o krojaču jednom pripovijest je ova
koji svojoj smrti dugi kaftan skroji
ko svitac po svitac grijeh po grijeh se roji
na polju sa cvijećem slučaja i snova
suditi je lahko kad se malo znade
puno znati opet pregolem je tovar
u neznanju blaženi su i prosjak i car
stoga staće ovdje kom bog pamet dade
Jesam li ja vama ikada pričao priču o krojaču koji ih je ubio sedam jednim udarcem? Šta, znate tu priču? Ma ne, nije to onaj hrabri krojač koji je zatukao sedam muha pa se time hvalio, a čeljad pomislila da je zatukao sedam divova. Sjednite tu i budite mirni, a ja ću vam ispripovijedati ovu strašnu, a posve istinitu i poučnu pripovijest, koja je, da budem iskren, pozajmljena, a sa pozajmljenim pričama uvijek postoji jedan problem – kako iz započeti. Otimaju se, opominju čovjeka da su tuđe, da nisu njegovo vlasništvo, da se prema njima mora ponašati gospodstveno i odmjereno, bez zadnjih namjera. Pozajmljena priča, možda, traži pozajmljeni početak…
Daleko u magli, savijao se, kao traka od svile, golubije siv, nabujao Tagliamento, a u blatu, po putu, ležale su strvine, mrtvaci i pobacano oružje. Pod oblacima kovitlala se i prevrtala hladnokrvno poneka zadocnela engleska krilatica, braneći se od pet ili šest nemačkih napadača. Talijanske gomile razvile su svu kampanju, koja se, u blatu i barama, pružala čak do negde dole, do mora. Znao sam da daleko ispred mene, ludo i ponzino, ginu bosanski pukovi, silazeći u grad Udine…[1]
Pretpostaviću, jer mi taj podatak izmiče u mnoštvu drugih, da je upravo tog dana, taktički ohrabrujućeg, barem za jednu zaraćenu stranu, jer je nagovještavao kraj jedne iznurujuće kampanje, i strateški onespokojavajućeg, jer je bio pozornica vječno nepromjenljive ljudske prirode, rođen junak ove pripovijesti koju već sada slobodno možemo zvati našom.
Kada je došao na svijet, Asim je bio crnpurasto i neobično mučaljivo dijete, a takav će ostati i u ostatku svog jadnog života. Neki kažu da je takav bio uslijed straha, neki kažu da je bio suviše pametno dijete, pa stoga nije volio puno govoriti, a ja vam velim da se neka čeljad jednostavno rode tako mučaljiva. Asimov babo Ahmed, ugledni veletrgovac stolački, dočekao je muštuluk u kafani na Bentu, ispijajući kahvu i pušeći svoj čibuk. Nije smatrao da je rođenje sina događaj zbog kog bi vrijedilo prekinuti jedan blagorodan, hvalevrijedan običaj. Uostalom, već je imao dva stasala sina i tri uspupale kćerke, koje tek što se nisu rascvjetale.
Kad su mu komšijska djeca uhvatila muštuluk, ugledni veletrgovac Ahmed pokaza mehandžiji da svima donese po kahvu, a onda uperi prst ka stolu za kojim su sjedila dva češka dočasnika i jedan austrijski konjički poručnik, pa kaza
Njima daj ono njihovo.
Takav je, eto, bio Asimov babo, ne bi taj prevalio riječ rakija preko usta, pa da ga neko kolje. Da se sve to zbivalo u Sarajevu ili nedajbože u Beču, ne bi se Ahmed baš toliko oholio i toliko nadmen bio prema čeljadi u odorama. Ali on je dobro znao da dočasnici i časnici mogu sjediti za istim stolom samo u Stocu, na rubu jednog raspadajućeg carstva, dok, što veli Crnjanski, be-ha pukovnije ginu ludo i ponizno na nekom dalekom frontu nerazgovijetnog imena.
