Ja toliko nisam voljela sebe da je umjetnost što me već odavno nisu našli ispod nekog mosta
Razdvojenu od svijeta
Kakva sam uostalom i bila
Možda stvarno nije važno koliko si puta umro
Nego koliko puta si plakao od sreće što si živ
Ja sam se tražila do zla boga neumorno u svemu tuđem
Ali tako se samo postaje tuđinac
Svoga srca
Ja ne volim šetnje, a hodala sam beskrajno gdje god su me vodili
Netko da srce na dlanu ja sam ga davala na prvi pogled
I uvijek ostala kratka za centimetar svoje duše
Od mene nije nitko otišao, a toliko me je razdirao svaki moj odlazak
Spiskala sam sebe tako lako
Kao budala koja cijelu plaću stavi na all in
Ali nitko mi nije mogao ništa u kolovoško veče bačene godine na terasi hotela Continental dok je svirao
jazz
Garavi momak u šarenom je umjesto pjesme ispovraćao ljubav
Suze su besramno padale
A zvijezde padalice bojale su u moje ime platno želja
I po prvi put zaista nisam ništa, baš ništa poželjela
Bojana Guberac
