Način na koji se razvilo moje prijateljstvo sa Sensinijem nesumnjivo izlazi iz uobičajenih okvira. U to sam vrijeme imao dvadeset i nešto godina i bio sam siromašniji od crkvena miša. Živio sam u predgrađu Girone, u ruševnoj kući koju su mi ostavili sestra i šurjak kada su otišli u Meksiko i upravo sam bio izgubio posao noćnoga čuvara u kampu u Barceloni, koji je pogodovao mojoj sklonosti da noću ne spavam. Gotovo nisam imao prijatelja, samo sam pisao i odlazio u duge šetnje koje su počinjale u sedam navečer, u vrijeme kad bih se probudio i kada je moje tijelo doživljavalo nešto slično jet lagu, neki osjećaj bivanja i nebivanja, udaljenosti od onoga što me okružuje, neodređene slabosti. Živio sam s onim što sam uštedio tijekom ljeta, i premda sam malo trošio, ušteđevina bi se do jeseni istopila. Možda me to ponukalo da sudjelujem na Nacionalnom natječaju za književnost u Alcoyu, otvorenom za pisce na kastiljskom jeziku, bez obzira na njihovu narodnost i prebivalište. Nagrada se dodjeljivala za tri kategorije: za poeziju, priču i esej.
Najprije sam pomislio da se predstavim poezijom, ali sam onda zaključio da bi bilo uvredljivo poslati u borbu s lavovima (ili s hijenama) ono u čemu sam najbolji. Zatim sam razmišljao da se predstavim esejom, ali kada su mi poslali propozicije natječaja, shvatio sam da bih trebao pisati o Alcoyu, o njegovoj okolini, povijesti, slavnim ljudima, budućim planovima, a to je za mene bilo previše. Zato sam odlučio predstaviti se pričom, pa sam u tri primjerka poslao najbolje što sam imao (nisam imao mnogo priča) i sjeo čekati.
Po završetku natječaja radio sam kao prodavač na sajmu rukotvorina na kojem baš nitko nije prodavao rukotvorine. Dobio sam treću nagradu i deset tisuća peseta koje mi je Općina Alcoy uredno isplatila. Ubrzo je stigla i knjiga u kojoj nisu uzmanjkale tiskarske pogreške, s objavljenim radovima pobjednika i šest finalista. Naravno, moja priča bila je bolja od one koja je dobila glavnu nagradu, zbog čega sam proklinjao žiri i na kraju se pomirio s tim da se to uvijek događa. No ono što me doista iznenadilo, bilo je to što sam u knjizi pronašao Luisa Antonija Sensinija, argentinskoga pisca, koji je dobio drugu nagradu s pričom u kojoj pripovjedač odlazi u polje i ondje mu umire sin ili s pričom u kojoj pripovjedač odlazi u polje jer mu je sin umro u gradu, nije sasvim jasno, ali činjenica je da je, dok se nalazio u tom polju, ravnom i neplodnom, pripovjedačev sin umirao, tako nešto, priča je bila klaustrofobična, sasvim u Sensinijevu stilu, u stilu velikih zemljopisnih prostranstava koja se odjednom smanje na veličinu lijesa, i bila je bolja od priče koja je dobila prvu nagradu, a bolja i od treće i četvrte nagrade, od pete i šeste.
Ne znam što me nagnalo da od Općine Alcoy zatražim Sensinijevu adresu. Pročitao sam jedan njegov roman i nekoliko priča u južnoameričkim časopisima. Roman je bio od onih koji stvaraju čitatelje. Naslov mu je bio Ugarte i radilo se o nekim trenucima u životu Juana de Ugartea, birokrata u potkraljevstvu Río de la Plata krajem 18. stoljeća. Neki kritičari, pogotovo španjolski, brzo su ga odbacili govoreći da se radi o kolonijalnom Kafki, ali malo-pomalo roman je stjecao čitatelje, i u vrijeme kada sam naišao na Sensinija u zbirci priča koju je objavio Alcoy, Ugarte je već imao gorljive čitatelje u svim kutcima Amerike i Španjolske, koji su međusobno uglavnom bili prijatelji ili neprijatelji bez ikakve osnove. Naravno, Sensini je objavio i druge knjige u Argentini ili kod španjolskih izdavača koji su se u međuvremenu ugasili; pripadao je toj srednjoj generaciji pisaca rođenih dvadesetih godina, nakon Cortázara, Bioya, Sabata, Mujice Láineza, a čiji je najpoznatiji predstavnik bio (barem tada, barem za mene) Haroldo Conti, koji je nestao u jednom od specijalnih logora za vrijeme diktature Videle i njegovih pristaša. Od te je generacije (iako je možda riječ generacija pretjerana) malo ostalo, ali ne zbog nedostatka briljantnosti ili talenta; sljedbenici Roberta Arlta, novinari, profesori i prevoditelji, na neki su način najavili što će se dogoditi, najavili su na sebi svojstven tužan i skeptičan način kako će ih sve progutati mrak.
