Opet sam to uradila.
Jednom u svakih deset godina
To mi uspije –
Vrsta sam pokretnog čuda, moja koža
Sija kao sjenilo nacističke svjetiljke,
Moje desno stopalo
Pritiskivač za papire,
Moje lice bez crta, fino
Jevrejsko laneno platno.
Zguli ubrus
O moj neprijatelju.
Užasavam li? –
Nos, očne duplje, puna garnitura zuba?
Kiseli će zadah
Nestati za dan.
Brzo, brzo meso
Grobna jama što ga je pojela
Biće na meni kao kod kuće.
A ja žena nasmiješena.
Imam samo trideset.
A kao mačka devet puta umirem.
Ovo je Broj Tri.
Kakvo smeće
Za uništavanje svakog desetljeća.
Koji milion vlakana.
Svjetina što krcka kikiriki
Gura se unutra da vidi.
Kako mi odmotavaju ruke i noge –
Veliki strptiz.
Gospodo, gospođe
Ovo su moje ruke
Moja koljena.
Možda sam kost i koža.
Ipak, ja sam ona ista, identična žena.
Prvi put to zbi se kad navrših deset.
To je bio nesrećni slučaj.
Drugi put bjeh naumna
U tome istrajati i ne vratiti se više.
Ljuljala sam se zatvorena
Kao morska školjka.
Zvali su me i zvali
I trgali s mene crve kao ljepljive bisere.
Mrenje je
Umjetnost, kao i sve drugo.
Ja to radim izuzetno dobro.
Radim to tako da se osjećam kao u paklu
Radim to tako da osjećam kao stvarno.
Može se reći da mi je to poziv.
Lako je to učiniti u ćeliji.
Lako je to učiniti i tu ostati.
Ali taj teatralni
Povratak po bijelu danu
Istom mjestu, istom licu, istom surovom
Veselom poviku:
”Čudo!”
To me zgromi.
Plaća se
Za gledanje mojih ožiljaka, plaća se
Za slušanje mog srca –
Ono zbilja bije.
A plaća se, skupo se plaća
Za riječ ili dodir
Ili kaplju krvi
Ili uvojak mi kose ili parče odjeće
Tako, tako Herr Doktore,
Tako Herr Neprijatelju.
Ja sam vaš opus,
Ja sam vaša dragocjenost,
Beba od suha zlata
Što se tali u krik.
Vrtim se i gorim.
Ne mislite da potcjenjujem vašu veliku skrb.
Pepeo, pepeo –
Kopkate i razgrćete.
Meso, kost, nema tu ničega –
Parče sapuna.
Vjenčani prsten.
Zlatna plomba.
Herr Bože, Herr Luciferu
Čuvajte se
Čuvajte se.
Iz pepela
Ustajem sa svojom crvenom kosom
I jedem ljude kao vazduh.
Silvija Plat
Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
