Selena Dukić je srpska književnica, književna kritičarka i novinarka čiji je kratki životni vijek utjecao na to da ne dostigne svoj puni književni i intelektualni potencijal i da nažalost bude zaboravljena.
Ostvarila se u oblasti poezije, proze, književne kritike i novinarstva. Štoviše, pored Radmile Bunuševac i Nade Doroški bila je utjelovljenje ženskog pera u srpskom novinarstvu tridesetih godina 20. stoljeća. Iako nesretne sudbine i teškog djetinjstva obilježenog ratom i neimaštinom, Selena Dukić je uspjela snagom volje, predanim radom i neizmerjenim talentom ostvariti zavidnu književnu i novinarsku karijeru.
Rođena je u 1910. godine u Rači Kragujevačkoj. Otac joj je bio kapetan srpske vojske koji je poginuo 1915. godine tijekom austrougarske ofanzive protiv Srbije. Dvije godine nakon smrti oca umire joj i majka, i ona ostaje živjeti sama kao siroče u okupiranom Beogradu.
Već u najranijem djetinjstvu pokazuje talent za pisanje i povlači se u svijet knjiga i književnosti. Njen talent prvi prepoznaje Milorad Petrović-Seljančica, suradnik okupacijskog Beogradskog lista. U potrazi za suradnicima koji su voljni objavljivati poeziju pod svojim imenom, on nailazi na svezak poezije tada devetogodišnje učenice Selene Dukić. Pjesme joj objavljuje u prosincu 1917. godine, a njene prve pjesme su bile inspirirane ratnom tematikom, u skladu s trenutkom u kojem je živjela i odrastala, a opet veoma zrele, imajući u vidu njene godine.
Karijeru započinje nakon završene Državne trgovačke akademije, najprije kao daktilografkinja, a potom i kao novinarka. Godine 1927. postaje suradnica lista Vreme u kojem je pisala na temu književnosti i umjetnosti, kojima je cijelog života bila posvećena. Ubrzo se profilirala kao ozbiljna književna kritičarka, kako stilom pisanja, tako i smjelošću da bez kompromisa piše otvoreno i iskreno, riskirajući da se zamjeri tada veoma strogom intelektualnom i književnom establišmentu. To se posebno moglo uočiti u njenom tekstu o nagradi Akademije nauka romanu Seobe Miloša Crnjanskog koji je tu nagradu podelio sa Živkom Milićevićem, urednikom književne rubrike u listu Politika i jednim od najutjecajnijih ljudi u svijetu književne kritike i novinarstva tog vremena.
Dukić u tom periodu počinje pisati i priče („Ja kao kći“, „Građanska novela“, „Trenutak kad sam bio antisemita“…), koje joj objavljuje prestižni književni časopis Letopis Matice srpske. Godine 1932. postaje stalna članica redakcije Politike (pored već spomenutih Nadežde Doroški i Radmile Bunuševac i njene sestre Anđe), gdje se i dalje bavi književnom kritikom, ali i piše tekstove na temu borbe za prava obespravljenih, naročito žena.
Nažalost, tih godina našla se i u centru ljubavnog skandala kada se pročulo da je uplovila u tajnu vezu sa čuvenim književnim kritičarem Milanom Bogdanovićem koja je bila veoma turbulentna i koja ju je, po svemu sudeći, koštala i književne karijere. Sâm Crnjanski svom bivšem prijatelju nikad nije mogao oprostiti što je na neki način “uništio” Selenu Dukić, i kao ženu i kao talentiranu spisateljicu. To je ispričao i svom prijatelju književniku, novinaru i izdavaču Draganu R. Aćimoviću (1914.-1986.), koji će objaviti zabeleške Sa Crnjanskim u Londonu. Upravo se u ovoj knjizi i spominje sukob Crnjanskog i Bogdanovića, a razlog je bio, kako je to Crnjanski tvrdio, “oko svinjarije sa Selenom Dukić”.
Nakon što obolijeva od tuberkouloze, Selena 1935. godine odlazi u Sloveniju na liječenje. Slobodno vrijeme tamo koristi da piše i slika, a posebno je značajno to što započinje svoj rukopis – romansiranu biografiju Milice Stojadinović Srpkinje koju nije uspjela završiti.
Umrla je u sanatoriju u Golniku 19. studenog 1935. godine, sa samo 25 godina. O svom boravku u sanatoriju je zapisala: Ostavite svaku nadu vi koji dolazite ovde… Tuberkoloza ne boli i pravi od ljudi mislioce. Nakon njene smrti, 1937. godine, posthumno joj je objavljena dječja knjiga Veliki i mali u ediciji Zlatna knjiga, u izdanju Gece Kona.
O ovoj skrajnutoj srpskoj književnici nije se puno pisalo niti se u dovoljnoj mjeri istraživao njen književni rad. Jedan od zapaženijih je svakako znanstveni rad Bojana Đorđevića pod naslovom „Prve objavljene pesme Milice Kostić i Selene Dukić: prilog proučavanju kulturnog života u okupiranoj Srbiji“, koji je objavljen u okviru zbornika radova sa znanstvenog skupa Srpske pesnikinje (Andrićev institut, Višegrad, 2018), čime je obilježen jubilej – 120 godina od rođenja Desanke Maksimović.
Odlukom Skupštine grada Beograda iz 2019. godine, jedna ulica u gradu dobila je ime Selene Dukić.
Pored Drage Dimitrijević Dejanović koja je umrla na porođaju u 31. godini života, Selena Dukić spada u najranije preminule književnice u povijest srpske književnosti. Selena Dukić, prerano uvenuli cvijet srpske književnosti, zaboravljena od svih, skrivena u nekom kutku, čeka pravo vrijeme da njeno djelo zasja istom onom blistavošću kojom su nekada sijale njene krupne bistre oči.
Ana Stjelja
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
https://voxfeminae.net/strasne-zene/selena-dukic-prerano-izgubljena-srpska-knjizevnica/
