Veliki roman Seobe Miloša Crnjanskog nastao je posle Velikog rata. I iskustvo iz tog rata, u kome je sam pisac učestvovao, moglo je usmeriti pogled ovog pisca na sudbinu njegovog naroda. Ona bi se uz nužno uprošćavanje mogla svesti i na ove dve odrednice: stalne seobe po nevolji i stalno ratovanje, opet po nevolji. Zato su u ovome romanu u centru srpski vojnici i njihovi oficiri na tuđoj zemlji. Iza njih je njihov narod, svi su iste sudbine. Napustili su ispred Turaka svoju otadžbinu. Onaj ko ih je primio, Beč, nije ih primio da bi im obezbijedio novu otadžbinu, već da bi ratovali za njegove interese. Srbi kao narod su ovamo razapeti između onoga što se od njih traži i onoga za čime oni teže – između rata i potrage za novom otadžbinom. Beč ih šalje na zapad u njegove ratove, oni bi prema istoku, u Rusiju, da tamo pokušaju da se smire, u novoj otadžbini. Nužno se nameće pitanje može li se u takvim prilikama sačuvati vlastiti identitet, pojedinačni i kolektivni, nacionalni.
Tamo gdje su došli, gdje im je Austrija po carskoj milosti ustupila za boravište slavonsko-sremske ravnice, pune močvara, ali mjesto dobro za uspostavljanje krajine prema turskoj carevini, ne budi nimalo prijatan osjećaj Vuka Isakoviča, jednog od tri glavna junaka romana. Prve rečenice u ovom romanu na to nas upućuju: „Magloviti vrbaci isparavaju se još od prošlog dana, oblaci se kovitlaju sve naniže. Dubina, kroz koju protiče reka, mutna je i neprohodna. Zemlja je tamna, nevidljiva i kišovita” – Tako započinje pisac svoju priču o seobama. I u takvom blatu prave sela Srbi došli iz Srbije – Stare Srbije ili iz Šumadije, svejedno. I ne zaboravljaju svoju staru otadžbinu: „Iza plotova te kuće, gde se kroz duboko blato tovare lađe, od jutra do mraka, sklonio je Aranđel Isakovič poslednji ostatak blaga što ga doteraše sa ljubičastih padina Šare i pašnjaka kraj Bistrice“ [1, 48].
I nije ovo jedini odsjaj otadžbine u sjećanjima i duši junaka ovoga romana. Stalne seobe su se uvukle u dušu Srba, vojnika i oficira. I to se provlači kroz cio roman u različitim vidovima predstavljanja. Nije ništa novo kad kažemo da naslovi poglavlja u ovome romanu imaju značajnu funkciju. Pa i sa stanovišta teme o kojoj ovdje govorimo, to se pokazuje zanimljivo. Na kraju, najveći broj naslova u ovome romanu dat je u vidu rečenica. Zato bih ovdje pažnju načas zadržao na nekim naslovima; čini mi se razložnim prvo navesti znameniti naslov prvog poglavlja u prvoj knjizi „Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda“. A onda još direktnije, ako ovo nije bilo dovoljno, ni jasno: „Ode Vuk Isakovič, ali za njim ode i Fruška gora“, naslov četvrtog poglavlja u ovoj knjizi [Seobe 1: 66]. Pa opet „Odlasci i seobe, načiniše ih mutnima i prolaznima, kao dim, posle bitaka“ – naslov je petog poglavlja“ [Seobe 1: 90]. U takvom jednom naslovu našao se i ovaj lijepi grad Temišvar: „Nesreća ih je tog proleća, u Temišvaru, stigla iznenada“ – naslov je drugog poglavlja u drugoj knjizi romana, a nesreća je stigla ni manje ni više već Isakoviče! Još rječitiji je naslov dvanaestog poglavlja iste te druge knjige „Ostaće samo grobovi“. Pa treći naslov poglavlja u trećoj knjizi. „Sele se, jadni, u Rosiju, a smeju se, i plaču“, jer – kaže nam naslov šestog poglavlja u trećoj knjizi „Servija se otselitsja ne možet“, a roman se završava poglavljem čiji je naslov „Seobe se nastavljaju večno“. I sami naslovi, ovi navedeni – i drugi, predstavljaju siže ovoga književnog djela, i kroz njih je pisac dao sliku svoga svijeta – nade, očekivanja, težnje i razočaranja njegovih junaka. Vidjeli smo kako se pisac osvrće već na početku velikog romana i na seobu u Austriju, a onda i na vojničke pohode, koje su dužni da preduzimaju, po milosti krune.