Najranije djetinjstvo Asim je proveo u kući na Bokulji. Tu je vazda bilo dovoljno sunca i nije bilo vlage kao u staroj kući u Begovini, uslijed koje su žene iz obitelji vazda vukle neke ženske probleme. Odlazak carstva i dolazak kraljevine nije upamtio, jer je bio suviše mali, a čak i da je bio veći teško da bi ga upamtio, jer su ga mater i sestre čuvale kao da je božemeprosti rijetka zvjerčica što bi se mogla izgubiti i pogibelj naći izvan kuće i avlije.
Jednom je Asima, a bilo mu je tada možda i cijelih deset godina, mater poslala na tepu da kupi malo oraha i priprijetila mu prstom da se odmah vrati ili će dobit po prknu. Mater ko mater, gušila se od straha za djetetom, ali je opet znala da ne smije od djeteta praviti hadalja i da ga mora polako odgurivati od svojih dimija.
Kada je kupio orahe, Asim krenu kući, ali ga neka nevidljiva ruka okrenu, a druga, jednako nevidljiva, potapša ga po leđima baš kao da mu hoće reći – hajd ti malo na ovu stranu, te se Asim tako zaputi ka Inat-ćupriji i Begovini. Nije taj put njemu bio nepoznat, vodili su ga mater i babo barem jednom heftično njime kad se išlo obići rođake, ali sada je bio sam, a samoća ima tu sposobnost da poznate predjele učini posve drugačijim. Čak su i mirisi voćaka iz avlije i mokre vune sa stupa bili posve drugačiji – sa svakim udisajem Asim je postajao nekako zreliji i hrabriji. Ipak, kada je prošao Inat-ćupriju, hrabrost poče polako čiliti iz njega.
Taman se okrenuo da krene natrag, kadli na onoj ćuprijici s druge strane Bregave ugleda poznat lik. Na ćuprijici je stajala Fatima, njegova najstarija sestra, a baš je nju Asim najviše volio. Kraj Fatime je stajao Omer, sin poslovnog ortaka babe Ahmeda i nešto je pričao i sve ovako pokazivao rukama, a Fatima se smijala kao što se nikad u kući ne smije, čuo se taj njen kikot čak i preko rijeke i njenog huka. Asim osjeti nekakvu bol u stomačiću i zamalo mu oni orasi ne poispadaše. Neko bi kazao da mu je bilo krivo što on nije taj koji zasmijava sestru umjesto Omera, a ja vam velim da je ta bol dolazila otud što Omer njega ne zasmijava. A vi vjerujte kome hoćete.
Kad se vratio kući, Asim je bio toliko snužden da mu mater nije dala po prknu, niti ga je korila što je okasnio, već mu samo zapovijedi da ide leći, a ona će mu donijeti mlijeka u postelju. Kad se ujutro probudio gladan i iscrpljen kao poslije kakve teške bolesti, Fatima mu više nije bila najmilija sestra.
Babo Ahmed držao je konje i to one jahaće. Asim je te konje puno volio, a sad su mu, nakon Fatimine izdaje, postali još draži, ništa mu nije bilo slađe nego kad bi ga babo usjeo na konja, pa njih dvojica tako odjahali do tepe na kolače i na bozu. Za konje se starao Marko, vižljast i ljepuškast mladić tek malo stariji od Asima, rodom odnekud od Ljubinja. Njegov je otac trgovao sa Asimovim babom kozama, pa tako pogodiše i da Marko služi kod Ahmeda, ne bi li se malo obiknuo na život u čaršiji, dok ne iskrsne prilika da kakav zanat izuči. Jednom su Asima, a bilo mu je tada skoro četrnaest godina, poslali da s Markom čuva konje tamo prema Žegulji.
Kasno proljeće razmetalo se svojim mirisima i bojama, pa se mladići stadoše osjećat nekako življima i raspuštenijima. Razgovor im ipak nije bio sadržajan – ta kakve bi to zajedničke teme mogli imati jedno seljačko dijete i jedno dijete skrivano od svijeta u kući.