Meni su se sviđali. U neko davno doba mojega života čitao sam kazališna djela Abelarda Castilla, priče Rodolfa Walsha (i on je kao Conti ubijen u diktaturi), priče Daniela Moyana, bila su to djelomična i fragmentarna čitanja što su ih nudili argentinski ili meksički ili kubanski časopisi, knjige koje sam pronašao u knjižarama rabljenih knjiga u Gradu Meksiku, piratske antologije buenosairske književnosti, vjerojatno najbolje književnosti na španjolskom jeziku u ovom stoljeću, književnosti kojoj su oni pripadali, a koja svakako nije bila književnost Borgesa ili Cortázara i u kojoj su ubrzo iza sebe ostavili Manuela Puiga i Osvalda Soriana, a koja je čitatelju nudila čvrste tekstove, inteligentne, koji su poticali sudioništvo i radost. Moj najdraži pisac, suvišno je to i reći, bio je Sensini, te me pomalo nevjerojatna i laskava činjenica što sam na njega naišao u provincijalnom književnom natječaju potaknula da pokušam s njime uspostaviti kontakt, da ga pozdravim, da mu kažem koliko mi je drag.
Tako mi je na moj zahtjev Općina Alcoy ubrzo poslala njegovu adresu. Živio je u Madridu, i jedne večeri, nakon ručka, ili užine, ili večere, napisao sam mu dugo pismo u kojem sam govorio o Ugarteu i o nekim njegovim pričama koje sam pročitao u časopisima, o sebi, o svojoj kući u predgrađu Girone, o književnom natječaju (smijao sam se pobjedniku), o čileanskoj i argentinskoj političkoj situaciji (još uvijek su u punom jeku bile obje diktature), o Walshovim pričama (još jedan pisac koji mi je bio među dražima uz Sensinija), o životu u Španjolskoj i o životu uopće. Suprotno onome što sam očekivao, dobio sam njegovo pismo samo tjedan dana poslije. Pismo je započeo zahvaljujući mi na pohvalama, rekao mi da je i njemu Općina Alcoy poslala knjigu s nagrađenim pričama, ali da on za razliku od mene nije našao vremena (iako je poslije, kad se usput vratio na tu temu, rekao da nije imao dovoljno snage) da pročita pobjedničku priču i priče ostalih nagrađenih sudionika, iako je tih dana pročitao moju priču i smatrao je vrlo kvalitetnom, “prvoklasnom pričom”, tako je rekao, a ja još uvijek čuvam to pismo, te istodobno od mene tražio da ustrajem, ali ne u pisanju, kao što sam u početku mislio, nego da ustrajem u sudjelovanju na natječajima, što će i on, kako me uvjeravao, činiti. I nadalje me pitao za nove književne natječaje koji se “naziru na obzoru”, moleći me da mu javim ako čujem za koji. Zauzvrat mi šalje podatke o dvama natječajima za priče, jedan u Plasenciji i drugi u Éciji, prvi s iznosom od 25 000, i drugi s iznosom od 30 000 peseta, a koje je, kako sam se poslije uvjerio, izvukao iz madridskih novina i časopisa čije je opstojanje bilo sam zločin ili samo čudo, ovisi. Na oba sam se natječaja još uvijek mogao prijaviti, a Sensini je završio pismo s velikim oduševljenjem, kao da smo obojica na početku duge karijere, iako teške i besmislene. “Moramo biti hrabri i raditi” govorio je.
Sjećam se da sam pomislio: kakvo čudno pismo, sjećam se da sam ponovo pročitao nekoliko poglavlja romana Ugarte, tih su se dana na trgu pred kinom u Gironi pojavili ulični prodavači knjiga: 20 ljudi montiralo je svoje štandove oko trga i uglavnom nudilo neprodane zalihe, knjige na popustu raznih izdavača koji su nedavno otišli u stečaj, knjige o Drugom svjetskom ratu, ljubavne romane i romane o Divljem zapadu, kolekcije razglednica. Na jednom štandu pronašao sam Sensinijevu knjigu priča i kupio je. Bila je kao nova – doista je bila nova knjiga, od onih koje nakladničke kuće prodaju s popustom jedinim ljudima koji će uzeti taj materijal, a to su ulični prodavači, kada se više nijedna knjižara, nijedan distributer ne želi opeći na toj robi – a taj je tjedan bio tjedan Sensinija u svakom pogledu. Katkad sam po stoti put čitao njegovo pismo, nekada prelistavao Ugartea, a kad sam htio nešto novo, neku akciju, čitao sam ostale priče. Sve su se priče, iako su obrađivale najraznovrsnije teme i situacije, uglavnom zbivale na selu, u pampi, i bile su ono što se nekoć zvalo pričama jahača. Odnosno, priče o naoružanim muškarcima, nesretnima i osamljenima, ili s neobičnim smislom za društvenost. Sve što je kod Ugartea bilo hladno, precizan neurokirurški zahvat, u knjizi priča bila je toplina, krajolici koji se vrlo polako udaljuju od čitatelja (a ponekad se udaljuju i s čitateljem), hrabri likovi prepušteni sudbini.