A zašto ratuju: „Posle odmora u varoši Radkersburgu, Isakovič poče da ih lomi vežbama, pri hodu. Učio ih je da trče sa pištoljima u rukama i noževima u zubima. Tako su pucali, jureći u gomili, u stabla drveća i udarali noževima po granju, urlajući pri tom, u glas, u ime Marije Terezije, otegnuto i u taktu“ [Seobe 1, 94]. „Nije više bio brižan, jer je bio presvisnuo od besa i očajanja. Ne samo zato što su ga u Pečuju onako vređali i mučili, već i zato što mu nisu dali za potpolkovnika, čemu se, ovako mator, svakako nadao i što mu beše, još u Varadinu, obećano.“ [Seobe 1: 97].
I u takvom stanju, čovjeku se pomisao na selidbu, ma kuda, sama javlja. Tako i Vuku Isakoviču: „Otići nekud i živeti bezbrižno, odvesti i njih da žive negde lako, prijatno, činilo se Vuku Isakoviču tako moguće. Negde je moralo biti nešto svetlo, značajno, pa treba otići tamo. Videći ih dole [svoje vojnike, ST], u travi, mračne njine gomile, kako leže oko kola, osvetljene vatrom, njemu se činilo, naslonjenom na točak, da ih treba odvesti nekud dalje. Zaboraviv na trenutak i gde je i kud idu, zagledan u visoke zidove stena, nad kojim se sjalo nebo sasvim bistro i sasvim bledoplavo, Vuk Isakovič se beše smirio, zajedno s ljudima svoga slavonsko-podunavskog polka“ [Seobe 1, 105–106]. Uzgred da kažemo da se i infinitiv u ovakvim rečenicama javlja i u funkciji deagentivizacije iskaza.
Na početku rekosmo da sve što sanjaju srpski vojnici jeste vjera da postoji negdje neko mjesto gdje bi i oni mogli naći mir – to je sve što i u momentu odmora sanja na javi Vuk Isakovič, dok gleda svoje umorne vojnike. Vjeruju da u tom beskrajnom nebeskom prostoru ima i jedna zvijezda za njih.
Iste misli prate i drugog, manje poznatog Isakoviča – Đorđa, koji hoće da ide, seli, u Rusiju; naslov prvog poglavlja četvrte knjige glasi „Ode Isakovič iz carstvujuče Vijene“, ali prepreku i njemu na ostvarenju te ideje prave mnogi, pa i žene. Književni kritičar je povodom ovog romana, i povodom razočaranja naroda i njegovih vođa u obećanja austrijske krune, zapisao i sledeće: „U Seobama nam se, što nije česta prilika, zbilja pruža moguć- nost da posmatramo važnu ali malo ispitanu osobinu proznog književnog teksta. Osobinu, naime, koja se povremeno pominje a nedovoljno obrazlaže: da se sklop celog romanesknog teksta tako reći ogleda u sklopu svojih delova. I obrnuto: da se po svome sklopu svaki deo ogleda u celini. (…) Jer, na opštem planu ceo jedan narod, na užem njegovih trista ratnika poslatih na Rajnu, a na najužem svaki važniji lik ponaosob uzet, svi se oni tokom razvijanja sižea dovode bez izuzetka do jednog istog: do otkrića sopstvene nemoći i uzaludnosti. Na svim se planovima dospeva u istu prazninu, kad ljudski život izgleda kao san i obmana. I kao što se u bajci vreme ne zaustavlja sve dok se ne dođe do srećnog završetka, tako se i sižejni časovnik u Seobama ne zaustavlja sve dok se junaci ne suoče s prazninom, ništavilom“ [Petković: 233–234].
U radu se razmatra kako se taj svijet u romanu jezički predstavlja, i to na nivou sintakse, rečenice, kako se pisac služi jezikom, na tom planu, u stvaranju umetničkog svijeta i odnosa u njemu. Ako se neko književno djelo može razmatrati i razumijevati uzimajući u obzir način na koji se pisac služio jezikom, posebno sintaksom, onda je to svakako djelo Miloša Crnjanskog. Poznato je da je Crnjanski svjesno i stvaralački prilazio rečenici. Rezultat toga njegovog pristupa je taj da u njegovom djelu nalazimo drugačiju, dotad nepoznatu u srpskoj književnosti sintaksu.