U neka doba, kad su izjeli peksimete, sir i ašlame, Asim se pruži po travi i tu ga san očas prevari. Kad se probudio, ugledao je Marka kako leži par koraka od njega i rukom trese kiticu gore-dolje. Samo što to više nije bila kitica, već, iz Asimove perspektive, prava stožina.
Šta to radiš, Marko? upita Asim zabezeknuto i glasom piskavijim no inače.
Cijedim kitu, odvrati vazda nasmijani Marko. Asim nije znao bi li prije gledao u Markovu šaku i ono čudo u njoj ili u Markovo lice sa prebijelim zubima i crnom kosom koju je znoj ulijepio, malo od vrućine, a malo od radosnog napora. Asim kao zečić doskakuta do Marka i snebivajući se upita
A mogu li i ja…
A šta se bojiš, neće te ujest, kaza nasmiješeni Marko, pa ga uhvati za ruku i priljubi je sebi uz kitu. Asimu se učini da će se onesvijestiti od nekakve struje što mu prođe tijelom, nije znao šta treba raditi sa svojom rukom, ali mu se neka nevidljiva ruka blago spusti na potiljak i gurnu mu glavu nadolje. Nevidljivoj se ruci pridružiše još dvije, Markove, koji je nešto nerazgovijetno mumlao u smislu protivljenja. Markove su ruke, međutim, pokazivale da je to protivljenje neutemeljeno. Kada je ljepljivi sok ispunio Asimova usta, oči oba mladića ostadoše širom otvorene, ali zagledane negdje u nebo i u rijetke oblake po njemu. Tišinu prekide Marko kazavši
Saću ja tebi iscijedit kitu.
Marko, međutim, ne spusti glavu dolje, već zavuče ruku Asimu u gaće i poče ga čas milovati, čas stezati. Nenaviknut na takvu igru, Asim očas ispusti svoj sok, žućkastiji i gušći no u Marka.
Još su neko vrijeme ležali na travi, sladeći se preostalim ašlamama i ne progovarajući ni riječ. A onda Marko kaza
Hajmo poćerat konje, vakat je.
Ne bi se njih dvojica možda ni sjećali te zgode kroz koju godinu, da neko zlo i urokljivo oko nije to posmatralo iz prikrajka, pa brže-bolje odjurilo da strašnu vijest dojavi Ahmed-efendiji, uglednom stolačkom veletrgovcu i Asimovom babuki. Očas se čaršijom proširila priča da je tu svašta bilo, da su Asim i Marko jedan drugoga trtili do iznemoglosti, a neki su govorili i da je tu bilo još mladića, da nisu samo njih dvojica lutije i naopaki. Ali sve se to govorilo šapatom, jer nije red naglas takve stvari kazivati, malo iz pristojnosti, malo iz poštovanja prema Ahmed-efendiji, a malo i zato što valja sutra opet uzeti robu na zajam kod Ahmed-efendije.
Te večeri Ahmed-efendija duže no obično ostade u kafani na Bentu, ispijajući kahvu za kahvom i pušeći čibuk za čibukom. Ako bi mu se neko i obratio, on bi ga prekinuo rukom i cijelo vrijeme nije ni riječ progovorio. Riječ nije progovorio ni kada je došao kući, a sutradan se digao ranije no obično i izašao iz avlije prije no što je sunce palo na nju. Hanumi je ostavio pisani nalog da Marka u podne pošalje do dućana.
Čim je Marko izašao iz avlije, dočepaše ga se neki đilkoši, pa mu prebrojaše rebra i dobro mu nagrdiše lice. Kad se Ahmed-efendija vratio kući, prvo je otišao obići Marka u hajatu. Ugledavši propisno ispretucanog mladića, Ahmed-efendija kaza
Ti vaki vallahi nisi od koristi ni sebi ni meni ni konjima. Nego ću ja tebe sutra na sabahu isplatit i poslat te kolima ocu, pa ćemo se on i ja čut kad malo prizdraviš. A znaš li, jadan i bolan ne bio, što te zatukoše?