Nisam uspio sudjelovati na natječaju u Plasenciji, ali uspio sam se prijaviti u Éciji. Čim sam poslao primjerke svoje priče (pseudonim: Aloysius Acker) poštom, shvatio sam da će se stvari pogoršati budem li iščekivao rezultate. Tako sam odlučio potražiti druge natječaje i usput udovoljiti Sensinijevoj molbi. Sljedećih dana, dolazeći u Gironu, posvetio sam se skupljanju starih novina u potrazi za informacijama: u nekima su takve obavijesti izlazile u cijelom stupcu zajedno s društvenim tračevima, u drugima, pak, pojavljivale su se između rubrika događanja i sporta, a najozbiljnije novine smještale su ih na pola puta između vremenske prognoze i osmrtnica, nitko ih, naravno, nije smještao na stranice o kulturi. Također sam otkrio časopis Generalitat koji je između stipendija, razmjena, oglasa o poslovima, poslijediplomskih studija, umetao obavijesti o književnim natječajima, većina njih odnosila se na katalonsku kulturu i bila na katalonskom jeziku, ali ne svi.
Ubrzo sam našao tri natječaja koji su se tek otvarali i na kojima smo Sensini i ja mogli sudjelovati, pa sam mu napisao pismo.
Kao i obično, odgovorio mi je čim je dobio moje pismo. Sensinijevo pismo bilo je kratko. Odgovorio je na neka moja pitanja koja su se uglavnom odnosila na njegovu knjigu priča što sam je nedavno kupio, i poslao mi u prilogu presliku uputa za druga tri natječaja za priče, od kojih je jedan bio pod pokroviteljstvom državne Željeznice s deset finalista i s masnom nagradom od 50000 peseta po glavi, kako je doslovno rečeno, tko se ne prijavi, neće pobijediti, ništa se ne dobiva tek tako.
Odgovorio sam mu da nemam toliko priča da pokrijem šest otvorenih natječaja, ali sam ponajviše pokušao dodirnuti druge teme, pa mi je pismo izmaknulo kontroli, govorio sam o putovanjima, izgubljenim ljubavima, Walshu, Contiju, Franciscu Urondu, pitao ga za Gelmana kojega je nesumnjivo poznavao, završio pripovijedajući mu svoju priču po poglavljima, uvijek kada razgovaram s Argentincima završim zapetljavajući se u tango i labirinte, događa se to mnogim
Čileancima. Sensinijev odgovor bio je brz i opširan, barem što se tiče produkcije knjiga i natječaja. Na jednom listu s malim proredom, ispisanom s obje strane, izlagao je neku vrstu opće strategije s obzirom na književne nagrade u provincijama. Govorim vam iz iskustva, tvrdio je. Pismo je počinjalo posvetama tim nagradama (nikada nisam doznao je li mislio ozbiljno ili se šalio), tom izvoru prihoda koji je pripomagao u svakodnevnim troškovima. Spominjući sponzore, općine i štedionice, govorio je “ti dobri ljudi koji vjeruju u književnost”, ili “ti čisti, pomalo prisilni čitatelji”. Nije bilo nikakve iluzije u tim informacijama o “dobrim ljudima”, o čitateljima koji će predvidljivo (ili ne tako predvidljivo) konzumirati te nevidljive knjige. Uporno me nagovarao da sudjelujem u što većem broju natječaja koji dodjeljuju nagrade, iako je sugerirao da opreza radi promijenim naslov priča, ako bih se, recimo, samo s jednom pričom prijavio na tri natječaja koji bi o nagradama odlučivali otprilike u isto vrijeme. Naveo je kao primjer svoju priču U zoru, priču koju ja nisam poznavao, a koju je poslao na razne književne natječaje gotovo na eksperimentalan način, kao zamorca namijenjenoga testiranju učinaka nepoznatih cjepiva. Na prvom natječaju, s najvećom novčanom nagradom, priča Uzoru prijavljena je pod tim naslovom, na drugom natječaju prijavio ju je pod naslovom Gauči, na trećem natječaju imala je naslov U drugoj pampi, a na posljednjem se zvala Bez kajanja. Pobijedio je na drugom i na posljednjem natječaju, te novcem koji je dobio na ta dva natječaja podmirio mjesec i pol stanarine, u Madridu su cijene vrtoglave.