Već je zapaženo da Miloš Crnjanski ima poseban odnos prema jezičkoj strani književnog djela: na jednoj strani on je prvi koji poslije Vukovih reformi srpskog jezika ozbiljnije koristi crkvenoslovenizme, na čemu se u ovome radu ne zadržavamo, a na drugoj – to je odnos prema sintaksi. Mora se reći da je, istina prvenstveno u lingvističkim krugovima, na rečenicu Miloša Crnjanskog skrenuo pažnju sarajevski profesor akademik Jovan Vuković u svojim sintaksičko-stilističkim analizama još sredinom druge polovine dvadesetog vijeka. U nauci o književnosti u tom pogledu posebno je dosta pisao Vukovićev učenik profesor Novica Petković, takođe sa odličnim lingvistističkim obrazovanjem. Na jednom mjesto u svojoj knjizi o književnom djelu ovog pisca Petković piše: „U srpskoj književnosti pri kraju XIX i početkom XX veka ulagan je osetan napor da se stabilizuje sintaksa. Osobito je bila važna izrada složenije, razvijenije, a u isti mah i čvršće hipotakse. Nema sumnje da sa sintaksičkom disciplinom ide disciplina mišljenja; da sa uspostavljenom hijerarhijom odnosa u rečeničnim sklopovima ide logički sređeno izlaganje. U književnoj prozi sa tim ide pregledno urađen i u srazmeri sa celinom razvijen opis. Na njemu se, opet, temelji kompozicija celoga pripovedačevog dela. Stoga, što se više teži stabilizovanim, uravnoteženim narativnim formama, dalekim od inovacija i eksperimenata, u književnosti je na sve većoj ceni sintaksička norma, a na sve manjoj su njena narušavanja. S druge strane, razumljivo je što je Jovan Skerlić mogao, digavši sintaksu visoko na lestvici vrednosti, tvrditi da je ona zapravo ’geometrija misli’. Razumljivojetakođešto se JovanDučić koji je u svojoj besprekorno skladnoj putopisnoj prozi znatno unapredio i na viši stepen digao sintaksičku veštinu kod nas, ogorčeno suprotstavio 20-tih godina potpuno suprotnom razvoju koji je tih godina bio uzeo maha.
Suprotstavio se, naime, sintaksičkome razgrađivanju koje su onda preduzimali avangardni pisci ’modernisti‘, među kojima je i Crnjanski bio“ [Petković 1996: 186]. Znamo, Crnjanski je sa svojim perom uleteo da razgrađuje sintaksu srpskog jezika koji je na razmeđu vijekova bio dostigao visok nivo izgrađenosti posebno na planu sintakse, taj jezički izraz poznat je u nauci kao beogradski stil, o kome su pisali mnogi, a među prvima akademik Aleksandar Belić [Belić 1934; Belić 1940; Ivić 1998]. I ne treba pomisliti da je naš pisac nekakav sanjar, srpski nasilnik u književnosti. On je samo pratio kretanja u njemu savremenom trenutku književnosti; „Već nemački ekspresionisti usmeravaju svoj rušilački polet na razgrađivanje kanonske sintakse; njihov je cilj nova sintaksa …“ [Petković, 1996: 179–180]. Dakle, već je pokazano u našoj nauci da je Crnjanski pisac koji je s posebnom pažnjom pristupao sintaksi, na jednoj strani, i da je u tome išao ukorak sa dešavanjima u evropskoj književnosti, na drugoj strani. Sve ovo služi i kao opravdanje za naše zanimanje za rečenicu u ovome romanu M. Crnjanskog.
U ovom radu nećemo se zanimati tom stranom sintakse. Cilj rada jeste da se pokaže koliko su u ovome romanu prisutne rečenice koje karakteriše pojava deagentivizacije, anonimizacije, a to su pasivne i impersonalne rečenične strukture. One, zbog tih osobina, mogu da budu zanimljive za razmatranje kao jedno od sredstava koja pisac koristi opisujući seobe srpskog naroda i njegovih vojnika – njihovo mjesto u austrijskom carstvu, njihove nade, očekivanja, položaj, njihov vlastiti doživljaj toga položaja sagledan iz njihovog viđenja svojih zasluga za Beč. Navešćemo prvo nekoliko pasivnih rečenica iz Seoba.