Marko samo zaječa i okrenu se na drugu stranu postelje, pa još jednom zaječa. Kad sutra ode iz Stoca, proći će desetak godina prije no što opet dođe u njega, ali ne više kao konjušar.
Kad je čuo da je Marko otišao i da se neće vraćati, Asim nekoliko dana nije progovorio ni riječ. To ukućanima nije bilo začudno, jer on ni inače nije bio od velikog govora. Treći dan kućom na Bokulji prolomi se žalovit, isprekidan krik. To je Mevlida, najmlađa Asimova sestra, pronašla brata u hajatu. Asim je ležao nauznak, a kraj njega je ležala flaša varikine. Srećom, kao i većina početnika u poslu samotrovačkom, Asim nije znao pogoditi pravu mjeru da sebi uzme život, pa je naglo napadnuti stomak ispovraćao tekućinu koja više nije bila bjelkasta, već žućkasta, zelenkasta, pa pomalo i crvenkasta.
Ahmed-efendija zapovijedi da se o tome van kuće ne govori, pa dovede hećima, ahbaba sa kahve na bentu, i za koji dan Asimu skoro posve oporaviše tijelo putem kozjeg mlijeka, čajeva i voća. Dušu mu, pak, nisu mogli oporaviti. Asim je stao kopniti i propadati babuki i materi pred očima. Mater je nemoćno kršila ruke kad njima nije brisala suze, a babuka nije ništa govorio, naučen da muška glava ne treba pričati kad nema šta pametno kazati.
Ahmed-efendijin ahbab Ivan, koji se šaljivo durio kad bi ga ovaj zvao hećimom, jer je on ipak izučio škole u Beču i zato je pravi doktor, a ne hećim koji pušta krv, predloži da maloga negdje sklone dok ga dušobolja malo ne mine. Izbor pade na Dubrovnik, jer su tamo i Ivan i Ahmed imali poznanika, koji će pripaziti Asima. Tako Asim provede tri godine u Dubrovniku, gdje je pomagao u jednom restoranu i gdje je naučio sporazumijevati se na talijanskom, a naučio je i nekolike švapske, francuske i engleske riječi.
Kad se vratio u Stolac, dali su ga na zanat kod krojača Miličića. Kad nije bio u šnajderaju, iz kuće nije izbivao. Samo je ponekad znao pridružiti se sestrama kad im dođu druge djevojke u goste, pa vezu i pjevaju sevdalinke na čardaku. Dugo se poslije pripovijedalo da nijedno žensko nije imalo ruku za đerđef nit grlo za pjesmu kao Asim što je imao. Neki su kazivali da mu se sestre baš zato nisu mogle udati, jer je Asim od njih pokupio ono žensko, ali to su bili zli i zluradi ljudi za kojima se ne valja povoditi, jer su oni na taj način htjeli u životu održati ružnu priču o Asimovoj nesrećnoj ljubavi, a da je pri tome uopće ne spomenu, pa im tako niko neće kazati da imaju jezičinu ko krava posranu repinu.
Jednom je jedna od djevojaka povela pjesmu koja je bila tužna i ovako je nekako išla – trovaću se, ah tako mi svega, neka znade da je to zbog njega. A Asim skoči ko ubodenik sa sećije, pa stade pokazivati roge zbunjenoj djevojci, koja je posve zaboravila nesreću od prije nekoliko godina.
Ti to meni uz inat, poganšturo! vikao je Asim. Crkla dabogda, rospijo!
Nisam, Asime, dina mi moga, pravdala se nesrećna i zbunjena djevojka, al džaba.