Naravno, nitko nije doznao da su Gattči i Bez kajanja ista priča s različitim naslovom, iako je uvijek postojao rizik da se na bojnom polju dvaju žirija nade isti član, što je u Španjolskoj bila jedinstvena dužnost koju je tvrdoglavo obavljala cijela plejada manje poznatih pisaca i pjesnika, laureata prijašnjih fešta. Svijet književnosti je grozan, a k tome i ridikulozan, govorio je. I dodavao da čak ni ponovljeni susret s istim članom žirija zapravo ne predstavlja opasnost, jer oni obično ne čitaju prijavljena djela ili ih čitaju površno ili polovično. A osim toga, govorio je, tko može reći da Gauči i Bez kajanja nisu dvije različite priče s posebnom razlikom koja se očituje upravo u naslovu. Slične su, vrlo slične, ali različite. Pismo je završavalo naglašavanjem da bi idealno bilo činiti nešto drugo, primjerice, živjeti i pisati u Buenos Airesu, u to nije nimalo sumnjao, ali život je život, i čovjek mora zaraditi za bažulj (ne znam kaže li se u Argentini za grah bažulj, ali u Čileu se tako kaže) i to je zasad jedini izlaz. Kao šetnja po španjolskom zemljovidu, govorio je. Navršit ću šezdeset godina, ali osjećam se kao da imam dvadeset pet, tvrdio je na kraju pisma ili možda u post scriptumu. U početku mi je to zazvučalo kao vrlo tužna izjava, ali kad sam pročitao pismo drugi ili treći put, shvatio sam da to zvuči kao da me pita: Koliko je tebi godina, mali? Isti sam mu čas odgovorio. Rekao mu da imam dvadeset osam godina, tri godine više od njega. To jutro kao da mi se vratila ako ne sreća, a ono energija, energija koja je uvelike nalikovala na dobro raspoloženje, dobro raspoloženje koje je uvelike nalikovalo na pamćenje. Nisam se posvetio, kako mi je Sensini predlagao, natječajima za priče, iako sam sudjelovao na posljednjim natječajima koje smo on i ja pronašli. Nisam pobijedio ni na jednom od njih, Sensini se ponovo priklonio dubletama na natječaju u Don Benitu i u Éciji s pričom koja se izvorno zvala Sablje, a koja je u Éciji nosila naslov Dva mača i u Don Benitu Najdublja posjekotina. I dobio je utješnu nagradu na natječaju Željeznice, što mu je priskrbilo ne samo novac, nego i besplatnu godišnju kartu za putovanje mrežom nacionalne željeznice Renfe.
S vremenom sam doznao još neke stvari o njemu. Živio je u stanu u Madridu sa ženom i kćeri jedinicom koja je imala šesnaest godina i zvala se Miranda. Imao je i sina iz prvoga braka koji se izgubio negdje u Južnoj Americi, ili je barem on u to htio vjerovati. Zvao se Gregorio, imao je trideset pet godina, bio je novinar. Katkad mi je Sensini pričao o svojim nastojanjima da u humanitarnim organizacijama ili u uredima Europske unije za ljudska prava utvrdi gdje se nalazi Gregorio. U tim prigodama pisma su znala biti teška, jednolična, kao da je u opisima birokratskih labirinata Sensini istjerivao svoje vlastite utvare. Prestao sam živjeti s Gregoriom, rekao mi je jednom prilikom, kad je mali imao pet godina. Ništa više nije dodao, ali ja sam vidio Gregoria u dobi od pet godina i vidio Sensinija kako piše u redakciji nekih novina, i u svemu tome bilo je nečega nepopravljivoga. A pitao sam se i o imenu, i ne znam zašto došao do zaključka da je ono svojevrsni nesvjesni hommage Gregoru Samsi. To mu, naravno, nikada nisam rekao. Međutim, kada je govorio o Mirandi, Sensini bi se razveselio; Miranda je bila mlada, željela je osvojiti svijet, imala je nezasitnu znatiželju, a osim toga, govorio je, bila je lijepa i dobra. Nalik je na Gregorija, govorio je, samo što je Miranda žena (očito) i nije morala proći kroz ono što se dogodilo mojem prvom sinu.
Malo-pomalo Sensinijeva pisma postala su sve duža. Živio je u samotnoj četvrti u Madridu, u stanu s dvije spavaće sobe, s dnevnom sobom s blagovaonicom, kuhinjom i kupaonicom.