[1]
1. Posle kratkog, zbunjenog ćutanja, što kao jeza prođe kroz ceo puk, padoše nove komande i puk ostavi oružje i bi odveden u stranu, iza logora, da izvrši kaznu i upamti tu noć krađa, nepokornosti, pijanki i bluda [Seobe 1: 37].
2. (čulo se…) zatim, kako se priča da je njen muž, oberkapetan Vuk Isakovič, odveden iz Pečuja, vezan, u Temišvarsku tvrđavu [Seobe 1: 59].
3. Pevači, što behu isterani na čelo puka, umukoše [Ceobe 1: 92].
4. Straže su morale silom da ih dovlače natrag, u logor, gde su svaki dan bili batinani [Ceobe 1: 230].
5. Sva krvava slava puka beše potpuno zaboravljena, a da je puk onoliko izginuo, bilo je sasvim beznačajno [Seobe 1: 231].
6. Već skoro doma, na osečkom mostu, Isakovič tako bi ražljućen još jednom gromopucatelno [Seobe 1: 238].
7. Veli, oni znaju da su Rascijani, koji su se iz turske ovamo pre šeset godina doselili, podeljeni bili u tri vojena okruga: Segedinski, Aradski i Petrovaradinski [Seobe 2: 22].
8. Njemu je rečeno da će biti kasirovan i da može ići kud mu je volja…[Seobe 2: 25].
9. Ima da budu naseljeni na spahijske „varmeđske“ zemlje i da rade kaoi ostali seljaci… [Seobe 2: 33].
10. Onih, vezanih, tridesetorica vojnika odvedeno je u kazamat, koji je bio kraj bunara [Seobe 2: 38].
11. Oduzeta im je zastava, ali su im oni njihovi crveni barjaci – jer su, vele, crkveni – ostavljeni [Seobe 2: 38].
12. Bili su arestirani, štrapacirani, proterivani, ali ništa nije pomoglo [Seobe 3: 16].
13. Samo je bilo dato naređenje da se odnesu u crkvu [Seobe 2: 38].
14. Bio je poslat u Temišvar da primi transport uhapšenih serbskih oficira, koji su se bili upisali u spisak ruskog đenerala Ševiča, za odselenije u Rosiju [Seobe 2: 104].
15. Čestnjejši Isakovič, vraćajući se u Temišvar, pri kraju avgusta 1752, bio je zadržan, kod forposta, na hiljadu, dve koraka od kapije princa Evenija Savojskog [Seobe 2: 368].
16. Tako je uhapšen neki rosijski lajtant, za koga se onda našlo da je Rista Hrnič [Seobe 2: 368].
17. Otkad je to bilo počelo, Trifun je, sve češće, urgirao da im se dozvoli preselenije u Rosiju, ali Temišvar nikako nije svršavao tu stvar…[Seobe 2: 78].
18. Propuštani su još samo oni koji su već ranije bili dobili pašport [Seobe 3: 151].
19. Ne samo zato što su ga u Pečuju onako vređali i mučili, već i zato što mu nisu dali za potpolkovnika, čemu se, ovako mator, svakako nadao i što mu beše, još u Varadinu, obećano [Seobe 1: 97].
20. Udaren od konja više kolena, pre neki dan, kad je počeo da skuplja delove puka, još se budi noću od bola … [Seobe 1: 9].
21. Ne smeju, bez odobrenja, da napuste zemlju, na koju se preseljavaju [Seobe 2: 33].
22. Oficir za odbranu, rekapituilirao je odbranu i molio samo odlaganje smrtne kazne, dok se dezerter, Isakovič, ne nađe, i okolnosti pod kojima je pobegao ne objasne [Seobe 2: 105].
23. Sve do jeseni, po slavonskim selima, nije se čulo ništa o onima što odoše na vojnu. Otišli su bili, kao da su nestali, nekud, u oblake [Seobe 1: 211].
24. A čula se, na mukama, i serbska, sramotna, psovka, koliko je na nebu besčislenih zvezda [Seobe 3: 223].
25. Kostjurin je to odbio, s tim da se papiri pošalju u Sankt-petersburg, na adres generalprokuratora Nikite Jurjeviča Trubeckog, da se zatraži mišljenje, prvo [Seobe 3: 254].
