1854.
Dne 2. ožujka. Nakon četiri godine provedene na robiji, Dostojevski je uključen u Sedmi sibirski graničarski bataljon koji se nalazio u Semipalatinsku.
Ožujak. Dostojevski je proveden pješice do Semipalatinska i upisan u prvu četu bataljona.
Proljeće. Čita novija književna djela i oduševljava se Lovčevim zapisima i prvim Turgenjevljevim romanima.
»Sjećam se, kad sam 1854. godine u Sibiru izišao iz zatvora, da sam počeo čitati svu literaturu koja je bila objavljena u onih pet godina za mog izbivanja (Lovčeve zapise, koji su tek bili počeli izlaziti dok sam bio na slobodi, i prve Turgenjevljeve romane pročitao sam tada u jedan mah, nadušak i stekao čaroban dojam. Doduše, tada je nada mnom sjalo stepsko sunce, proljeće je bilo na pragu, a s njim i posve novi život, kraj robijanju, sloboda!)…« (»Piščev dnevnik«, studeni 1877, glava I).
Dostojevski se upoznaje s činovnikom XII klase Aleksandrom Ivanovičem Isajevom i njegovom ženom Marijom Dmitrijevnom. Podučava njihova devetogodišnjeg sina Pašu.
Dne 1. svibnja. Zapovjednik Sedmog sibirskog graničarskog bataljona potpukovnik Belihov pokazuje načelniku štaba pjesmu Dostojevskoga О evropskim događajima u 1854. godini.
Dne 20. studenog. U Semipalatinsk stiže pokrajinski javni tužilac A. J. Vrangelj.
Dne 21. studenog. Dostojevskog pozivaju Vrangelju koji mu uručuje novce i pisma od rodbine.
»Dostojevski nije znao tko ga zove i zašto, pa je bio neobično suzdržljiv kad je ušao u moju sobu. Bio je u sivoj vojničkoj kabanici, s crvenim uspravnim ovratnikom i isto tako crvenim epoletuškama, natmuren, bolesnoblijeda lica posuta pjegama. Svijetlosmeđa kosa bila mu je kratko podšišana, a bio je nešto viši od srednjeg rasta. Promatrajući me pozorno svojim pametnim, sivomodrim očima, kao da mi je htio zaviriti u dušu — kao da se pitao kakav li sam čovjek. Poslije mi je priznao da je bio vrlo zabrinut kad mu je momak, kojeg sam poslao po njega, rekao da ga zove, gospodin činovnik od suda za kriminal.’ Ali kad sam mu se ispričao što nisam došao sam do njega, i kad sam mu predao pisma, pošiljke i darove i srdačno se raspričao s njim, začas se promijenio, raspoložio i postao povjerljiv.« (A. J. Vrangel)).
1855.
Na početku godine. Dostojevski prijateljuje s Isajevima.
»… Osobito je često obilazio obitelj Isajevih. Sjedio je često kod njih uvečer i pristao da podučava njihova sina jedinca Pašu, žustra dječaka od svojih osam-devet godina… Isajev je bio bolestan, sušičav, i mnogo je pio. Bio je tih i miran čovjek. Mariji Dmitrijevnoj bilo je nešto više od trideset godina, a bila je prilično lijepa plavuša, srednjeg rasta, vrlo mršava, strastvene i egzaltirane naravi. Već se tada zloslutno rumenilo prelijevalo na njenu blijedu licu, a nakon nekoliko godina sušica ju je otjerala u grob. Bila je načitana, prilično naobražena, željna znanja, dobra i neobično živahna i osjetljiva. Fjodor Mihajlovič joj je bio prirastao srcu, prigrlila ga je, ali mislim da ga nije dobro ocijenila — prije će biti da joj se smilio nesretnik izubijan sudbinom. Možda mu je bila i privržena, ali nije bila nimalo zaljubljena u njega. Znala je da boluje od padavice, da je bez prebite pare, a i govorila je da je »čovjek bez budućnosti«. Fjodor je Mihajlovič pak, njeno suosjećanje i sućut protumačio kao ljubav pa se zaljubio u nju pravim mladenačkim žarom.« (A. J. Vrangelj).
Svibanj. A. I. Isajev premješten je iz Semipalatinska u Kuzneck.
»Dostojevski je bio strašno očajan; izluđivala ga je pomisao da će se rastati s Marijom Dmitrijevnom; činilo mu se da mu je sve u životu propalo… Nikad neću zaboraviti kako su se rastali. Dostojevski je ridao glasno kao dijete.« (A. J. Vrangelj).
Ljeto. Dostojevskog posjećuje oficir Kazak Čokan Valihanov.[61]
Dne 4. kolovoza.U Kuznecku umire A. I. Isajev.
Kolovoz. M. D. Isajeva moli Dostojevskog u pismima da joj pomogne.
Dne 13. kolovoza. Zapovjednik Sibirskog korpusa Gasfort izvješćuje ministra vojske о pjesmi Dostojevskog О 1. srpnja godine 1855. i predlaže da se Dostojevski promakne u podoficira.
Dne 14. i 23. kolovoza. Dostojevski piše u više navrata A. J. Vrangelju u Barnaul i moli ga da novčano pomogne M. D. Isajevu.
Dne 20. studenog. Ministarstvo vojske izvješćuje zapovjednika Sibirskog korpusa Gasforta da je redov Dostojevski promaknut u podoficira.
Te godine Dostojevski piše Zapise iz mrtvog doma.