Spoznaja da imam više prostora od njega najprije me iznenadila, a zatim mi se učinila nepravednim. Sensini je pisao noću u blagovaonici, “kada su gospođa i djevojčica već spavale”, i puno pušio. Njegovi su prihodi potjecali od nekih neodređenih izdavačkih poslova (mislim da je lektorirao prijevode) i od priča koje su se borile protiv provincija. Povremeno bi dobio ček za neku od svojih brojnih objavljenih knjiga, ali većina izdavača zaboravila bi mu platiti ili bi prije toga otišli u stečaj. Jedino djelo koje je zarađivalo novac bilo je Ugarte, roman čija je prava držala jedna nakladnička kuća u Barceloni. Ubrzo sam shvatio da živi u siromaštvu, ne u potpunom siromaštvu, nego onako kako živi niža srednja klasa, propala i poštena srednja klasa. Njegova žena (koja nosi zanimljivo ime Carmela Zajdman) povremeno je obavljala uredničke poslove i davala privatne satove engleskog, francuskog i hebrejskog, iako je u više navrata viđena kako se prihvaća poslova čišćenja. Kći je samo učila i njezin je upis na fakultet bio neizbježan. U jednom sam pismu upitao Sensinija hoće li se i Miranda posvetiti književnosti. U svojem odgovoru rekao je: ne, zaboga, djevojčica će studirati medicinu.
Jedne sam mu večeri pisao moleći ga da mi pošalje fotografiju svoje obitelji. Tek kad sam spustio pismo u poštanski sandučić, shvatio sam da zapravo želim upoznati Mirandu. Tjedan dana poslije dobio sam fotografiju koja je zacijelo snimljena u parku Retiro i na kojoj su se nalazili starac i žena srednjih godina pokraj tanke i visoke djevojke ravne kose, vrlo velikih grudi. Starac se sretno smijao, žena srednjih godina gledala je lice kćeri kao da joj nešto govori, a Miranda je promatrala fotografa tako ozbiljno da me to dirnulo i uznemirilo. Zajedno s tom fotografijom poslao mi je fotokopiju druge fotografije. Na njoj se nalazio tip manje-više mojih godina, naglašenih crta lica, vrlo tankih usana, izbočenih jagodica, široka čela, očito je da je visok i snažan, gledao je u fotoaparat (bila je to fotografija načinjena u studiju) samopouzdano i pomalo nestrpljivo. Bio je to Gregorio Sensini prije nego što je nestao u dobi od dvadeset dvije godine, odnosno mnogo mladi nego što sam ja tada bio, ali s izvjesnom zrelošću zbog čega je izgledao stariji.
Dugo su vremena fotografija i fotokopija stajali na mojem radnom stolu. Ponekad bih ih dugo promatrao, a ponekad bih ih čak odnio u spavaću sobu i gledao ih dok ne bih zaspao. Sensini me u pismu također zamolio da mu pošaljem svoju fotografiju. Nisam imao nijednu nedavnu fotografiju, te sam odlučio snimiti jednu u kabini za fotografiranje na željezničkom kolodvoru jer se tih godina ondje nalazila jedina takva kabina u cijeloj Gironi. Ali nisu mi se svidjele snimljene fotografije. Smatrao sam da sam ispao ružan, mršav, s loše ošišanom kosom. Zato sam svaki dan odgađao slanje svoje fotografije i svaki dan trošio još novca u kabini za fotografiranje. Na kraju sam uzeo jednu fotografiju nasumce, stavio je u omotnicu zajedno s razglednicom, i poslao. Dugo sam čekao na odgovor. U međuvremenu sam, sjećam se, napisao vrlo dugu i lošu pjesmu, punu glasova i lica koja su se doimala drukčijima, ali su zapravo bili jedno lice, lice Mirande Sensini, i kad sam je napokon uspio prepoznati, imenovati, reći joj Miranda, to sam ja, epistolarni prijatelj tvojega oca, ona se okrenula i potrčala u potrazi za svojim bratom Gregorom Samsom, u potrazi za očima Gregora Samse koje su blistale u dnu hodnika u tami u kojoj su se neprimjetno kretale mračne spodobe iz južnoameričkih filmova strave. Odgovor je bio dug i srdačan. Rekao mi je da me Carmela i on smatraju vrlo simpatičnim, baš kao što su me donekle i zamišljali, možda sam pomalo premršav, ali vrlo uredan, a svidjela im se i razglednica s gironskom katedralom, te su se nadali da će je uskoro i osobno vidjeti, samo da se malo izvuku iz nekih ekonomskih i kućanskih nepredvidivih izdataka. Iz pisma se dalo shvatiti da će me ne samo obići, nego se i smjestiti u mojoj kući. Zauzvrat su mi nudili svoju kuću ako poželim doći u Madrid. Kuća je oskudna, ali nije čista, govorio je Sensini oponašajući čuvenog gauča iz komičnog stripa koji je bio dobro poznat u Južnom konusu početkom sedamdesetih. O svojim književnim pothvatima nije ništa govorio. Kao ni o natječajima.