Nije potrebno posebno dokazivati da se iz ove perspektive može dolaziti i do razumijevanja književnog djela, to je, povodom djela Miloša Crnjanskog, već dokazano, pa se to ovdje i navodi: „Svako književno delo ima izvesne osobine koje čitalac lako zapaža, a tumač ih ne sme mimoilaziti. Među takve osobine ide rečenica (tip rečenice) kojom su Seobe ispripovedane. Ona ima tako neobičan sastav da već sama po sebi privlači osobitu pažnju. Stoga u romanu Miloša Crnjanskog sintaksa u povišenom stepenu sudeluje u usmeravanju čitanja, i u čitaočevom razumevanju teksta. Poznato je da sintaksička uređenost govornog niza i inače upravlja čitanjem; da nas, dok čitamo, nosi ʼstruja mišljenja rečeniceʼ(u fusnoti: ʼprve reči neke rečenice koje smo razumeli podstiču nas na razvijanje jedne operacije koja tvori rečenicu, jedne specijalne struje mišljenja, u kojoj se razvija rečenicaʼ, veli Roman Ingarden …)“ [Petković, 1996: 155]. „A, kao što se zna, opis nužno, i u znatnoj meri, zavisi od sredstava opisa. Pogotovu u umetnosti. Prikazani svet u romanu svoja književna svojstva dobrim delom dobija otuda što izražajna sredstva kojim se pisac služi ističu jedne, a zapostavljaju druge pojedinosti u predmetu (tematici). Piščeva sredstva pripadaju prirodnom ljudskom jeziku; iz tog golemog repertoara on bira i umetnički ʼupošljavaʼ samo jedan srazmerno malen deo. Ali njihov izbor i njihova upotreba nisu slobodni, i mnogo manje zavise od slobodne piščeve volje nego što bi se na prvi pogled reklo“ [Petković: 157–158]. Ovo je, povodom Seoba, pokazivano na drugom svojstvu rečenice u romanu: redu reči i parcelacijama; ovdje se uzima kao polazna osnova i kod posmatranja mjesta pasivnih i pojedinih vrsta bezličnih rečenica u romanu.
Ako obratimo pažnju na rečenice u navedenim primjerima, pa još ako ih posmatramo u kontekstu iz kog su uzete, neće nam biti teško uočiti da se i preko njih mogu potvrditi gornji navodi. Neka svojstva ovakvih rečenica se uvijek kod njihovog opisa navode. Prvo, u poziciju subjekta rečenice ne nalazi se pojam koji je na semantičkom planu agens, tj. onaj koji planira, izvodi i kontroliše tok radnje, kako se u savremenoj literaturi ovaj pojam semantičkog plana definiše [Tanasić, 2012 a]. U tu poziciju dolazi drugi pojam – pacijens. U ovim rečenicama gotovo dosledno su u toj poziciji imenovani junaci koji su Srbi – Isakovič i njegovi vojnici, ili je nešto drugo, što opet govori o nepovoljnoj poziciji Srba – kao u jedanaestom primjeru, u kome je u poziciji subjekta rečenice sa značenjem pacijensa imenica zastava, njihovo, srpsko, nacionalno znamenje. Što se tiče agen- sa, on se povlači na periferiju rečenicčne strukture [Topolinjska, 1996: 6–7], nekad, u srpskom jeziku čak često, iza kulisa [Padučeva, 2004]. E, sad samo da se na časak vratimo onome Ingardenovom: da se na osnovu prve reči u rečenici razume njen dalji tok. Dakle, naši junaci nisu ti koji kroje sudbinu svoju, oni su dovedeni u poziciju potčinjenih, onih koji trpe odluke i volju drugog, uz sve svoje ratne zasluge – ne zaboravlja da kaže Crnjanski. A taj agens, on nije Srbin ni srpskoga roda … ili kako kaže Novica Petković za glavnog junaka Vuka Isakoviča „Vođen tuđom rukom i za tuđu korist“ [Petković, 1996: 233]. Tako je sa drugim Srbima junacima romana: i kad naređuju, vođeni su tuđom rukom. I ovakve rečenice sa anonimizovanim agensom služe opisu slike svijeta u kome su se našli Srbi i odnosa prema njima. Njima se dešavaju mnoge neprijatne stvari: tjeraju se u rat za tuđi interes, tjeraju se da budu paori kad ne ratuju, a kad, razočarani i sa izgubljenom nadom, hoće da pođu da potraže drugu otadžbinu – u Rusiju, hapse se. I sve se to čini iz daleka, samo im stižu neprijatnosti, često ne znaju direktnog pokretača tih akcija, on je uopšten – to je državni aparat austrijskog carstva ili, ponekad, njegovi visoki predstavnici. Pa možda nije slučajno to što je sredstvom kojim se u srpskoj rečenici iskazuje agens – konstrukcija genitiva s predlogom od, označen i konj koji je udario glavnog junaka u prvom primjeru, što uglavnom ne biva u srpskom jeziku, a ni savremene definicije agensa ne obuhvataju pojmove podobne ovome u toj funkciji.
