Det sjunde inseglet, igrani, Švedska, 1957
REŽIJA: Ingmar Bergman
ULOGE:
Gunnar
Björnstrand,
Bengt Ekerot,
Nils Poppe,
Max von
Sydow,
Bibi Andersson,
Inga Gill,
Maud Hansson
SCENARIJ:
Ingmar
Bergman
FOTOGRAFIJA:
Gunnar
Fischer
GLAZBA:
Erik
Nordgren
MONTAŽA:
Lennart
Wallén
KOSTIMI:
Manne
Lindholm
SADRŽAJ:
U Švedsku kojom hara kuga sredinom 12. stoljeća nakon desetogodišnjeg sudjelovanja u križarskom pohodu vraćaju se vitez Antonius Block i njegov štitonoša Jöns.
Jednog dana, dok Jöns izmoren leži na plaži, Antonius će shvatiti da je Smrt došla po njega. Želeći dobiti na vremenu i živ se vratiti kući, Antonius predloži Smrti da odigraju partiju šaha, ulog u kojoj je s jedne strane njegov život, a s druge odgovori na egzistencijalna pitanja koja ga muče, a koje će mu Smrt dati u slučaju njegove pobjede.
Tijekom sljedećih nekoliko dana, dok sa Smrću bude igrao šah, Antonius će s njom putovati zemljom te pokušavati dokučiti postojanje Boga i smisao vlastitog života. Kao čovjek uzdrmane vjere, koju dodatno potkopavaju zbivanja u okolini i Jönsov cinizam, Antonius će shvatiti svu ispraznost ljudskog života te poželjeti prije smrti učiniti jedno plemenito i nesebično djelo.
Godine 1957. na festivalu u Cannesu ovjenčana Posebnom nagradom žirija, koju je podijelila s ratnom dramom Kanal Andrzeja Wajde, antologijska fantastična egzistencijalna drama Ingmara Bergmana adaptacija je njegove vlastite drame koju je sam pretočio u scenarij. Za realizaciju filma čiji je naslov preuzet iz Apokalipse ili Otkrivenja, posljednje knjige Biblije i Novog zavjeta koja se tijekom filma višekratno citira, Bergman je nadahnuće pronašao u fresci koja prikazuje čovjeka koji sa smrću igra šah, a koju je vidio u srednjovjekovnoj crkvi nedaleko Stockholma.
Premda prikaz srednjovjekovne Švedske nije posve vjerodostojan, jer flagelanti nikad nisu postojali u redateljevoj domovini, a i egzistencijalna pitanja koja muče protagonista nisu uobičajena za filozofiju srednjeg vijeka, riječ je o u svakom pogledu iznimnom ostvarenju u kojem se Bergman pozabavio čovjekovim strahom od smrti i od načina umiranja. Štoviše, i sam je priznao da mu je rad na ovom filmu, koncipiranom kao niz kontrasta, od života i smrti odnosno svjetla i tame, preko muške agresivnosti i ženske pasivnosti te mladosti i starosti do hedonizma i asketizma te tolerancije i fanatizma, pomogao da prevlada vlastiti strah od smrti i umiranja.
Maestralno režirano djelo dojmljivo je vizualno estetizirano, duhovnost je ostvarena i na simboličkoj razini i u fascinantnim apokaliptičnim vizijama, a cjelina sjajnog ritma impresivno je dramaturški uobličena.
https://kinotuskanac.hr/movie/sedmi-pecat