U početku sam mislio da Mirandi pošaljem neku svoju pjesmu, ali nakon mnogih dvojbi i oklijevanja odlučio sam to ne učiniti. Počeo sam ludjeti, pomislio sam, ako Mirandi pošaljem pjesmu gotovo je sa Sensinijevim pismima i s mojim razumom. Tako joj nisam ništa poslao. Još sam se neko vrijeme bavio traganjem za raznim natječajima i njihovim uputama. U jednom mi je pismu Sensini rekao da se pribojava kako mu je zlatna žila presahnula. Pogrešno sam protumačio njegove riječi u smislu da više nema dovoljno književnih natječaja na koje bi se mogle slati priče.
Nagovarao sam ih da doputuju u Gironu. Govorio da je Carmeli i njemu moja kuća na raspolaganju, čak sam je nekoliko dana čistio, meo, ribao i brisao prašinu u sobama uvjeren (posve neutemeljeno) da će oni i Miranda navratiti. Obrazlagao im kako će s jednom otvorenom kartom Renfe zapravo morati kupiti samo dvije karte, za Carmelu i za Mirandu, i da Katalonija nudi divne trenutke putniku. Govorio sam o Barceloni, o Olotu, o Costa Bravi, o sretnim danima koje ćemo nesumnjivo zajedno provesti. U dugom pismu u kojem mi je zahvaljivao na pozivu, Sensini me obavještavao da zasad ne može otići iz Madrida. Pismo je prvi put bilo konfuzno jer je usred svega toga počeo govoriti o nagradama (mislim da je dobio još jednu nagradu) i bodrio me da ne odustanem i da nastavim sudjelovati na natječajima. U tom dijelu pisma govorio je i o zanatu pisca, o profesiji, a ja sam imao dojam da su riječi koje je iznosio bile djelomice namijenjene meni, a djelomice su služile kao podsjetnik koji je sastavljao samom sebi. Sve ostalo, kao što rekoh, bilo je konfuzno.
Završivši s čitanjem, imao sam dojam da netko iz njegove obitelji ima problema sa zdravljem.
Dva ili tri mjeseca poslije dobio sam vijest da su vjerojatno pronašli Gregorijevo truplo na nekom skrivenom groblju. Sensini je u svojem pismu bio kratak u iskazivanju boli, samo mi je rekao da je određeni dan, u toliko i toliko sati, jedna grupa forenzičara, članovi organizacije za ljudska prava, obrađivala zajedničku grobnicu s pedeset leševa mladih ljudi itd. Prvi put sam osjetio da nemam volje pisati mu. Volio bih da sam ga mogao nazvati telefonom, ali mislim da nikada nije imao telefon, a ako ga je i imao, ja nisam znao njegov broj. Moj odgovor bio je štur. Rekoh mu što sam osjećao, usudio sam se iznijeti mogućnost da možda Gregorijevo truplo nije bilo Gregorijevo truplo.
Zatim je stiglo ljeto i ja sam počeo raditi u hotelu na obali. Madrid je toga ljeta obilovao konferencijama, tečajevima, kulturnim aktivnostima svih vrsta, ali ni na jednom od tih događanja Sensini nije sudjelovao, a ako je i sudjelovao, novine koje sam čitao nisu to navodile.
Krajem kolovoza poslao sam mu razglednicu. Rekao mu da ću ga vjerojatno posjetiti kada sezona završi. Ništa više. Kad sam se vratio u Gironu, sredinom rujna, među malobrojnim pismima koja su se skupila pod vratima naišao sam na Sensinijevo pismo datirano 7. kolovoza. Bilo je to oproštajno pismo. Javljao je da se vraća u Argentinu, da mu u demokraciji više nitko neće ništa učiniti i da je stoga gubljenje vremena ostati duže izvan zemlje. Osim toga, ako je želio sa sigurnošću znati pravu Gregorijevu sudbinu, nije bilo druge doli vratiti se. I Carmela se, naravno, vraća sa mnom, javio je, ali Miranda ostaje. Istoga sam mu časa odgovorio na jedinu adresu koju sam imao, ali nisam dobio odgovor. Pomalo sam bio sve uvjereniji da se Sensini zauvijek vratio u Argentinu i ako mi se odanle ne javi, mislio sam, mogu smatrati da je naša prepiska završila. Dugo sam čekao na njegovo pismo ili barem tako sada mislim, kad se toga prisjećam.
Sensinijevo pismo, jasno, nikada nije stiglo. Tješio sam se time da je život u Buenos Airesu vjerojatno brz, eksplozivan, da ljudi nemaju vremena nizašto, tek za disanje i treptanje. Ponovo sam mu pisao na madridsku adresu, u nadi da će barem Miranda dobiti pismo, ali nakon mjesec dana pošta mi je vratila pismo s napomenom da je primalac odsutan. Pa sam odustao i pustio da dani prolaze, zaboravivši na Sensinija, iako sam, kad sam u rijetkim prilikama odlazio u Barcelonu, ponekad provodio cijela poslijepodneva u knjižarama rabljenih knjiga i tražio njegove knjige, knjige koje sam poznavao po naslovu, ali koje nikada nisam pročitao. No u knjižarama sam pronašao samo stare primjerke Ugartea i njegovu knjigu priča koja je objavljena u Barceloni jer je izdavač obustavio plaćanje svojih obveza, gotovo kao znak upućen Sensiniju, upućen meni.
