Oko mene je sve sama voda. Nema kopna ni na vidiku. Spajaju se nebo i more, ne zna se gdje počinje jedno a gdje završava drugo. Moje ruke plutaju. Moje noge plutaju. Moja kosa lebdi oko mene. Moja leđa lebde na površini. Sunce mi prži lice, zasljepljuje me. Moram žmiriti, ko je još izdržao gledanje ravno u sunce. Pokušavala sam, ali suze počinju da liju i počinju mi se miješati boje dok gledam u tu užarenu kuglu na nebu. Primorana sam da sklopim oči, i dok ih tako sklapam, vidim da sam na nekom tamnom i mirnom mjestu. Dugo sam tu, dočekala sam kraj zime i početak proljeća. Zaspala sam mirnim snom, ugodno sam otupjela, kao da sam u kutiji za senzornu deprivaciju, samo je nisam sama odabrala, tako me snašlo. Ali možda sam ja to ipak sama birala? Kažu, sudbina je samo vanjski izražaj našeg nesvjesnog. Ne znam ni sama da li mi se gadi to pojednostavljivanje ili je ta odbojnost koju osjećam samo potvrda da je to istina. Muče mi se frazetine koje nisu ni razrađene niti se o njima dalje promišlja. Nego, ono, tako je i tako, i šta sad dalje imamo tu da potvrđujemo i razrađujemo premise? Pa nismo filozofi, daj da proživimo život razmećući se mislima velikih mislilaca čije knjige nismo pročitali, ali pročitali smo njihove citate uz prigodne slike koje se vrte naokolo. Šta nam više od toga treba, što da mučimo moždane vijuge i bildamo ih tegovima kao da smo na steroidima u teretani? Ama, bolan, nije to dizanje tegova, to je nužnost, to je neminovnost, hoću da vrisnem, zar nije osnovna misija naći odgovore ili ih barem tražiti neprekidno? I tako sam trošila snagu, uvijek. Kad sam postala majka, jedno vrijeme su moja čula otupjela u pokušaju da preživim neprospavane noći i vrisku i dreku i izvoljevanja, ali to nije dugo trajalo. Ne mijenjaju se lahko umni bilderi, takozvani overthinkeri. Ali sad sam ležala na površini mora, i za mene nije postojalo ništa osim mog tijela, tako stopljenog sa vodom i nebom. U ovom trenutku za mene nisu postojali ni život ni smrt, ni prošlost ni budućnost. Postojala sam ja, tako stvarna i potpuna. Postojala sam ja kao dio višeg Ja, kao samô more. I tako sam utonula u to svemoćno osjećanje, dok me nije zasuo neočekivani talas. Zapljusnuo me iznenadno, i prešao preko mojih usta i mog nosa. Slana voda ušla mi je u usta i rasula se po okusnim pupoljcima na jeziku. Sad sam sebi bila neizmjerno smiješna, i kao da sam čula glas koji mi galami: „Smiješna si. Mislila si da si nešto veliko. Ta pogledaj oko sebe. Šta vidiš? Ko si ti? Šta si ti? Samo malo praška u Univerzumu. Nije ovaj svijet stvoren za tebe. Ne postoji noć da bi ti spavala. Ne postoji more da bi se ti u njemu kupala. Ne rađaju se djeca samo da bi im ti bila majka, oni imaju svoj put i ti nemaš nikakve veze s tim. Oni su zasebna bića koja postoje sa svojom svrhom i za svoju svrhu. Ti ih samo možeš voljeti i to je sve.“ Odjednom moje tijelo više nije bilo opušteno, osjećala sam da ne mogu više lebdjeti. Čak je i kosa koja je dotad oko mene lepršala postala olovno teška. Počela sam se koprcati, gubiti dah, tarlahati i rukama i nogama pršćući svuda naokolo oko sebe, kao da sam riba na suhom koja perajama mlatara pokušavajući ponovo uhvatiti svoj dah – vodu. Ja sam pokušavala uhvatiti svoj dah iako mi ga niko nije uzeo. Uzimala sam ga sama sebi. Ne znam šta sam mislila, da sam neki centar svijeta i da sve treba meni da se podredi, da sve što postoji za mene postoji i služi svrsi mog postojanja. Ali sad sam se osjećala tako nemoćno i ranjivo, koprcajući se tako i gledajući oko sebe pustoš koja se pružala unedogled, a ja tako sićušna i malena, mogu nestati svaki čas kao da me nikad i nije bilo, i šta onda? Ali onda mi je iznad glave proletio bijeli galeb. Čula sam njegove krikove i moj pogled ga je pratio, gledala sam njegova velika bijela krila kako se šire i klepeću gore-dolje dok ga nose daleko. Umirilo me njegovo prisustvo jer je i on bio jedno stvorenje u nizu stvorenja koja su se rodila, žive i umrijet će i možda niko za njih neće ni znati. Ali sad mi to više nije izgledalo toliko nepodnošljivo. I mali mrav koji vrijedno radi ispod naših nogu sigurno se osjeća tako malenim ali ipak i dalje vjeruje u sebe i ide za svojom svrhom neumorno, iako zna da svaki čas može biti zgažen stopom slučajnosti koja eto baš tu prolazi. To mu ne umanjuje smisao i on ne gubi volju za životom. Kako mi se dah umirio, odjednom sam vidjela kako pored mene stoji mali čamac, prazan i sam. Ušla sam unutra i ugledala vesla. Nikad u životu nisam koristila vesla ali sad je bio pravi trenutak. Uzela sam ih svojim bijelim koščatim rukama prošaranim pjegama od sunca i zamahnula. Vesla su grabila po vodi, snažno, zaranjala su dolje negdje. I sad, tako u čamcu, vidjela sam sebe sićušnu, imala sam pun pogled na širinu oko sebe. Sad sam opet osjetila da sam samo more, jedno s morem, samo sam sad imala i jednu izoštrenu svjesnost o svojoj nebitnosti i sićušnosti. Ali uprkos toj sićušnosti, i možda baš zahvaljujući njoj, osjećala sam smisao i zahvalnost što sam baš eto ja još jedno stvorenje u nizu miliona stvorenja. Mogla sam i da ne postojim, mogla sam da ne živim, mogla sam da se ne rodim, mogla sam da ja nikad ne rodim drugi život, mogla sam da ne volim, ali sve sam to imala i sve sam to proživjela. Čamac se kretao sporo, pustoš oko mene nije se smanjivala, ali sad je više nisam gledala kao pustoš, gledala sam je kao saputnika, saputnicu mog postojanja. Osjetila sam mir, svijet nije postojao za mene, ne postojim ni ja za svijet, ali tu smo i jedno i drugo, tu smo jedno drugom, i hvala, beskrajno hvala. Osjetila sam da mi se usta suše, da me sunce prži, mislila sam, možda je moj kraj blizu, možda je to to, možda više neću živjeti. Ali prvi put u životu nisam se plašila kraja. Zamalo da sam sama ruku predala svjetlosti da me uzme u svoje okrilje, da u svojoj sićušnosti postanem beskrajna i vječna jer sam od Vječnosti i Vječnog sazdana. Ali onda me sunce ponovo zaslijepilo dok sam pokušavala gledati u tu užarenu kuglu na nebu. Sanjam li ovo, ili sam sanjala more? Više ništa nisam znala. Bilo mi je lijepo dok sam spavala. Kako da se suočim sa stvarnošću? Šta me čeka?
Jasmila Talić-Kujundžić
