Nedavno sam se obrela u Stockholmu. Stockholm je jedan od rijetkih evropskih gradova koji odgovara idealu što ga evropo-idealisti imaju o “pravoj Evropi”. Grad je zapanjujuće čist, elegantan i lijep. Dizajn je izvrstan i promišljen, rijetko što zagrebe po oku sofisticiranijeg promatrača, sve funkcionira, sve klizi, sve radi, sve je, doduše, malko usporeno, a opet moderno, sve po mjeri čovjeka. Ljudi su mahom ljubazni, a da se pritom ne cmaču, otvoreni, a da pritom ne padaju u monološke zanose, ponosni, a pritom lišeni arogancije. Sve u svemu, Stockholm je grad u kojem
bih – kada bih birala – živjela radije nego u nekim drugim, razvikanijim evropskim gradovima.
Možda ovu iznenadnu privrženost Stockholmu mogu zahvaliti detalju.
Naime, u tri dana koliko sam provela u tome gradu, moje prisustvo nepogrešivo su registrirali gradski alarmni sistemi. Istina, odnosilo se to na trgovine: svaki moj ulazak u neku trgovinu bio je popraćen pištanjem. I svaki izlazak pištanjem.
– Sigurno ste nešto kupili u nekoj trgovini pa su vam zaboravili skinuti magnet… – rekla je ljubazno prodavačica.
– Ne, ništa nisam kupila…
– Onda sigurno imate IPod…
– Nemam IPod!
– Možda mobilni?
– Tu je…
Na čas sam ostavila mobilni prodavačici i izašla iz trgovine.
– Hm, opet pištite… – rekla je prodavačica.
– Što da radim? – pitala sam zbunjeno.
– Ništa, ne brinite… – rekla je ljubazno prodavačica. – All foreigners are beeping!
Svi stranci pište, rekla je nespretno prodavačica, i tko zna što je pritom zapravo mislila.
Najednom sam osjetila olakšanje. Nakon toliko godina koliko živim u inozemstvu, štokholmski alarmni sistemi djelovali su poput epifanije, poput objave dugo tražene istine. Pa da, ja sam stranac! I otkuda odjednom ta moja začuđenost otkrićem: nisam li, zaboga, napustila svoj dom zbog toga da bih bila stranac? Živim u inozemstvu desetak godina, i već desetak godina zdušno podržavam politiku integracije u svakoj zemlji u kojoj se nađem. Mijenjajući zemlje, adoptirala sam im se svim srcem, adaptirala se brzinom munje, vjerujući u to da je integracija jedini put. I tek mi je nedavno, za posjete Stockholmu, mala štokholmska prodavačica skinula teret s pleća. Kakva integracija! Pa ja sam stranac! Pištim jer sam stranac, stranac sam jer pištim.
Za mene je dom (domovina) tamo gdje me puštaju da budem stranac, izjavio je tako ili nekako slično, slavni Talijan Italo Calvino. Pustite me, dakle, da budem stranac. Ja svoj izbor skupo plaćam. Vi imate svoga frizera, svoga masera, svoga mesara, svoje prijatelje iz djetinjstva, svoje rođake, svoje porodice i porodične sastanke, svoje ulice, svoja mjesta, svoja sastajališta, svoje konobare i svoje zubare, sve je vaše, jer vi ste kod kuće, a ja sam stranac. Ja sam ta koja nema svoga frizera. U rezultatu, ja sam ta koja hoda svijetom loše ošišana. A na vama je da snosite sve konzekvence svoje domaćosti. Nedavno je, kad smo već kod toga, neki Rus čekićem umlatio svoju frizerku zato što ga je loše ošišala. Svoju, domaću, rusku frizerku. Jer čovjek si samo kod kuće može dopustiti da u frizerski salon ponese sa sobom čekić.