Godinu ili dvije poslije doznao sam da je umro. Ne znam u kojim sam novinama pročitao tu vijest. Možda je i nisam nigdje pročitao, možda su mi to rekli, međutim, ne sjećam se da sam tih dana o tome razgovarao s ljudima koje sam poznavao, pa je vjerojatnije da sam o njegovoj smrti pročitao u nekim novinama. Ovako je mogla glasiti ta štura vijest: argentinski pisac Luis Antonio Sensini, koji je godinama živio u izgnanstvu u Španjolskoj, umro je u Buenos Airesu. Vjerujem da se na kraju također spominjao Ugarte. Ne znam zašto, ali vijest me nije potresla. Ne znam zašto, ali činilo mi se logično da se Sensini vratio u Buenos Aires umrijeti. Mnogo vremena poslije, kada su fotografija na kojoj se nalaze Sensini, Carmela i Miranda, kao i fotokopija Gregorijeve fotografije, počivale zajedno s ostalim uspomenama u kartonskoj kutiji koja zbog nekog razloga što ga ne želim propitivati nije spaljena, pozvonili su na vrata moje kuće. Vjerojatno je bila ponoć, ali ja sam bio budan. Ipak, zvonce me prenulo. Nitko od poznatih u Gironi ne bi pozvonio na moja vrata u to vrijeme ako se nije dogodilo nešto neuobičajeno. Otvorivši vrata, ugledao sam ženu duge kose pod velikim crnim kaputom. Bila je to Miranda Sensini, no nisu uzalud protekle godine otkako mi je njezin otac poslao njihovu zajedničku fotografiju. Pokraj nje stajao je plavokos tip, visok, duge kose i kukasta nosa. Ja sam Miranda Sensini, reče mi smiješeći se. Znam, rekoh, i pozovem ih da uđu. Putovali su u Italiju, a zatim su namjeravali prijeći Jadran i otići u Grčku. Kako nisu imali mnogo novca, putovali su autostopom. Te su noći spavali kod mene. Pripravio sam nešto za večeru. Tip se zvao Sebastián Cohen, i on se bio rodio u Argentini, ali od malih nogu živio je u Madridu. Pomogao mi je u pripremi večere dok je Miranda obilazila kuću. Poznaješ li je već dugo? upita. Do ovoga trenutka vidio sam je samo na fotografiji, odvratih.
Nakon večere pripremio sam im sobu i rekao im da mogu otići na počinak kad god požele. I ja sam se namjeravao povući u sobu i spavati, ali shvatio sam da će to biti teško izvedivo, ako ne i nemoguće, pa sam se, kad sam pretpostavio da spavaju, spustio na prvi kat i uključio televizor vrlo tiho te stao razmišljati o Sensiniju. Ubrzo sam osjetio korake na stubama. Bila je to Miranda. Ni ona nije mogla spavati. Sjela je pokraj mene i zatražila me cigaretu. U početku smo razgovarali o njihovom putovanju, o Gironi (cijeli su dan proveli u gradu, nisam je pitao zašto su tako kasno došli k meni), o gradovima koje su namjeravali posjetiti u Italiji. Zatim smo razgovarali o njezinu ocu i o bratu. Prema Mirandinu mišljenju, Sensini se nikada nije oporavio od Gregorijeve smrti. Ponovo je tragao za njim, iako smo svi znali da je umro. I Carmela? upitah. Svi, reče Miranda, samo ne on. Upitao sam je kako je živio u Argentini. Isto kao i ovdje, reče Miranda, isto kao u Madridu, isto kao bilo gdje drugdje. Ali u Argentini su ga voljeli, rekoh ja. Isto kao i ovdje, reče Miranda. Donio sam bocu konjaka iz kuhinje i ponudio joj gutljaj. Plačeš, reče Miranda. Kad sam je pogledao, ona je skrenula pogled. Jesi li pisao? upita me. Ne, gledao sam televiziju. Mislim, kad smo Sebastián i ja došli, reče Miranda, jesi li pisao? Da, rekoh. Priče? Ne, pjesme. Ah, reče Miranda. Dugo smo pili u tišini, promatrajući crno-bijele slike na televizoru. Reci mi nešto, rekoh, zašto je tvoj otac Gregorija nazvao Gregorijem? Po Kafki, reče Miranda. Zbog Gregora Samse? Naravno, reče Miranda. To sam baš i mislio, rekoh. Zatim mi je Miranda u grubim crtama ispričala posljednje Sensinijeve mjesece u Buenos Airesu.