Poslije toga, Asim se još više zatvorio u sebe. Kad nije bio u šnajderaju, gdje ga je Miličić uzeo za svoga pomoćnika, sjedio je u svojoj sobi i čitao knjige što su mu poštom stizale iz Sarajeva i Beograda, a poneka i iz Zagreba i Stambola. I kao dijete je volio čitati, a u Dubrovniku se posve zaludio knjigama, jer je tamo na svoje oči vidio najslavnije dunjalučke pisce, kad su tridesettreće došli na kongres PEN kluba.
Sredinom marta četrdesetprve jednu talijansku Savoju pogodili su britanski topovi negdje u Grčkoj, pa je pilot, plašeći se da ga u povratku ne dočekaju lovci kojima ranjeni avion ne bi mogao uteći, promijenio kurs. Taj dan nad čitavim Balkanom razvukli su se gusti oblaci, pa pilot zaluta, jer su mu krhotinama granata bili uništeni i kompas i radio i visinomjer. Kad je goriva nestalo, pilot naredi dvojici preživjelih članova posade da se spreme za skok. Kad su se, klateći se pod bijelim kupolama, izmigoljili iz oblaka, ugledaše pod sobom gradić koji bi komotno mogao biti gdjegod u Italiji, samo da po njemu nije bilo razbacano toliko džamija.
Vjetar trojicu avijatičara odnese na Ošaniće, gdje oni propisno isprepadaše čobane, koji su se krstili i mrmljali nekakve molitve. Čobanska se djeca, pak, nisu isprepadala, već su trčkarala unaokolo pogađajući gdje će došljaci s neba pasti i vikali su
Anđeli! Evo ih, anđeli!
Talijanske avijatičare, međutim, ne dočekaše ni čobani ni njihova djeca, već dva žandara koji ih sprovedoše u čaršiju. U stanici se niko nije mogao sporazumjeti s uhićenicima, pa se neko sjeti da je čuo da bi Miličićev pomoćnik mogao znati talijanski, te odmah poslaše po njega. Talijani su od prvog časa bili vedri, dobrodušni i prijateljski nastrojeni, časteći prisutne finim cigaretama. U tih par sahata što ih je proveo kao tumač između smušenih žandara i lijepo podšišanih Talijana, Asim je po prvi put nakon dugo vremena osjetio lakoću druženja sa drugim insanima. U jednom je trenutku, dok su se Talijani ukrcavali na kamion koji će ih odvesti do Dubrovnika, poželio da u Stolac što češće i što više dolaze ovako lijepi i prijatni ljudi, s kojima se imalo o čemu pričati.
Da valja paziti šta insan misli i da se valja čuvati svojih želja, pokazaće se za jedva mjesec dana, kada je u Stolac umarširao odred divizije Murđe. Ja vam neću pripovijedati kako je Jugoslavija izgubila rat i kako je otpočeo drugi rat, svih protiv sviju, jer sve to možete naći u knjigama, ali ću vam dati savjet da, ako već posegnete za tim knjigama, ne čitate samo redove, čitajte malo i između njih.
Zapovjednik talijanske posade u stocu bio je major, a to se ljepše kaže mađore, Mario. Maria su zvali još i Barba, jer je imao lijepu i urednu bradu, a bio je i nekako dobroćudan, pa mu je taj nadimak baš lijepo pristajao. Ljeto je stolačkoj čeljadi proteklo u strahu i zebnji, a talijanima u obuzdavanju ustaša koje su činile pokolje gdje god uzmognu i u ozbuzdavanju ustaničkih odmazdi. Među ustanicima bio je i ispretucani Marko i neki vele da se istakao ne samo u malobrojnim okršajima, već i u onome što slijedi nakon okršaja, a o čemu se nakon rata uglavnom šuti ili, ako se već mora progovoriti o tome, onda se to čini nevoljko i pazeći na svaku riječ.