Dakle, izmjena hijerarhije u strukturi rečenice kakvu obezbjeđuje pasivna rečenica [v. Topolinjska, 1996; Padučeva, 2004 i dr.] – sa pozicije glavnog člana rečenice pomjera se imenska riječ koja obilježava aktant agens, a u tu poziciju uvodi se imenska riječ kojom se označava aktant pa- cijens – uz u srpskom jeziku gotovo redovnu deagentivizaciju, jesu oni momenti koji su piscu diktirali njihov izbor za opise ovih i sličnih sitaucija u njegovom viđenju srpskih seoba od Beča do Rusije. Da ovdje ponovimo dvije rečenice iz navođenog citata N. Petkovića. „Prikazani svet u romanu svoja književna svojstva dobrim delom dobija otuda što izražajna sredstva kojim se pisac služi ističu jedne a zapostavljaju druge pojedinosti u predmetu (tematici).“ „Stoga u romanu Miloša Crnjanskog sintaksa u povišemom stepenu sudeluje u usmeravanju čitanja, i u čitaočevom razumevanju teksta.“ Ove, pasivne, rečenice kao da su krojene da bi se njima opisao položaj i osjećanja Srba koji su se doselili u austrijsko carstvo. Oni se imenuju riječima u poziciji subjekta, koji na semantičkom planu označava pacijensa – Srbi, glavni junaci, narod i vojnici, jesu u prvom planu iskazani u ovim rečenicama, istaknuti, imenovani riječima u poziciji sintaksičkog subjekta, ali oni nisu tu da se iskaže njihovo odlučivanje o svojoj sudbini, nego ih je pisac istakao u njihovom stradanju, razočaranju, osjećanju nezasluženog poniženja, neuvažavanja – oni trpe nepravdu svake vrste. I sve to zato što ne žele da se odreknu svoga imena, slave, sjećanja na Srbiju, svoje pravoslavne vjere. Ne žele da se utope u drugi narod i drugu, tuđu, vjeru. Jer „Neće više videti svoju planinsku Serviju“ – kako glasi naslov sedmog poglavlja u drugoj knjizi romana, ali neće, ne žele, ni po koju cijenu da je se odreknu. Zato: „Ceo jedan narod bio jer željan da napusti Evropu, zbunjen, uvređen, razdražen, poludeo, a zadržan u neizvesnosti …“ [Seobe 3: 145]. I navođeni naslovi pojedinih poglavlja, i ovaj citat iz romana, a moglo bi se naći još podosta sličnih, i navedeni primjeri pasivnih rečenica – sve to više nego uvjerljivo ilustruje tvrdnje o tome kako je Crnjanski koristio pasivne rečenice za svoje predstavljanje jednog značenjskog sloja u romanu: položaja Srba kako ga oni sami doživljavaju. A, opet, ovi primjeri pasivnih rečenica mogli su služiti kao idealan materijal za ilustraciju predstavljanja pasiva kao vida izmjene hijerarhijske strukture u odnosu prema aktivu.
Slično se ponašaju i neke bezlične rečenice, takozvane obezličene rečenice. One se od svih dosad opisanih bezličnih rečenica u srpskom jeziku razlikuju po tome što jedino one predstavljaju takve situacije / radnje u čijoj semantičkoj strukturi obavezno učestvuje agens, a koji se nikad u rečenici ne iskazuje za to rezervisanim sredstvom, uvijek je iza kulisa, kao što je u srpskom jeziku često i kad su posrijedi pasivne rečenice.