Pustite me, dakle, da ne znam kako je ustrojena vlada zemlje u kojoj živim, i tko je ministar vanjskih, a tko ministar unutrašnjih poslova, i da se pritom ne osjećam krivom. Sve sam to i predobro znala kod kuće, zbog toga sam i izabrala da budem stranac. Ne kolutajte očima ako ne znam tko su lokalne zvijezde i zvjezdice, i tko je taj tip koji tuli s televizijskog ekrana svaki puta kada pritisnem dugme, sve sam to predobro znala kod kuće i znanje mi nije donijelo baš nikakve koristi, Možda sam dijelom i zbog toga izabrala da budem stranac. Ne frkćite zato što ne znam gomilu stvari, račun ionako plaćam ja. Ne prezirite me zbog toga što nisam čitala lokalnog književnog genija, propust je ionako moj. Ali kada stvari postanu nezaobilazno važne, ne brinite, već ću saznati, i znati koju stranu da izaberem. Kada dođe do važnih stvari neću zatajiti, provjereno, zbog tog refleksa sam, uostalom, i postala – stranac. Moja mala privatna statistika tvrdi da sam ja sam ta koja će vam prije pružiti ruku ako se spotaknete i padnete nego “vaši”, “domaći” ljudi. Jer i meni su pomoć, kad je zatrebalo, pružali “stranci”; “domaći” su, uglavnom, zdušno odmagali.
Ne gunđajte, dakle, ne tjerajte me da se integriram: zapamtite, s mojom integracijom vaši rizici postaju veći.
Talijanska vlada donijela je početkom novembra 2007. zakon kojim ovlašćuje policiju da protjera iz Italije čak i državljane Evropske unije, ukoliko oni ugrožavaju javnu sigurnost. Slutim da će sličan zakon donijeti i druge zemlje Evropske unije: previše je stranaca koji ugrožavaju javnu sigurnost. Talijani su svoj zakon donijeli zbog Romulusa Nicolae Mailata, Rumunja romske narodnosti, koji je opljačkao i pretukao na smrt neku nesretnu Talijanku. Pola milijuna Rumunja izlilo se u Italiju nakon što je Rumunjska postala članica EU. Incidenti spaljivanja romskih čergi nisu novost, događali su se i prije nego što je Romulus Nicolae Mailat digao na noge mnoge Talijane. Italija je zemlja u kojoj ruski konobari u talijanskim restoranima poslužuju kineske goste, rekao je neki Rus koji se tek nedavno prvi puta obreo u Italiji. Ipak, javni bijes upravljen je prema Rumunjima, koji čine tek osminu emigranata koji žive u Italiji, i od kojih su većina, pretpostavlja se, Romi. Za sve je, dakle, kriv Ciganin Romulus, on je ta kap zbog koje se prelila čaša. Čim je zbog Romulusa donesen zakon o ekspresnom protjerivanju iz zemlje, istog časa podnijeto je čak 5000 zahtjeva za ekspresno protjerivanje ujedinjenih Evropljana s rumunjskim državljanstvom. Talijane čini se ne brinu Talijani koji pljačkaju i siluju nesretne Talijanke: njih nemaju kamo protjerati. Tko zna, možda su štokholmski detektori i nespretna replika švedske prodavačice da svi stranci pište uvod u novo, ujedinjeno evropsko doba. Jer u tom novom dobu bit će sve više “stranaca”, pa prema tome i sve više “domaćih”. Možda će stranci jednoga dana biti prisiljeni da nose magnetne narukvice, kako bi detektori pištanjem upozoravali na njihovu prisutnost. Možda to neće biti narukvice, nego maleni potkožni čipovi u obliku zvijezde žute boje. Ah, tko zna što će još sve biti!
Zasada nam, i jednima i drugima, i domaćima i strancima, preostaje staromodna utjeha: usamljeni pjesnički glas.
Ivan Slamnig, hrvatski pjesnik, inspiriran stihom Emily Dickinson – I am a nobody. Who are you? – napisao je nešto o svemu tome prije pedesetak godina…
Ja sam stranac! Dobar večer.
Da l’ si i ti stranac?
Dva smo, znači? Nemoj reći, jer
stavit će nam lanac.
Tužno li je biti domać
i prosto, poput žabe,
kreketat do u božju ponoć
sred zadimljene grabe!
Što da na to kažem? Stranci svih zemalja ujedinite se? Ne, stranci svih zemalja ne ujedinjujte se! Osim ako, naravno, ne želite postati – domaći. A i vi, domaći, budite ljubazni prema strancima, jer bez njih ne biste ni znali da ste – domaći.
Srdačan pozdrav, beeeep!
Dubravka Ugrešić
Reč no. 75/21, 2007.
Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja
