Elater sanguinaes
Noću ih privlači svjetlost. Kada neka od njih padne ili se okrene na leđa, koprca se neko vrijeme pokušavajući da se okrene, ali uzalud, jer joj kratke noge ne dopiru do podloge. Odjednom prestaje sa tim pokušajima i leži nepomična za trenutak, a onda se jako izvije u obliku luka, pri čemu joj je srednji dio tijela veoma izdignut od tla. Tada se čuje glasno škljocanje i buba se odbaci uvis čak i desetak centimetara.Kad padne na tle dočeka se na noge i brzo odmili. Ako opet padne na leđa mora pokušavati ispočetka. Grudi skočibube ili prevrtača spojene su sa trbuhom pomoću labavog poprečnog zgloba, koji daje potrebnu savitljivost ovih djelova. Oštra bodlja na grudima pruža se duž žlijeba na donjoj strani mezotoraksa i prolazeći preko grebena zalazi u duboko ulegnuće i na taj način obrazuje aparat za skakanje koji, naglo oslobođen kad se tijelo prethodno izvije u luk, jakim grčenjem mišića odbacije bubu u vis.
Počelo je iznenada. Kako me gledaju, pogleduju, kako mi gleda patike. Znam da su na vrhu prljave. Svidjela mi se, a gleda u vrhove patika. Koleginica mi je prišla i pitala me na pauzi za kafu – nije vam dobro? Nekako, vidi se kako buljite u nju. Kakva čudna riječ, rekao sam – buljiti. Ah, kada se samo sada sjetim te paranoje, kako sam je zavolio na prvi pogled, kada se sjetim kako sam bio lud za njom..sada dok se djevojčice utrkuju koja će prva stići do ljuljaške zamišljam da je i ona tu i da ih gleda, šta osjetim, ah, osmjeh na mom licu dovoljno govori…ne, rekao sam, nemojte skakavca, nemojete ga dirati….jedna je kao muško, nijedne bube se nije plašila..druga se zgražavala…nemoj, mila, govori sestri – pusti ga. Skakavac, iako malo ošamućen skoči sa dlana i pobjegne u visoku travu.
Bila je smotana, pomalo izgubljena, oh i ja sam djelovao tako, jednom mi je, još u srednjoj školi, drugarica kazala: sestra mi je rekla da te je vidjela sinoć. Gdje. Kod bioskopa… Kaže da djeluješ kao izgubljen…Kao izgubljen. Tada sam osjetio da jesam, stvarno, izgubljen. I lančić koji ona okreće, čiji je, ko joj ga je poklonio, na nekoj obali, oh romantika i bol u srcu…iza nje je zelenilo, iza zelenila se vidi komad mora, šta sam mogao da uradim nego da zamišljam…da maštam o njenim koljenima, malo su koščata, kosa i koljena to je na tebi ružno – tako joj je majka rekla, meni nijesu bili ružni njena kosa i koljena…rekao sam joj to, da njena majka nije bila u pravu što tako misli. Sigurno se šalila – rekao sam.
I ti seminari. Morao sam da razmišljam o nečemu kada su govorili o tako glupim stvarima. Kako ono: ne smiješ izgubiti ako hoćeš da pobijediš! Nije nego! I pet dana treba da gledam u njen divni vrat, u liniju koja ide od vrata do vrha ramena, u lopaticu koja se pomjera u ritmu disanja. Šta sam drugo mogao nego da se zaljubim. I noću, dok sam u hotelu ležao i slušao zadnja auta kako zvižde kroz grad zamišljao sam liniju vrata i ramena i osjećao da ih volim. Vrat, rame i lopaticu. Uvijek sam imao dar da opazim detalje. A već prvog dana seminara vidio sam antene koje se pokreću ispod stola predavača. Buba koja se svakog dana vrzmala po učionici. Mislio sam, ne postoji šansa, kada se čas završi neko će je sigurno zgaziti. Nijesam mogao da je upozorim, a i ko sam ja da upozoravam. Kako sam samo pogriješio..Kako griješimo kada ne reagujemo. Jer, poslije, sudbina se i nama, na isti način naceri. I poslije tek, shvatimo da smo pogriješili. Shvatimo, ali bude kasno.