I da vidimo nekoliko takvih primjera:
[2]
1. U puku se proču da će se zimovati u Oberpfalcu [Seobe 1: 174].
2. Inače poverova se, najposle, u celom polku da ne idu na Turke [Seobe 1: 92].
3. Neko vreme još, će se i pričati o njima, o arestiranima, u donjem i gornjem Sremu. [Seobe 2: 442].
4. Lelekalo se od straha i žalosti, što im ne daju više ni da umiru zajedno, većih dele i rastavljaju [Seobe 1: 211].
5. Tako je uhapšen neki rosijski lajtant, za koga se onda našlo da je rista Hrnič [Seobe 2: 368].
6. Čulo se da je ceo srebrobogati zemun pohrlio da je vidi na mrtvačkom odru, toliko je to bila lepa gospoža… [Seobe 1: 214].
7. Plakalo se, tako, u daljinu uzdišući što je pogreb mrvaca tako daleko, da se ne može doći do njega [Seobe 1: 214].
8. Višnjevski reče Pavlu da se zna da se, među Srbima, i u Beču, priča o njemu i njegovom haremu… [Seobe 3: 85].
9. Pošavši, iznenada, nije znao, ni kako se ide, ni kud se ide, do Tokaja, i nije imao, nigde, pripremljena i prijavljena prenoćišta [Seobe 3: 152].
10. Bili su uplašeni da ih ne stigne nevreme, o kome se pričalo, da je, u Karpatima, strašno [Seobe 3: 171].
11. Svaki dan se čulo da je carica dala veliku svotu zlata, čulo se da im je dodeljena zemlja, da će dobiti oružja, ali sve se svršavalo na tome da im je data rosijska uniforma, da se obuku, i gomila tatarskih, besnih,
konja… [Seobe 3: 300].
12. Čim Rosija sazna, šta se radi sa njima, Serbima, u Temišvarskom Banatu, sve će biti drugačije nego što je bilo [Seobe 2:118].
13. Pričaće se, kako to nisu zaslužili, jer su služili verno caricu, godinama, i ginuli, ranjavani, za carstvo [Seobe 2: 442].
I u ovim rečenicama se na sličan način, dakle, kao i u onim iz prethodne grupe – pasivnim, agens potiskuje, razlika je što u njima nema i ne može biti ni subjekta, koji bi bio pacijens. S druge strane, vidimo da se u situacijama o kojim se govori nalaze i Srbi, na neki način njih se te situacije tiču; u navedenim primjerima takvo stanje je pretežno – drugačije je samo u dvanaestom primjeru. Agens je opet anonimizovan i uopšten. Oni često ne znaju tačno, pouzdano, odnekud nešto čuju, nešto dobijaju jedni od drugih, bez informacije od koga potiče. Ponekad je agens potpuno anonimizovan. Na isti način je podatak o agensu zamagljen kad je on uopšten, a treba ga vidjeti među junacima romana Srbima, njihovim porodicama, ženama, vojnicima, ili je anonimizovan, ili uopšten, a treba ga tražiti negdje izvan njihova naciona, i tada je uglavnom taj anonimizovani agens pokretač neke nepoželjne situacije / akcije. Kao što se i kod pasivnih rečenica nekada može na agens indirektno ukazivati i unutar same rečenice, tako je moguće i kad se radi o ovom tipu bezličnih rečenica. To se postiže izborom istih sredstava koja se koriste i pri iskazivanju pasiva – sa trpnim pridjevom i onog u refleksivnim konstrukcijama [v. Radovanović, 1990; Tanasić, 2012; Tanasić, 2012a]. Ovdje, u tom smislu, samo radi ilustracije, ukazujemo na prva dva primjera, i osmi, gdje se na agens ukazuje lokativnim konstrukcijama. I tada je, kako primjeri pokazuju, agens uopšten, nije posrijedi pojedinac već neki manje ili više neodređeni kolektiv. Anonimizacija agensa se kreće, dakle, od takvog posrednog ukazivanja na njega do potpunog uklanjanja podataka o agensu.
