najpopularniji je bio bridž. Pedesetih godina, trideset pet miliona Amerikanaca, skoro jedna trećina svih odraslih osoba – igralo je bridž. Počev od osamdesetih godina, učestalost kartanja, kao i broj kartaških klubova naglo opada. Pojavljuju se nove zamene za ovaj vid zabave: video-igrice, ili bridž i druge kartaške igre, ali na računaru. Ono što, međutim, razlikuje ovaj način društvene zabave od nekadašnjeg, jeste činjenica da ste u ovim igrama – uvek sami! Ali, da li postoji neki izuzetak u opštem smanjenju neformalnih veza. Patnam, na prvi pogled iznenađujuće, navodi primer kuglanja. Prema podacima Američkog kuglaškog saveza, devedeset jedan milion Amerikanaca kuglao se 1996. godine, što predstavlja 25 odsto više osoba nego što ih je glasalo na izborima za Kongres 1998. Uprkos „retro“ imidžu koje kuglanje ima, Patnam smatra da je ono još uvek prilično popularno. Amerikanci se i danas rado kuglaju, ali je kuglanje u ligama počelo da opada u poslednjih deset do petnaest godina. Ligaško kuglanje, time što je zahtevalo redovno učestvovanje sa različitim skupom poznanika, predstavljalo je oblik društvenog kapitala koji se ne može porediti sa povremenim usputnim partijama. Solo kuglaši su otvorili prostor za usamljeničko kuglanje, predstavljajući na taj način još jedan umirući oblik društvenog kapitala. Primer ovakvog trenda može se naći u moderno opremljenim kuglaškim salama gde je često iznad svake staze postavljen džinovski televizijski ekran. Čak i kada je glavna noć ligaške igre, članovi timova međusobno ne razgovaraju, već „svako tiho zuri u ekran, dok čeka svoj red“.
Šta je zapravo uslovilo misteriozno opadanje građanskog angažovanja i društvenog kapitala u američkom društvu?
Sve manje vremena i novca, preseljavanje u predgrađa, duga putovanja od kuće do posla, uticaj televizije i kao, možda najvažnije, Patnam bi rekao, generacijska promena: spora, konstantna smena građanski angažovanih generacija daleko manje aktivnom decom i unucima. Nasuprot velikim društvenim pokretima koji su nosili specifičnu snagu, poput mirovnog, pokreta za zaštitu životne sredine, ženskog pokreta… danas smo svedoci opadanja tih energija. Šezdesete i rane sedamdesete godine dvadesetog veka bile su period neuobičajene društvene i političke mobilizacije. Međutim, doba dece cveća i različitih oblika aktivizma protiv establišmenta je praktično nestalo. Nema više podsticajnih kolektivnih projekata; postoji samo život u sadašnjem trenutku, hedonizam i grozničavo traženje udobnosti. To je istisnulo svaki oblik strasti, osim one koja glasi: Lepši život! Dokolica, a ne revolucija!
Gubitak vrednosti društvenog kapitala neizbežna je posledica modernizma, ali Robert Patnam kaže da suština nije u jadikovanju zbog društvenih promena koje su evidentne, već u pokušaju da se one nekako usmeravaju. On završava knjigu na način koji svakako nije uobičajen za teoretičare društva. U aktivističkom maniru, u stilu koji neodoljivo podseća na politički pamflet, predlaže pristup tipa „hajde da do 2010. godine uradimo niz stvari“ koje će obnoviti američku zajednicu. Robert Patnam je, inače, osnivač Saguaro seminara, koji se održava u okviru John Kennedy School of Government na Harvardskom univerzitetu (http://www.hks.harvard.edu/saguaro/). Reč je o projektu koji je usmeren na istraživanja nivoa društvenog poverenja i angažovanja i na razvijanje strategija kako bi došlo do njihovog unapređenja i povećanja. Zanimljivo je da se na listi učesnika ovog seminara nalazi i novoizabrani američki predsednik Barak Obama. Robert Patnam je naravno svestan činjenice da rekonstrukcija društvenog kapitala nije nimalo jednostavan zadatak, ističući proročki da bi taj proces bio olakšan nastankom nacionalne krize uslovljene ratom, nekom prirodnom katastrofom ili, pak, velikom ekonomskom depresijom. Ali, potom dodaje: „Amerika se na početku novog veka ne suočava sa ozbiljnom krizom.“ Kada je knjiga Kuglati sam objavljena, krizna vremena su još bila daleko i malo ih je ko mogao predvideti. Danas, ona je više nego aktuelna. Ako se držimo onog utešnog, da je kriza ujedno i velika šansa, možda će, uprkos svim očekivanjima, društveni kapital doživeti svoj iznenadni comeback.
Olja Nušić
https://vreme.com/kultura/dokolica-a-ne-revolucija/