Već je iz Madrida otišao bolestan i protivno mišljenu raznih argentinskih liječnika koji su ga besplatno liječili i čak ga uspjeli internirati nekoliko puta u državne bolnice. Ponovni susret s Buenos Airesom bio je bolan i sretan. Od prvog tjedna počeo je ulagati napore u pronalaženje Gregorija. Htio se vratiti na sveučilište, ali između birokratskih formalnosti te zavisti i ogorčenosti onih koji do njega nemaju pristup, to mu je bilo zapriječeno pa se morao pomiriti da prevodi za nekoliko nakladničkih kuća. Za razliku od njega, Carmela je uspjela naći posao kao profesorica i posljednje su vrijeme živjeli uglavnom od njezine plaće. Sensini je svaki tjedan pisao Mirandi. Prema njezinim riječima, otac je shvaćao da mu je preostalo malo vremena i u nekim je prilikama čak bio vrlo nestrpljiv, žureći se da jednom za svagda potroši sve rezerve i suoči se sa smrću. Što se tiče Gregorija, nijedna vijest nije bila konačna. Prema nekim forenzičarima, njegovo se tijelo moglo nalaziti među hrpom kostiju ekshumiranih iz onoga skrivenog groblja, ali da budu u to sasvim sigurni trebalo je testirati DNK, no vlada nije imala sredstva ili nije imala volje obaviti testiranja, pa se to odgađalo iz dana u dan. Posvetio se i traganju za jednom djevojkom, mogućom prijateljicom koja je pratila njegova sina dok se skrivao, ali ni djevojku nisu pronašli. Zatim se njegovo zdravlje pogoršalo i morali su ga hospitalizirati. Više nije čak ni pisao, reče Miranda. Za njega je bilo vrlo važno svaki dan pisati, u bilo kakvim uvjetima. Da, rekoh ja, vjerujem da je bilo tako.
Zatim sam je upitao je li u Buenos Airesu uspio sudjelovati na nekom natječaju. Miranda me pogledala i nasmiješila se. Pa da, ti si onaj što je s njime sudjelovao na natječajima, tebe je upoznao na jednom natječaju. Pomislio sam kako je moju adresu imala zato što je jednostavno imala sve adrese očevih znanaca, ali je tek u tom trenutku shvatila tko sam. Ja sam onaj s natječaja, rekoh. Miranda natoči još konjaka i reče da je jednu cijelu godinu njezin otac često govorio o meni. Primijetio sam da me promatra na drukčiji način. Vjerojatno sam ga prilično zagnjavio, rekoh. Ma daj, reče ona, što bi ga gnjavio, obožavao je tvoja pisma, stalno ih je majci i meni čitao.
Nadam se da su bila zabavna, rekoh bez naročite uvjerljivosti. Bila su vrlo zabavna, reče Miranda, majka vam je čak nadjenula imena. Imena? Kome? Mojem ocu i tebi, zvala vas je revolverašima ili lovcima na nagrade, ne sjećam se više točno, nešto tako, lovcima na glave. Mogu zamisliti zašto, rekoh, iako mislim da je pravi lovac na nagrade bio tvoj otac, ja sam mu samo prenosio poneke informacije. Da, on je bio profesionalac, reče Miranda odjednom ozbiljna. Koliko je nagrada dobio? upitao sam je. Nekih petnaestak, reče ona odsutna izraza. A ti? Dosad sam osvojio samo jednu nagradu, rekoh. Jednu utješnu nagradu u Alcoyu, kada sam upoznao tvojeg oca. Znaš li da mu je Borges jednom poslao pismo u Madrid, u kojem je pohvalio neku njegovu priču? reče gledajući u svoj konjak. Ne, nisam to znao, rekoh. I Cortázar je također pisao o njemu, a i Mujica Láinez. Zato što je on bio jako dobar pisac, rekoh ja. Kvragu, reče Miranda te ustane i izađe u dvorište, kao da sam rekao nešto što ju je uvrijedilo. Pustio sam da prođe nekoliko sekundi, uzeo bocu konjaka i krenuo za njom. Miranda je stajala naslonjena na ogradu i gledala svjetla Girone. Imaš lijep pogled odavde, reče mi. Napunio sam joj čašu, napunio svoju, i jedan smo trenutak promatrali grad obasjan mjesečinom. Odjednom sam shvatio da smo pomireni, da smo na neki tajanstven način zajedno došli do pomirenja i da će se otada nadalje stvari početi neprimjetno mijenjati. Kao da se svijet doista kreće. Pitao sam je koliko joj je godina. Dvadeset dvije, reče. Onda ja vjerojatno imam više od trideset, rekoh, čak mi je i glas čudno zazvučao.
Roberto Bolanjo
Ova je priča dobila Nagradu za pripovijetku Grada San Sebastiana, pod pokroviteljstvom Fondacije Kutxa.