Krajem avgusta Talijanima je stigla oprema za predstojeću jesen-zima sezonu. Mada su uvjeti ratovanja na Balkanu, a poglavito u humskoj zemlji bili podnošljiviji nego u Africi, mađore Mario zvani Barba ipak je malo ofalio u smislu kilaže. To mu je bila već treća godina kako se potuca po dunjaluku sa talijanskom infanterijom, od Etiopije, preko Libije, pa sve do Stoca. Sve je češće znao večeri provoditi uz vino i sliku svoje done i svojih bambina na stolu. A ponekad je znao uzeti i gitaru u ruke pa kuckati po njoj i tiho pjevušiti kancone.
Tokom dana, međutim, časniku valja pred svojom vojskom izgledati pristojno i zategnuto, a on nikako nije mogao tako izgledati u prevelikoj i šlampavoj odori. Barba je poslao svog posilnog da mu dovede šnajdera. Krojač Miličić već je bio u šumcima, a radnju je vodio Asim, koji poslušo pođe sa sarđentom-mađoreom Lukom do komandanture mjesta. Asimu je uvijek bilo drago kad mu se ukaže zgoda da priča na talijanskom, jer je taj jezik volio baš kao i arapski, a u svakom slučaju više od maternjeg jezika, na kom su izgovorene tolike ružne riječi na njegov račun. Nije odbio čaj kojim je ponuđen, izrekao je dva-tri komplimenta na račun crnokose i krupnooke done i buljuka bambinija na požutjeloj fotografiji, a onda je izvadio šnajderski metar i bacio se na posao.
Mađore Mario strpljivo je stajao dok mu je Asim uzimao mjeru, a sarđente-mađore Luka smijuljio se u sebi, jer mu je sve to izgledalo kao prizor iz kakve operete. No Lukinom oku nije promakla spretnost kojom su Asimove ruke obigravale oko Barbinog tijela, baš kao što ni Asimovom oku nije promakao Lukin pronicljivi pogled sa trunkom žudnje u sebi.
Od tog dana, Asim i Luka radovali su se svakom sahatu i svakoj dekiki što su ih mogli provesti skupa. Asim je čak počeo izlaziti u kafanu na Bentu sa svojim ahbabom, više ne zazirući od društva kao prije. Znao je čak popiti i čašicu lozovače ili čašu vina dok su sjedili tamo. Više od kafane voljeli su duge šetnje kraj Bregave, tokom kojih su razgovarali o svemu i svačemu. Iza jednog akšama neka su zlobna djeca vidjela Asima i Luku kako stoje na onoj ćuprijici poviše Inat-ćuprije. Asim se naslonio na ogradu, a Luka mu je nešto tiho pričao i zagrlio ga preko ramena. Zlobna djeca su to ispričala starijoj zlobnoj djeci, a starija zlobna djeca zlobnim odraslim insanima, pa je opet cijela stolačka čaršija ispotiha žuborila o tome. Ali ovaj put to ispotiha nije bilo uslijed poštovanja prema Ahmed-efendiji, koji je već odavno bio allahrahmetile, već zato što nije mudro okupacionu silu javno prozivati za lutijstvo.
U kasno proljeće četrdesetdruge sarđento-mađore Luka uspostavio je vezu sa šumcima. On je, naime, bio Talijan, a komunist, baš kao i onaj puno poznatiji artiljerijski kapitano Mikele Riva, što je izdahnuo na rukama Martinu od topova. A ni mađore Mario nije bio baš neki fašist, pa se pravio da ne primjećuje kako iz magacina nestaju manje količine municije i sanitetskog materijala, što ih je Luka povremeno dostavljao rasutim dijelovima ionako malobrojne Desete hercegovačke. Ponekad je čak išao i na sastanke sa šumcima na Hrgud, a Asim se zbog toga ljutio, jer je to bilo opasno. Luku je ta ljutnja zabavljala, jer je znao da iza nje stoji jedna blaga i bezazlena ljubomora, pa je, ne mogavši prigušiti smijeh, Asima tješio ovako mu govoreći
Ama što se brineš, karo mio, to su gore komunisti, oni strijeljaju ovakve ko mi.