I ove rečenice, dakle, na nešto drugačiji način, služe piscu da odslikava opštu sliku u svijetu romana, kao i položaj njegovih junaka – od pojedinaca do kolektiva. Oni se opet predstavljaju kao učesnici u određenim situacijama / događajima, ali nisu njihovi subjekti, bez obzira na to o kakvoj situaciji je riječ, značajnijoj ili manje značajnoj, o načinu njihova života ili konkretnim događajima koji se njih tiču, radnjama koje trpe (v. primjer dvanaest). To je upravo i glavni motiv što oni žele da se isele iz austrijskog carstva, kome su služili – braneći granice od Turaka, na jugu, i ratujući za caricu, na zapadu. A ni to im nije dozvoljeno, i zbog te svoje odluke, da se odsele, oni se kažnjavaju. To najbolje, u najkraćem, predstavljeno već navođenom rečenicom Miloša Crnjanskog: „Ceo jedan narod bio jer željan da napusti Evropu, zbunjen, uvređen, razdražen, poludeo, a zadržan u neizvesnosti …“
I na kraju, u nekoliko riječi prema zaključku. I rezultati ovoga rada potvrđuju već iskazivane tvrdnje da se Miloš Crnjanski s posebnom pažnjom odnosi prema jezičkim sredstvima u stvaranju svijeta umjetničkog djela; u tu svrhu su se ovaj put posmatrala dva tipa rečenica – pasivne i obezličene rečenice. Te rečenice su po svojim svojstvima išle na ruku piscu u slikanju položaja Srba koji su iz svoje domovine pred Turcima izbjegli u Austriju. Pored toga što nisu prežalili svoju otadžbinu, u novoj državi nisu našli mjesto za spokojan i dostojanstven život. Opšti nazivnik njihovog doživljaja toga novog svijeta može se svesti na nekoliko riječi: zbunjenost, uvrijeđenost, neizvijesnost, nemogućnost očuvanja svoje vjere i nacionalne samobitnosti. U duhu današnjeg vremena, to bi se reklo – nemogućnost očuvanja nacionalnog identiteta. Od onih koji su na čelu u ratnim pohodima, oni u miru bivaju skrajnuti na margine u društvu. Na kraju, odavno je uočeno, pokazano i dokazano koliki značaj Miloš Crnjanski pridaje sintaksi i rečenici u svome stvaranju. Otpori i protivljenja odnosu ovoga pisca prema rečenici koji su se čuli od njegovih savremenika sa proticanjem vremena sve manje se čine uvjerljivim. I ovaj rad predstavlja mali prilog potvrdi već izrečenih konstatacija da je Crnjanski u svome književnom stvaranju posebnu pažnju posvećivao sintaksi, rečenici.
Sreto Z. Tanasić
2 Rad je pročitan na plenarnom zasedanju skupa, a nastao je u okviru projekta – „Opis i standardizacija savremenog srpskog jezika“, koji finansira Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije, a koji se realizuje u Institutu za srpski jezik SANU.
Izvori citata
Crnjanski, 1973: Miloš Crnjanski, Seobe. Beograd: Nolit.
Crnjanski, 1973: Miloš Crnjanski, Druga knjiga `Seoba`. I, II, Beograd: Nolit. Literatura
Belić, 1934: Aleksandar Belić, Beogradski stil, Naš jezik 2. Beograd: 193–200.
Belić 1940: Aleksandar Belić, Beograd i književni jezik, Naš jezik 7/7. Beograd, 193–196.
Ivić, 1972: Milka Ivić, Problematika srpskohrvatskog infinitiva, Zbornik za filologiju i lingvistiku. Novi Sad: Matica srpska, 115–138.
Ivić, 1998: Pavle Ivić, Pregled istorije srpskog jezika. Sremski Karlovci – Novi Sad.
Padučeva, 2004: E. V. Padučeva, Dinamičeskie modeli v semantike leksiki. Moskva.
Petković, 1996: Novica Petković, Lirske epifanije Miloša Crnjanskog. Beograd: SKZ.
Radovanović, 1990: Milorad Radovanović, Spisi iz sintakse i semantike. Sremski Karlovci – Novi Sad.
Tanasić 2012: Međuodnos reflkeksivne pasivne i obezličene rečenice, Iz sintakse srpske rečenice. Beograd: Beogradska knjiga Beograd, Institut za srpski jezik SANU.
Tanasić, 2012a: Sreto Tanasić, Agens u pasivnim rečenicama, Južnoslovenski filolog 68. Beograd.
Topolinjska, 1996: Zuzana Topolinjska, „Padež“ i „glagolski rod“ – dve strategije gramatikalizacije odnosa između „predikata“ i njegovih „argumenata“, Južnoslovenski filolog XLII. Beograd, 1–9.
