Čekao sam poznati šapat,
osluškivao.
U njemu je bilo moje nadanje,
nemiri,
noći besane,
zora kojoj se nijesam radovao,
tuga svijeta koju sam i sam uvećavao.
Suočen sa svemirom,
sam,
bez nade,
zračka,
bez čuda
kojem sam se nadao,
riječi utješne
koju sam znao dati,
oteti je,
vraćajući je smislu,
značenju.
Kroz značenja
nudio sebe svijetu,
cijelom svijetu,
moje najljepše,
moje vjeruju,
moj Zagrljaj neba i zemlje,
čistotu koju sanjam.
Izranjavan od bodeža njenih,
krvav, unakažen,
ali stojim,
pojem,
moram,
iako znam
da razumjeti me neće
u vijeku stradanja,
terorizma,
beščašća,
nikad goreg,
nikad strašnijeg,
otrova,
koji se sipa
iz kutija čarobnih,
medija svih vrsta
njihovih Sodoma i Gomora.
U takvom svijetu,
pjevati o Ljubavi
izgleda smiješan
a čaroban san,
suludi pokušaj,
da se svijet može popraviti,
stihom,
rimom,
suzom,
nečim što ti ne da,
da se stane,
žrtvom,
stradanjem,
iz koga
nastaje život,
pravi,
istinski.
I ko će ga više znati,
ko vjerovati?
Moraš umrijeti za ovaj svijet,
da bi se rodio za vječnost.
I zato ćutim,
često,
bez daha,
kao Avram, sam,
bez ikoga,
nemoćan da govorim,
penjem se na svoju Moriju
užas da pobijedim.
Radinko Krulanović
(Iz zbirke pjesama Tišinom ti govorim)