Asim je samo odmahivao rukom i stiskao usnice, pokazujući tako da se ne slaže sa Lukinim avanturizmom. Vrijeme je, ipak, davalo Luki za pravo, jer je Italija bivala sve slabija. Šest dana prije talijanske kapitulacije potpisane u Kasibileu, Lukinom rodnom selu na Siciliji, mađore Mario primio je omotnicu u kojoj je pisalo da, uslijed savezničkog bombardovanja Napulja, njegova dona i buljuk bambinija više nisu među živima. Tih nekoliko dana propisno je obavljao svoje zapovjedničke dužnosti, a kad je preko radija čuo vijest o proglašenju kapitulacije, nije čekao da dobije službenu potvrdu toga, već je obukao svoju svečanu odoru, koju je Asim također dotjerao da mu bude taman, na sto stavio požutjelu fotografiju, ispio pola maštrafe vina i prosvirao sebi lobanju kuršumom iz Glisentija.
Sarđente-mađore Luka nije čekao da u Stolac stgnu Švabe, već se na brzinu pozdravio sa Asimom i poveo šačicu Talijana prema Berkovićima i Dabru. Asim je ostao u čaršiji voditi radnju koja je sad bila njegova, jer je u međuvremenu stigla vijest da je krojač Miličić poginuo u šumcima, i vratio se svojoj navadi da ne izbiva bespotrebno izvan kuće i svoje sobe sa knjigama. Morao je, nažalost, čitati već pročitane knjige, jer nove nisu nikako mogle stizati u Stolac putem pošte, a knjižare u čaršiji svakako nije bilo.
Švabe su u Stocu zavodile red, ali drugačije nego Talijani. Kad Talijani dobiju suhi obrok, oni prvo mašu rukama i viču pikola, pikolo! bambini, bambini! pa podijele djeci čokolade i druge slastice, a onda sami izjedu ono što njima ostane. I još pokupe otpatke i odnesu to na predviđeno mjesto, Švabe, međutim, nisu zvale djecu, a i da jesu, teško da bi se djeca odazvala, jer bambini na švapskom zvuči kao kakva psovka i prijetnja. I nisu kupili otpatke za sobom, već su ih bacali u čatrnje. I dobijali su odore po mjeri, pa im nisu trebale šnajderske usluge.
To je sve potrajalo samo godinu dana, a onda se i švapska vojna mašinerija počela urušavati. Šumci su u međuvremenu ojačali i postali nalik pravoj vojsci, pa su u jesen četrdesetčetvrte, uz pomoć engleskih topova i zrakoplova, oslobodili veći dio istočnog Huma. Stolac su zauzeli u jednoj skoro pa neplaniranoj akciji, bespotrebno izgubivši nekoliko boraca, jer se šaka Nijemaca i šaka ustaša nije kanila lako predati, već se pod borbom organizovano izvukla prema Čapljini i Mostaru. No pobjedi se u zube ne gleda i partizani su odmah stali zavoditi red u čaršiji, naravno, na vlastiti način, posve različit od načina na koje su to činili Talijani ili Švabe. Partizani, naime, nisu imali dovoljno hrane da dijele djeci, niti da je bacaju u čatrnje, već su odmah propisali koliko ko hrane mora donijeti njima.
A onda su počeli raditi ono što radi svaki novi gospodar neke čaršije – počeli su dokazivati svoju ozbiljnost i vjerodostojnost. Partizani su to radili putem strijeljanja ili, kako se to ljepše i učenije kaže, likvidiranja nenarodnih elemenata, narodnih neprijatelja i okupatorskih sluga. U svoj toj gunguli, neki je zli jezik potvorio Asima da je i on šurovao sa okupatorom, mada Asim nije popravljao odore Švabama. On je to radio samo mađoreu Mariju, pokojnome Barbi, koji i nije bio baš neki fašist, i drugovao je sa sarđentom-mađoreom Lukom, koji je sada bio partizanski poručnik.