1856.
Veljača. A. J. Vrangelj dolazi u Petrograd i uskoro posjećuje E. I. Totlebena[62] i njegova brata A. I. Totlebena,[63] zauzimajući se za Dostojevskoga. »Obojica su se živo zanimala za sudbinu Dostojevskoga. (A. J. Vrangelj).
Dne 24. ožujka. Dostojevski moli u pismu Totlebena da mu pomogne da ga otpuste iz vojne službe i da dobije odobrenje da može objavljivati svoja djela.
Dne 19. svibnja. Vojni gubernator semipalatinske pokrajine predočava zapovjedniku Sibirskog korpusa Gasfortu pjesmu Dostojevskoga О sklapanju mira.
Lipanj. Dostojevski putuje u Barnaul i svraća se u Kuzneck gdje provodi dva dana s M. D. Isajevom.
Dne 2. lipnja. Gasfort se zauzima da se pjesma Dostojevskoga Utihnuo je strasni rat objavi u nekom petrogradskom časopisu.
Dne 1. listopada. Podoficir Dostojevski promaknut je, zbog revnosti u službi, u čin zastavnika u istom bataljonu.
1857.
Dne 1. veljače. Zapovjednik Sedmog sibirskog graničarskog bataljona potpukovnik Belihov odobrava da zastavnik Dostojevski stupi u brak s udovom M. D. Isajevom.
Dne 6. veljače. Dostojevski se ženi Marijom Dmitrijevnom Isajevom u Kuznecku.
Oko sredine veljače. Dostojevski se vraća iz Kuznecka u Semipalatinsk; u Barnaulu, gdje bračni par ostaje četiri dana, Dostojevskog spopada jak napad padavice.
Dne 20. veljače. Vratili su se u Semipalatinsk.
Dne 17. travnja. Dostojevskom je službeno vraćeno plemstvo.
Kolovoz.
Mali junak (to jest priča Dječja bajka koju je Dostojevski napisao ljeti 1849. u tvrđavi sv. Petra i Pavla) objavljen je u osmom broju »Domovinskih zapisa« pod pseudonimom »M-ij«.
Dne 16. prosinca. Liječnik Sibirskog graničarskog bataljona Jermakov daje stručno mišljenje о zastavniku Dostojevskom:
»Star je 35 godina, prosječne tjelesne građe, god. 1850. doživio je prvi put napad padavice (epilepsia), koja se ispoljila vrištanjem, gubitkom svijesti, grčenjem uda i lica, naviranjem pjene na usta, hripanjem i naglim, ubrzanim pulsom. Napad je trajao 15 minuta. Zatim je slijedila opća slabost i povratak svijesti. God. 1853. taj se napad ponovio i otada se javlja potkraj svakog mjeseca.
U posljednje vrijeme gospodin Dostojevski osjeća opću slabost zbog iscrpljenosti organizma i često pati od neuralgije lica kao posljedice naprezanja velikog mozga.
Iako se gospodin Dostojevski liječio od padavice gotovo neprekidno posljednje četiri godine, stanje mu se nije popravilo, pa stoga ne može više služiti Njegovu Veličanstvu.«
1858.
Dne 16. siječnja. Dostojevski podnosi molbu da ga otpuste iz vojne službe zbog bolesti i navodi da bi se vjerojatno nastanio u Moskvi.
Dne 31. svibnja. Piše bratu Mihailu: »Pišem dvije pripovijesti«. (Ujakov san i Selo Stepančikovo).
1859.
Dne 13. veljače. Štab Sibirskog korpusa izvješćuje glavni štab da je zastavnik Dostojevski, pošto mu je saopćena »carska naredba da ne smije stupiti u petrogradsku i moskovsku guberniju niti se nastaniti i u jednoj prijestolnici, izrazio želju da se nastani u gubernijskom gradu Tveru«.
Ožujak. Ujakov san objavljen je u trećem broju »Ruske riječi«. Dne 18. ožujka. Dostojevski je demobiliziran u činu potporučnika.
Dne 24. ožujka. Ministarstvo vojske strogo povjerljivo zahtijeva od ministra unutrašnjih poslova da se potajno nadzire kretanje Dostojevskoga.
Dne 26. ožujka. Ministarstvo vojske izvješćuje zapovjednika Sibirskog korpusa Gasforta da se Dostojevski otpušta iz službe a da će se njegovo kretanje potajno nadzirati.
Druga polovica travnja. Dostojevski dobiva rješenje da je otpušten iz vojske.
Dne 2. srpnja. Dostojevski odlazi iz Semipalatinska u Tver.
Put Dostojevskih: Omsk, gdje su se zadržali tri-četiri dana i izvadili P. A.Isajeva (pastorka F. M. Dostojevskog) iz kadetske škole; Tjumenj, gdje su se zadržali dva dana; Perm, Jekaterinburg, Kazanj, gdje su proboravili desetak dana; Nižnji-Novgorod (»baš u jeku sajma«); Vladimir, Sergijev manastir i Tver.
Dne 4. kolovoza. A. N. Pleščejev piše Dostojevskom:
»… (Njekrasov i Panajev) raspitivali su se mnogo о Vama i rekli da će Vam, ako želite, odmah poslati novaca i da Vas neće uznemirivati dok god ne uzmognete napisati štogod za njih. Uzeo sam na sebe da Vam to javim… I Gončarov je pitao za vas.«
Leonid Grosman
nastaviće se