Zapažam sitnice koje niko drugi ne vidi i onda razmišljam o njima. Ali ne treba pričati o tome. O tom daru. Jer, ljudi ne shvataju. I ne treba pričati o sitnicama koje vidite, da je predavač kada se okretao u trenutku pogledao kroz prozor i ja sam tačno uhvatio njegov pogled koji se kratko zaustavio na prizoru dva goluba koji su u tom trenutku vršili..imali..kako da kažem..bili u ljubavi na pločniku. Ali..to jeste sitnica, ali, možda ni vama ne bi sve ovo trebalo da pričam. A uostalom, nema veze, ionako vas ne poznajem, nikoga od vas, tako da me ne mora biti sramota i ako kažem neku ružnu riječ ili ispadnem glup i primitivan ili lud u vašim očima. Patetičan, osjećajan – isto – neko smatra da je i to ludost obična. Gledao sam njen vrat, skoro cijelo vrijeme, crtao te linije, lopaticu koja diše, na kockastom papiru koji sam dobio od organizatora, sa mnoštvom glupih sentenci kao što je ona: bolje da cijeli život budeš milioner nego jedan dan siromah! Kao da je to nešto novo, pa nas uče! Ali dok sam crtao, osjećao sam stalno prisustvo insekta. Ne toliko insekta kao tijela, više insekta kao antena koje se pokreću. Antene u vazduhu, možda traže prepreke, pomislim, i on želi da živi, po tome smo valjda isti, po želji. Ali, ja sam crtao i želio ne samo da živim već i da gledam to rame, i u jednom trenutku u jutro poslednjeg dana seminara, na pauzi dok smo svi pili kafu, poželio da poljubim lopaticu, i rame i vrat, da prislonim usne na dio gdje se rame završava, a vrat počinje, ili obratno. Kraj vrata, početak ramenog pojasa.
I izdržala je sve do poslednjeg dana seminara, kada su svi pomalo srećni jer se mučenje završilo, samo ja nijesam bio, uvjeren da je nikada više neću vidjeti, ah, takav, nikakav, nikada da preuzmem inicijativu, nikada, ni tada nijesam želio da joj priđem, da je pitam, hoćemo li se vidjeti, negdje izvan ove sale i glupih priča o gaženju ljudi zbog posla i ambicija, ali nijesam i tek kasnije slučaj nas je spojio, potpuno, da, slučaj, ili sudbina, meni je svejedno, ljubio sam taj vrat i leđa i ključne kosti dok opet sudbina ili slučajnost i dvije djevojčice tako slične po izgledu, niko ih nije mogao razlikovati, a tako različite po naravi, izdržao je sve do poslednjeg dana, kada smo ustali, pomjerili stolice, možda nije bilo dobro što sam vidio da je baš ona, baš ona, ali kunem se, slučajno, njena cipela, njeno tijelo, svom težinom, nije imala šanse da se izvuče, slučajno, kažem vam bilo je potpuno slučajno.
Kada su došli snovi, rekao sam joj. Smijala se. Rekla je – šta ti je, nijesam uopšte primijetila tu bubu. A i da jesam pa šta ako sam je ubila. Hiljade buba ljudi svakodnevno ubijaju, pa se ništa ne dešava. Ne pričaj tako, sve je to možda povezano. Ispričao sam joj san. U krevetu, našem, bračnom, ležim sam. Otvaram oči, ali ne mogu da podignem glavu. Iznad mene dvije antene, ogromne, kao štapovi za pecanje. Antene koje se pomjeraju, vibriraju u vazduhu. Nije to ništa, rekla je. Stavio sam dlan na njen trbuh, osjetio unutra, pokret.
Isti san sam sanjao više puta. Prestao sam da ga sanjam nakon rođenja bliznakinja. Nakon što je doktor, izašavši iz sale rekao žao mi je.
Strah za djevojčice je ogroman, ali nikom nijesam pričao svoje snove. Ali rekao sam im nikada, nikada nemojte ubiti insekta. Ko zna šta to može da znači.
Tako je došlo ljeto i sa njim i moja sestra i njena djeca. Čujemo viku u dvorištu, moja ćerka, ona kao muško, bukvalno je nokautirala svog brata od tetke. Mali je ležao krvav i plakao.
- Zašto si to uradila!? – moja sestra je uhvatila djevojčicu za ruku i jako je povukla – Zašto si to uradila!!?
Ćerka je, ah, podigla glavu, stisnuta usta su se razdvojila i čuo sam ljutiti glas koji je drhtao.
- Zato što je htio da ubije mrava!
Odahnuo sam.
Iz knjige priča Heroji