Kada mu se na vratima kuće na Bokulji pojavila patrola sa petokrakama na kapama, Asim se prvo bio obradovao, jer je mislio da je to Luka poslao po njega. Kad su ga uveli u podrum Duhanske stanice i za njim zamandalili vrata prostorije što je imala poslužiti kao ćelija, shvatio je da Luka nije ušao u Stolac sa ovim partizanima. Više od straha za sebe sama, mučila ga je pomisao da je Luka možda stradao u skorašnjim borbama. Jadni Asim nije mogao znati da upravo u tom času Luka sa Markom, koji je u međuvremenu također prešao u partizane, dogovara akciju napada na Domanoviće.
U ćeliji sa Asimom bio je i nekakav mršav i ispijen ustaša, lica potamnjelog od gareži i prljavštine. Šutili su svako u svom ćošku. Onda je neki brkati partizan otvorio vrata ćelije i donio im bokal vode i po zdjelu nekakve čorbice.
Izjedite to, to vam je zadnje, kaza brkati partizan, kojem se na čehri vidjelo da smatra za bespotreban trošak hraniti čeljad koja će uskoro ionako biti mrtva.
Ni Asim ni ustaša čorbu nisu ni dotakli. Asim pokuša piti iz bokala, ali nije mogao, jer mu se grlo posve skupilo, pa mu se voda činila kao bregavski šljunak. Asim je bio uplašen, ali ga iznenadi da ustaša svoj strah malo više pokazuje, drhtureći i cvileći onako šćućuren u svome ćošku. Asim mu priđe, pa se i on šćućuri kraj ustaše i zagrli ga. Ustaša se nije opirao, pa ga Asim zagrli i drugom rukom. Tako su dočekali zoru.
Dok su ih stražari vodili na Krajšinu, Asim nije mogao ni slutiti da je ovaj ustaša ona čuvena Zejna iz Podveležja, koja je bila najstarije žensko dijete u obitelji bez muške djece, pa je na sebe morala primiti teret bivanja muškom glavom i o kojoj je izašao članak u sarajevskom Narodnom listu. Možda bi Asim to i shvatio tokom svoje posljednje noći, da Zejnine grudi nisu bile posve usahle i da ih strah nije spriječio da se poigraju kao nekad što se Asim igrao s Markom, čuvajući konje.
Plotuni iz brzometki to su se jutro mogli na Krajšini čuti više puta. Kad je i posljednji plotun zamukao, skupina zarobljenika sa manjim grijesima spram nove narodne vlasti začeprka tijela u već pripremljene rupe.
Tako je, eto, skončao hrabri krojač koji je ubio sedam jednim udarcem. Ne sedam muha, ne sedam divova, več sedam iluzija. Od one da fašist, komunist ili nacionalist ne mogu biti pederi, pa do iluzije da ljubav uvijek pobjeđuje, a koje je još iluzije ubio, pogađajte sami.
A sad toplo mlijeko, pišat pa spavat.
Elis Bektaš
[1] Iz eseja o Flaubertovom Novembru, Novi oblik romana, Miloš Crnjanski, 1920
O autoru
Elis Bektaš (Zenica, 1970.) po izbijanju rata prekinuo studij filozofije, po izbijanju mira naučio se smijati zatvorenim filozofskim sistemima. Pored Zenice, živio je u Prištini, Beogradu, Sarajevu i Mostaru, da bi se skrasio u Trebinju.
Krajem 2013. godine privukao je pažnju svojim poetskim prvijencem, zbirkom “Margine” u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva te zbirkom satiričnih vinjeta “Došo šejtan u Sarajvo”, u izdanju TKD Šahinpašić.
Poeziju i prozu objavljivao u većem broju književnih časopisa. Povremeno se oglašava kolumnama na portalima i u časopisima.
